ĐORĐE VUKADINOVIĆ: Kada nema Srbije, na svetskim prvenstvima i ostalim velikim sportskim priredbama navijam uglavnom za Ruse

ĐORĐE VUKADINOVIĆ: Kada nema Srbije, na svetskim prvenstvima i ostalim velikim sportskim priredbama navijam uglavnom za Ruse

25 јуна 2014

Moscow flag Russia 834hdPiše: Đorđe Vukadinović

Politički analitičari i političke analize često se izlažu primedbama da su „navijačke“ i „neobjektivne“. Pri čemu se iza takve kritike najčešće krije činjenica da onaj ko tu primedbu o neobjektivnosti iznosi, zapravo, bilo iz strasti ili interesa, navija za drugu, to jest, protivničku stranu. Zato nam se, valjda, tako često i čini da sportske sudije redovno navijaju za naše protivnike, a veoma retko da su naklonjeni nama. Stoga sam rešio da se ovom, samo naizgled, lakom i šaljivom problematikom pozabavim na nekoliko – nadam se – plastičnih i razumljivih primera.

Kada nema nas, na svetskim prvenstvima i ostalim velikim sportskim priredbama navijam uglavnom za Ruse. Ali nemam nikakav problem da priznam da Kapelova Rusija na ovom svetskom prvenstvu (govorim o prva dva kola) igra izuzetno loše, gotovo sramotno, traljavo i bez žara. Za razliku od, na primer, srčanih Amerikanaca, koji se, iako tehnički i individualno ne baš savršeni, izuzetno trude, sjajno bore i funkcionišu kao tim.

Kada na prvenstvu nema ni nas ni Rusa, kao manje-više svaki prosečni Srbin, navijam za braću Afrikance (naročito Kamerun i Ganu) i, naravno, Brazil. S druge strane, priznajem da, pomalo po principu „crkavanja komšijske krave“, uglavnom navijam protiv Hrvatske (i to pokušavam da pravdam time da su i oni, na različite načine navijali protiv nas, čak i onda dok smo bili ista zemlja). Ali, svejedno, bez obzira na ovu dvostruku motivaciju, prilično sam siguran da su Hrvati bili ozbiljno oštećeni u meču sa domaćinom i nisam se radovao njihovom nezasluženom porazu.

Dalje: Volim da se sudija Mažić, naš jedini predstavnik na Svetskom prvenstvu, pokaže u najboljem svetlu. Ali, uprkos tom lokalpatriotizmu, ne mogu se oteti utisku da je u svom prvom nastupu na SP upropastio Portugalce protiv Nemačke, svirajući im sumnjiv penal i dodelivši još sumnjiviji crveni karton Pepeu, koji, u principu, jeste grešnik i kavgadžija, ali je u konkretnom slučaju samo naseo na glumu i provokaciju nemačkog igrača. Da i ne govorim o tome da osnovano sumnjam da je oštetio i Irance protiv Argentine, ne dosudivši u njihovu korist penal koji je u najmanju ruku bio jednak, ako ne i ozbiljniji nego onaj koji je poklonio Nemcima. (Čini se da je i naš sudija naučio lekciju koju je konačno prihvatila i naša politička „elita“ – treba ići niz dlaku, ne valja se previše zamerati velikima.)

Naravno, to što je neko možda objektivan i pokušava da bude pravedan, ne znači automatski i da je u pravu. Možda ja nešto ne vidim dobro, možda se ne razumem dovoljno u materiju. A da i ne govorimo o onome što je naprosto stvar procene, ukusa ili uverenja.

Hoću reći, postoje nejasne situacije, koje se mogu tumačiti i ovako i onako, i kada do izražaja dolazi tzv. „slobodno sudijsko uverenje“, odnosno, mogućnost da se tas za nijansu nagne na neku stranu, a čaša protumači kao „polu-puna” ili „polu-prazna”. No, to su izuzeci. Stvari su najčešće prilično jasne, nego ih samo iz interesnih ili navijačkih razloga mute i zamagljuju.

Želim da verujem vlasti kada kaže da „ni gospodin Šarić ni gospodin Čume neće upravljati vladom Srbije“. Ali šta da radimo kada baš deluje kao da upravljaju, odnosno da su izjave „gospodina Šarića“ poslužile kao okidač za obračun i smene u policijskom vrhu?!

U opštem interesu je da Srbija bude normalna zemlja. Ali može li biti normalna zemlja ona u kojoj se celo jutro apokaliptički najavljuje kako je toku sastanak predsednika vlade i ministra unutrašnjih poslova sa predsednikom države, nakon kojeg će se „predsednik obratiti naciji“ – a onda predsednik izađe i glasom kao da objavljuje rat ili kapitulaciju izjavi kako je „potrebno da se nastave reforme u policiji“ i da na ključnim mestima treba da sede „odgovorni ljudi“?! A lažna neizvesnost se prolongira do predveče, kada premijer, još dramatičnijim glasom, saopšti ono što su svi tabloidi objavili i najavili još toga jutra, odnosno, prethodne večeri.

Iskreno želim da se srpska ekonomija stabilizuje i krene napred. Ali nije stabilizacija – već nešto upravo suprotno tome – kada budžetski deficit raste i državni dug rastu, a poreski prihod se smanjuje. I kada se vlast sprema da taj negativni bilans krpi prodajom poslednjih preostalih profitabilnih resursa kao što su Telekom, EPS, aerodrom i Dunav osiguranje.

Ne verujem u magični efekat „stranih investicija“ i bliži sam konceptu „u se, i u svoje kljuse“, to jest, oslanjanju na državu i sopstvene snage. Međutim, zaista ne mogu biti protiv ako neki ugledni investitor, pod povoljnim uslovima, dođe i uloži , na primer, nekoliko milijardi dolara u projekt „Beograd na vodi“. Ali zar zaista neko može da veruje da će šeik ili bilo ko drugi graditi vavilonske stambeno-poslovne kule po Beogradu, kada već i sada milioni kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora zvrje prazni, neprodati i neizdati?

Znam da će mnogi sada pohrliti da kažu kako autor „navija“ protiv aktuelne vlasti ili Vučića lično (pri čemu između ta dva pojma više gotovo da i nema razlike). No, poenta je da se razgovara o tome šta od navedenog nije tačno, a ne šta se krije „iza“, i zašto neko neko misli to što misli.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u