Дух руских емиграната још живи

Duh ruskih emigranata još živi

2 aprila 2019

ILI vas u srcu nešto dotakne, ili ne dotakne, ili vam je blisko ili nije, ali kao što uvek i pobedi srce, tako sam se i ja priklonila temi Starog ruskog groblja u Beogradu, najvećeg izvan granica Rusije, posle onog u francuskom Sent Ženevjevu. Dugo godina sam se bavila ovom pričom, nisam išla za tim da li će film o ovom, po svojoj istoriji izuzetnom mestu, ikada biti snimljen, ali sam morala da zabležim sve što se može o tome, pa šta Bog da.

Ovako je, za „Novosti“, govorila mati Anastasija Nović, nastojnica manastira Dobrić, posle premijere dokumentarnog filma „Svetlosti tiha“, koji je potpisala kao rediteljka i scenaristkinja. Njenu izuzetnu priču o ruskoj nekropoli u Beogradu, Iverskoj kapeli, spomen-kosturnici ruskim vojnicima iz Prvog svetskog rata koji su se borili u Srbiji, ispričanu iz vizure prvih emigranata iz Rusije koji su došli ovde posle Oktobarske revolucije i duhovnom tragu koji su ostavili, prepuna dvorana bioskopa „Sinepleks Ušće“ ispratila je ovacijama. Film se zasniva na ličnim svedočanstvima i filmskim zapisima na samom groblju, a snimljen je uz podršku i blagoslov starešine Podvorja Ruske crkve u Beogradu, oca Vitalija Tarasjeva, koji i sam pripada drugoj generaciji ruskih emigranata rođenih u Srbiji, kao i njegovog preosveštenstva vladike šabačkog Lavrentija, i u produkciji kuće „Delius film“.

Istorijat ruske nekropole, kako vidimo u filmu, datira iz 1929. i nalazi se u okviru Novog groblja, a nastalo je spajanjem četiri parcele, koje je ruskim izbeglicama dodelila uprava Grada Beograda, uz blagoslov tadašnjeg patrijarha Dimitrija.

„Svakoj izbeglici su davali parče belog hleba, šolju toplog čaja i jaje. Takva pažnja i dirljiva briga izazvali su iskrenu zahvalnost svih nas izgnanika iz rođene zemlje koji, činilo se, nikome nisu bili potrebni“, zapisao je u to vreme Petar Pelovidov, starešina Ruske crkve u Beogradu.

Od dvadesetih godina prošlog veka, među emigrantima koji su stigli iz Rusije bili su koncentrisani visoki intelektualci, ljudi koji su završavali i završili visoke škole u carskoj Rusiji. Oni su posle Prvog svetskog rata iz kojeg je Srbija izašla bez gotovo trećine muškog stanovništva, našli svoje mesto kao naučnici, stručnjaci, profesori, umetnici, i dali ogroman doprinos u obnavljanju naše zemlje. Kako u dokumentarcu „Svetlosti tiha“ svedoči Aleksej Aleksandrovič Končolizov, on je treća generacija ruskih emigranata u Srbiji.

„Prošao je, eto, čitav vek od dolaska moje porodice ovde, moja sestra i ja rođeni smo u Pančevu, na srpskoj zemlji opstajemo, ali gajimo u srcu ogromnu ljubav prema Rusiji. To smo poneli od naših porodica, i taj duh ruski mora da opstane i ostane u nama. Ruska emigracija dala je Srbiji veliko nasleđe, moj deda je, recimo, ovde bio postavljen za šefa odeljenja za vodu u Ministarstvu za poljoprivredu, moja majka završila je muzički Konzervatorijum u Sankt Peterburgu, moja sestra je diplomirani arhitekta, a ja građevinski iženjer“, svedoči Končolizov, ističući da je njihov ruski duh uvek bio prihvaćen ovde, i da se osećao.

Gotovo 50.000 ruskih emigranata našlo je novi dom u Kraljevini Srbiji, a mnogi znameniti Rusi, kako svedoči otac Vitalij Tarasjev, sahranjeni su upravo u ruskoj nekropoli na Novom groblju u Beogradu.

„Pomenuo bih, na prvom mestu, akademika arhitekture Nikolaja Petroviča Krasnova, koji je došao u Beograd 1922. Bio je zaposlen u Ministarstvu građevina, rukovodio je projektantskom grupom odseka za monumentalne građevine i spomenike. Njegova dela su palata Ministarstva finansija, današnja zgrada Vlade Srbije, Ministarstvo šuma i ruda, današnje Ministarstvo inostranih poslova, zgrada Državnog arhiva u Karnegijevoj ulici, zgrada Državnog saveta, Ministarstvo finansija Srbije“, svedoči Tarasjev.

Krasnov je obnovio Crkvu Svete Ružice na Kalemegdanu, izgradio je enterijer Narodne skupštine, dvorac na Dedinju i Oplenac, a od dela van Srbije značajna je spomen-kosturnica na Vidu, i uređivanje srpskog groblja na Zejtinliku. Preminuo je 1939, a pre nekoliko godina na zgradi Ministarstva spoljnih poslova postavljena je memorijalna ploča sa njegovim imenom.

Tarasjev se seća da je svoje mesto upokojenja na ruskom groblju našao i profesor dr Aleksandar Ignjatovski, koga i lekari mlađe generacije danas pominju po predanju – bio je osnivač Interne klinike u Beogradu, i ceo svoj drugi deo života uložio je u razvoj medicinske nauke. U ruskoj nekropoli je i nemali broj sveštenika, poput poznatog slikara, arhiđakona Lukijana Dimiča, koji je posle 1945. služio u Svetom trojičkom hramu Ruske pravoslavne crkve u Beogradu.

I kako na kraju ističe mati Anastasija, „Svetlosti tiha“ je, zapravo, priča o ljubavi prema otadžbini, vekovnom prijateljstvu dva naroda, Srbiji koja je dala utočište ruskim izbeglicama, ali su oni svoje ogromno znanje, kulturu i bogatstvo poklonili srpskom narodu.

ZNAMENITI RUSI

NA ruskom groblju u Beogradu počiva i Teodor Vasiljevič Taranovski, pravnik slovenskog prava i istoričar, koji je objavio knjige o srpskom srednjovekovnom pravu, „Dušanovo carstvo“ „Dušanov zakonik“, „Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi“. Tu počivaju i Vladimir Vladimirovič Farmakovski, prvi mašinski inženjer koji je proglašen za akademika Srpske akademije nauka i umetnosti, profesor Mašinskog fakulteta i upravnik mašinskog Instituta SANU, Nikolaj Nikolajevič Saltikov, akademik, matematičar, profesor Beogradskog univerziteta, Stepan Fjodorovič Kolesnikov, profesor crtanja u Srpsko-ruskoj gimnaziji u Beogradu i na Akademiji likovnih umetnosti…

ČASNI KRST I 97 SANDUKA

OD samog početka Prvog svetskog rata ruski vojnici su učestvovali na mnogim frontovima na srpskim prostorima, i mnogi od njih su poginuli. Njihovi posmrtni ostaci sakupljeni su gde god je to bilo moguće, i sahranjeni su na mestu u blizini Iverske kapele na Novom groblju. Tu su 1933. podignuti spomenik i kosturnica, u čije su temelje ugrađene kosti poginulih ruskih oficira i vojnika. Unutar spomenika je prostorija u kojoj se nalazi Časni krst, koji su ruski vojnici svojim rukama napravili još u izbeglištvu. Pored njega je i 97 metalnih sanduka u kojima su pohranjene kosti ruskih vojnika.

KOMENTARI



4 komentara

  1. samostalan says:

    Rusi su mnogo doprinali razvoju skolstva i kulture u Srbiji. Naravno da su ih Srbi zaboravili jer to rade i sa svojim velikim ljudima. Srbi ne postuju velike ljude, oni vole prosek jer se samo u njemu osecaju kao kod kuce.

    • RASPUCHIN says:

      Nisu baš svi zaboravili. Rusa nije bilo samo u Srbiji. Bilo ih je , u to vrijeme , i na teritoriji RSK a mnogi su podjelili sudbinu naroda RSK i zajedno sa tim narodom stradali od zločinačke ustaške ruke 1941.g.. Bilo je mnogo sveštenika Rusa ali i drugih zanimanja. Evo , ostali su u sjećanju bar mog oca (kojeg je krstio Rus) i mene ali , vjerujem , i još ponekog.

  2. Cp6a says:

    Čekajte ljudi! Pa onaj Bjelogrlić prikaza u onoj seriji da su to sve narko-dileri i kriminalci.

  3. persida says:

    Beogradske ulice morale bi da nose imena ovih Rusa koji su na zaduzili u svakom pogledu, pre svega u razvoju prosvete. Ljudi takvih profila vise u Beogradu nema, bez obzira na naciju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *