ЕУ пред највећом прекретницом у својој историји

EU pred najvećom prekretnicom u svojoj istoriji

7 juna 2019

Piše: Dušan Proroković

Cirkuska šatra. Do neukusa šarena, na nekolikim mestima iscepana i probušena, pa na brzinu i raznim flekicama zakrpljena. Tako bi se mogao opisati Evropski parlament nakon poslednjih izbora. Mada je bilo drugačije.

Osamdesetih je postojala tendencija ka dvopartijskom sistemu. Ličila je tada ova institucija na lepo okrečenu kuću sa dvoja vrata: crvenim i plavim. Na prvom ulazu socijalisti, na drugom evropski narodnjaci.

Neki se zanosiše mišlju i da to sve može izgledati kao u Sjedinjenim Državama — demokrate sa jedne, republikanci sa druge strane. Obrazlažući da će doprineti stabilnosti sistema.

Sve ostale partije, pokreti i pojedinci slivali su se u neki od dva glavna toka. Neki su, poput poslaničkih grupa okupljenih oko Žan-Marija le Pena, i kasnije Džejmsa Goldsmita (živopisna Referendumska partija Velike Britanije) ili retkih „tvrdih komunista“ ostajali „izvan terena“, ali ti „restlovi“ su uvek tavorili ispod 5 odsto od ukupnog broja mandata, te nisu nikako mogli da ugroze donosioce odluka.

Čak su jedno vreme dobro poslužili socijalističko-narodnjačkom uređenju da objasni kako je Evropski parlament uistinu demokratski, mesto gde svako može da zastupa politiku kakvu hoće, makar se prezivao Le Pen ili Goldsmit.

Onda su devedesetih na fasadu dodate još dve boje: žuta i zelena. Uspon liberala (u raznim varijantama, od lib-demokrata, preko socijalnih liberala, raznih progresivista i reformista do nacionalnih liberalnih partija) i bloka koji okuplja partije zelenih, ekoloških pokreta, te brojnih regionalnih stranaka, uticao je da se struktura transformiše ka četvoropartijskoj.

Ni to nije bilo uznemiravajuće. Nije kao u Americi, ali nekako i više priliči evropskoj političkoj tradiciji. Četiri boje se još i mogu uklopiti, a stabilnost institucija i sistema održati. Za razliku od ovog šarenila danas…

Posle ovih izbora, u Evropskom parlamentu će biti najmanje osam poslaničkih grupa. Crveni, plavi, žuti, zeleni, plus tamnoplavi (soft evroskeptici), crni (hardkor evroskeptici), bordo (krajnja levica) i tirkizni (iz nekog razloga, tako označavaju grupu okupljenu oko Najdžela Faraža).

Običaj da se ime poslanika podvuče određenom bojom, kako bi se naglasilo iz kog kluba dolazi, sada gubi smisao: broj klubova se povećava, ponestaje rešenja. Ne može se više lako ni zapamtiti.

Teško je i zamisliti kako će sistem sada funkcionisati. Podele su suštinske, po velikom broju tema čak nepremostive, pogledi tirkiznih i crvenih žestoko suprotstavljeni, vizije crnih i zelenih nespojive.

U periodima kada su proglašavani „pretnjama“ za Evropsku uniju, Žan-Mari le Pen je na brojnom stanju u Briselu imao najviše 17 poslanika, Džejms Goldsmit — 20. Posle izbora 2004. godine, evroskeptici su osvojili 37, a „oštra“ levica 41 mandat. Danas, od 751 mesta, crveni, plavi, žuti i zeleni kontrolišu 503. Trećina poslaničkih mandata pripala je drugima, netradicionalnim partijama, nesistemskim pokretima, strankama koje se ne uklapaju u dugo građenu naraciju o evrointegracijama. Od toga, oko 160 poslanika dolazi iz redova anti-EU snaga. I oni će koristiti svoju novu poziciju da preduzimaju konkretne korake.

U Briselu ozloglašeni Stiv Benon, valjda tamo i jedini koga više preziru od Vladimira Putina, požurio je da kaže kako je sa ovim izborima „umro pokret za integraciju Evrope“. Slavodobitno je podsetio na Makronove reči o „stvaranju Sjedinjenih Evropskih Država“ i zaključio da toga posle ovog poraza ne može biti.

U tri od četiri najvažnije države EU pobedili su antisistemski pokreti: Francuskoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Samo je Nemačka izuzetak. Pobeda Faraža toliko je ubedljiva da je on već zatražio pregovaračko mesto u timu za „bregzit“. To će onda do te mere usložiti priču o izlasku Velike Britanije, da je pitanje koliko će Evropska komisija uopšte moći da se bavi drugim stvarima u prvim mesecima mandata.

Simptomatično je i što su britanski birači „zaboravili“ sve neistine koje im je Faražov blok plasirao u referendumskoj kampanji 2016. godine, a koje su kasnije otkrivene.

Slično je bilo i u Francuskoj, gde se negativna kampanja temeljno vođena protiv Marin le Pen „nije primila“, a čak i u Austriji, iako je nekoliko dana pred izbore Hajnc-Kristijan Štrahe morao da podnese ostavku zbog afere koja je „obišla ceo svet“, njegova partija nije doživela „epohalni poraz“: za njih je glasalo 17 odsto birača.

Kada „crna propaganda“, pa još vođena od strane najmoćnijih medija, pa još potpomognuta raznim obaveštajno-zakulisnim smicalicama ne daje rezultat, to je znak ogromne krize sistema. Sistem „proklizava“, ne može više da vrši funkciju zbog koje postoji, zato što birači ne veruju institucijama.

Upadljivo je i da su žuti i zeleni „podigli lestvicu“ neverovatnim skokom: uzeli su za 50 odsto više mandata nego pre pet godina. Među njima su i stranke koje se, dijametralno suprotno evroskepticima, zalažu za potpuno otvaranje granica, dalju regionalizaciju (Evropa regija, a ne država), separatizam i žestoku primenu neoliberalne doktrine.

Proces polarizacije je ubrzan, politički centar postaje sve uži, amortizeri su sve slabiji, ako se ovaj trend nastavi, frontalni sudar nepomirljivih koncepata postaje neizbežan. Očito je da konsenzus o funkciji i političkim ciljevima EU više ne postoji.

Zbog toga i Evropski parlament ne podseća na solidno građenu kuću, više liči na šator, unutar njega duva promaja, ulazi ko gde hoće, seda kako misli da treba, uzima reč preko reda.

Za Benona nije pitanje — da li će se šator posle prve naredne oluje srušiti, već: kada će se to odigrati?

Očekivano, ljudi iz centralnih sistemskih partija, crveni i plavi, proglasili su pobedu. Matematika je na njihovoj strani, imaju više mandata, skrpiće većinu. Njih više interesuje forma, a manje suština. Uveliko se piše o mogućnosti stvaranja „superkoalicije“, „saveza zdravog razuma“. Da se svi ujedine protiv antisistemskih snaga. I tu se krije najveća opasnost.

Poraz, sam po sebi, nije katastrofalan. Benonovo predviđanje ne mora biti tačno. Katastrofa sledi tek ako se ne izvuku pouke. Onda će se ispostaviti da je Benon u pravu. EU je pred velikom prekretnicom. Istorijskom!

Najvažnije je realno oceniti stanje, sagledati okolnosti. Samim tim i otvoriti široki dijalog o budućnosti evropskih integracija. U taj proces moraju biti uključeni i tirkizni i crveni, i crni i zeleni.

Evropski izbori postaju referendumi za Lisabonski sporazum i protiv njega. Valjda je mudrije dogovarati se, težiti sporazumu i novom konsenzusu, pa u nekom obliku sačuvati EU, nego tvrdoglavo nastavljati dalje, pa rizikovati da na narednim izborima birači referendumskim glasanjem pošalju EU na smetlište istorije.

U ovom trenutku nije izvesno da će mudrost prevladati. Čak naprotiv. Polarizacijom se dodatno podižu tenzije, što za posledicu ima to da potiskivanje antisistemskih pokreta na periferiju postaje jedina opcija, jedini „politički korektan“ pristup. Unutar Evropskog parlamenta, ali i ostalih institucija EU, na ovakvu situaciju nisu navikli, očigledno je da za nju nisu ni spremni. Zato „tvrdoglave“, bave se formom, a ne suštinom.

Logično, evroskeptici neće sedeti skrštenih ruku. Što pokušaji izolacije budu uporniji, to će njihove poruke biti više populističke. Birači ne veruju sistemu, antisistemske politike imaju perspektivu. Ako je jedan Faraž sa još 13 kolega iz UKIP-a mogao da pravi onoliki ršum u prethodnom sazivu, pa podigne popularnost do neslućenog rejtinga, šta će tek sada biti?

Plus, na raspolaganju im stoje instrumenti, sredstva i logistika Evropskog parlamenta da takvu politiku sprovode.

Da, „politički korektni“ crveni i/ili plavi, uz otvorenu podršku žutih i prećutnu saglasnost zelenih — formiraće većinu i zadržaće kontrolu nad procesom donošenja odluka. Ali, taj proces uopšte neće podsećati na ono što smo navikli da gledamo u Briselu prethodnih decenija.

Prvo, šarenilo novog saziva ukazuje na usitnjavanje političkog prostora, uzrokuje ograničavanje realne moći centara u kojima se donose odluke, što će usporiti proces. Evropski parlament će sve teže nalaziti rešenja oko brojnih pitanja.

Drugo, na talasu uspeha, antisistemske stranke će koristiti položaj u Briselu da napadaju sistemske stranke u državnim skupštinama. Osporavaće legitimitet vladajućim većinama, vršiti pritiske, zbog toga treba očekivati niz kriza u raznim državama, počevši od Francuske. Krize će dovoditi do prevremenih izbora, Grčka je primer toga.

Treće, lideri poput Salvinija, Kačinjskog i Orbana su osnažili sopstveni legitimitet, što će se odraziti na međudržavne odnose unutar EU. Kako sada da ih ucenjuju evrokomesari, kakvu težinu uopšte ima to što će ih neko proglašavati „nekorektnim“ ili „nepodobnim“?

EU je iz ovog izbornog procesa izašla slabija. I to je samo pola jada. Jer, sve su prilike da će u narednih pola decenije i dalje slabiti. Na izborima 2024. godine možda više ni cirkuske šatre neće biti. Ostaće na goloj ledini.

(Sputnjik)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *