Evo kako bi izgledala „Velika Hrvatska“ o kojoj se priča, onakva kakvoj se ni Ante Pavelić nije nadao

Evo kako bi izgledala „Velika Hrvatska“ o kojoj se priča, onakva kakvoj se ni Ante Pavelić nije nadao

26 марта 2014

6646.300_Velika_HrvatskaPiše: Vladimir Kecmanović

Valjda ohrabrena zavidnim „geostrateškim uspehom” koji je postigla, u rekordnom roku uspevši da teritoriju kojom barem na papiru upravlja pretvori u tempiranu bombu, privremena vlada Ukrajine je, izgleda, odlučila da svoje ekspertske usluge ponudi i drugim zemljama, iliti regijama.

Umesto da se bave sopstvenom političkom kartom, koja je u najmanju ruku nedefinisana, na sajtu koji bi trebalo da promoviše „evropsku budućnost” ove zemlje – da li sa Krimom ili bez Krima, da li sa Rusima u istočnom delu ili bez njih, nije najjasnije –Ukrajinci su objavili političku kartu Evrope, sa celokupnom teritorijom bivše Jugoslavije pretvorenom u jednu veliku Hrvatsku!

Ako je u pitanju lapsus, što bi rekli Hrvati – nije da nije „znakovit”. Da ne govorimo o tome kako takvi lapsusi ne upućuju na kompetenciju onih kojima se potkradaju. Ako nije u pitanju lapsus – stvar je mnogo problematičnija.

Ali, ostavimo Ukrajince, i bez ovog imaju dovoljno problema koje su, u dobroj meri, sami stvorili.

Ova karta predstavlja zanimljiv podsticaj za igru koja se najčešće naziva „alternativnom istorijom”.

Poznajući zapadnobalkansku situaciju i duhove, kijevskom inovacijom bi mogli da budu nezadovoljni svi južnoslovenski narodi i sve eksjugoslovenske narodnosti.

Svi osim Hrvata – iz logičnih razloga.

Hrvati, opet, zato što bi im dugogodišnja borba za priključenje Evropskoj uniji bila obesmišljena kada bi se, postavši deo„njihove”teritorije, u „istu”, preko veze, prošvercovali i ostali.

U tom smislu, najnezadovoljniji bi, opet, bili Slovenci jer su u EU ušli mnogo pre Hrvata, a sada bi im u pitanje bila dovedena „samobitnost”, dok u zamenu ne bi dobili ništa.

Ali, ostavimo i Slovence i ostale – stara teorija kaže da su za naš region ključni srpsko-hrvatski odnosi.

Pa da vidimo kako bi tu stvari stajale.

Istina je, tokom novije istorije Hrvati jesu pokazivali ambiciju da u svoju državu uključe dobar deo srpskih teritorija, kao što su značajan deo i uključili. Bilo je tu ideja i da se stigne do Zemuna, kao što se za Hitlerovog vakta i stizalo. Ali, baš do Vranja i Prokletija – to ni AntePaveliću nije padalo na pamet!

Hrvatski ekspanzionizam, naime, nije toliko nepromišljen da teži stvaranju države u kojoj bi Srbi predstavljali većinu.

Čak i srpska manjina je za hrvatske ekspanzioniste teško podnošljiva, pa su je se, kad god bi im se pružila prilika, na brutalan način rešavali.

Ali, jedno je manjina. Sa većinom bi stvari išle znatno teže.

Demokratski izbori u tako velikoj Hrvatskoj bi, na primer – da se poslužimo današnjom situacijom i ličnostima – na vlast doveli Aleksandra Vučića, dok bi Josipović i Milanović morali da se zadovolje ministarstvima za „promidžbu” i „pretvorbu”. I to ukoliko bi uspeli da se dogovore sa Dodikom, Tadićem i Dačićem…

Na kraju priče, Hrvati bi opet morali da se bore za ,,neovisnost”. I tu borbu bi, kao i ukrajinsku, za razliku od srpske ili ruske borbe za samostalnost, Zapad, nema sumnje, podržao.

Samo u tom slučaju bi se pojavio jedan terminološki problem,koji, opet, imajući u vidu latinsku poslovicu nomen est omen – a u mudrost Latina barem Hrvate ne treba ubeđivati – ne bi bio mali.

Naime, barem u formalnom smislu, Hrvatska bi u ovom slučaju morala da se otcepljuje od sebe same. A ta mukotrpna borba za otcepljenje imala bi pomalo komičan naziv – bitka za malu Hrvatsku.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u