ЕВО КОЈИ СРПСКИ ПОЛИТИЧАРИ СУ БИЛИ СТРАНИ АГЕНТИ и како су уништавали Србију!

EVO KOJI SRPSKI POLITIČARI SU BILI STRANI AGENTI i kako su uništavali Srbiju!

28 decembra 2016

srpska-zastava-655-srbija-cia-mi6-720

Brojne raznovrsne činjenice pouzdano ukazuju na to da su obaveštajne službe zapadnih država, posredstvom agenata od uticaja (najviših državnih rukovodilaca) uspešno učestvovale u razbijanju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Podsećanja radi, pomenućemo uloge Josipa Broza i Ivana Steve Krajačića, koji su organizovanjem Brionskog plenuma otpočeli proces razbijanja SFRJ.

Taj proces je nastavljen izmenama saveznog ustava 1974. godine, da bi njegovo finalizovanje bilo organizovano početkom devedesetih godina prošlog veka, terorističkim napadima separatista na Jugoslovensku Narodnu Armiju na teritoriji SR Slovenije i SR Hrvatske. Jedan od inspiratora i formalnih vođa separatista je bio tada najviši funkcioner savezne države, predsednik Predsedništva SFRJ, Hrvat Stipe Mesić. Svestan da ga niko neće pozvati na odgovornost, u osvit jednostrane i protivustavno proglašene nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, uz ogromnu podršku Vatikana, SAD i Nemačke, ponosno je izjavio: “ja sam svoj posao obavio, Jugoslavija više ne postoji“.

Spoljni faktor, rukovođen saznanjem da pomenutu uspešnu strategiju treba koristiti za nasilno razbijanje kako Savezne Republike Jugoslavije, sukcesora SFRJ, tako i Republike Srbije i srpskog nacionalnog bića, težišno se fokusirao na “remetilački“ srpski faktor na Balkanu, koga su procenili kao nepremostivu prepreku anglosaksonskim (NATO) svetskim porobljivačima.

Za realizaciju ovakvog podmuklog cilja zapadni hegemoni imali su solidno špijunsko jezgro u okviru srpskog nacionalnog korpusa, koje su strategijski osnaživali do nivoa da sistematski sabotira očuvanje najvitalnijih srpskih nacionalnih interesa, i opstruira donošenje bilo koje efikasne odluke koja odražava i/ili obećava odbranu interesa srpskog naroda i suvereniteta srpskih zemalja.

Reč je o kategoriji građana Srbije (najčešće Srba), koji su motivisani po raznim osnovama (ideološko-vrednosno “ubeđenje“, materijalni faktor, ucena, osveta) odlučili da služe tuđinu, rečju i delima, protiv interesa svoje Otadžbine. Zapravo, reč je o (ne)ljudima, anacionalnim Srbima, instaliranim na funkcijama od ključnog političkog uticaja- mestima donošenja odluka o opstanku i održivom razvoju Srbije.

U pitanju je najopasnija vrsta agenture stranih obaveštajnih službi, čiji je primarni zadatak da perfidno omalovažava, modifikuje, preoblikuje, prevrednuje, razara i uništava vitalne državne i nacionalne vrednosti Republike Srbije. To su agenti od uticaja (agenti od političkog uticaja) čiju osnovnu angažovanost karakteriše lukavo razaranje svega što ima predznak “srpsko“. Upravo iz tog razloga, oni su mnogo opasniji od klasičnih špijuna. Oni takođe protivzakonito i ilegalno prikupljaju podatke koji su u Republici Srbiji kategorizovani kao strogo poverljiva ili državna tajna. Međutim, ono što ih od agenata – špijuna razlikuje jeste mogućnost uticaja na procese i odluke.

Navedenu angažovanost trude se da legendirano prikriju i predstave srpskoj javnosti kao patriotski čin, jer i sami izdaju otadžbine doživljavaju kao uzvišeno delo koje je optimalno korisno za stabilnost i budućnost Srbije.

S tim u vezi zaprepašćuje činjenica da ovakvo agenturno špijunsko jezgro ima raširene pipke skoro u svim oblastima društvenog života naše otadžbine – u sferi odbrane, bezbednosti, ekonomije, zdravstva, obrazovanja, nauke, industrije, medija… Javnosti su dostupne mnogobrojne realne činjenice koje indikuju navedeno. Međutim, njihova zgusnutost i sistematično pokrivanje svih sfera društvenog života Srbije stvara utisak u javnosti da je takva neprijateljska podrivačko-subverzivna delatnost – uobičajena pojava, “ispravna i potrebna“.

Na taj način postavljena, podlo invertovana realnost je najopasnija po interese države, odnosno, nju je najteže prepoznati okom ‘običnog’ posmatrača, odnosno građanina. Jedan od karakterističnih primera jeste takozvana reforma sistema odbrane Republike Srbije, kojom je sistem odbrane, transparentno, doveden na nivo sa kog je onemogućen da izvrši svoju osnovnu misiju – obranu suvereniteta i teritorije Srbije od svih oblika ugrožavanja.

Srpska javnost, anestezirana pomenutom invertovanom realnošću, uz impotentnu i korumpiranu intelektualnu elitu, skoro deceniju i po, nije pokazala nikakve reakcije na svakodnevne prevarne radnje i procese, kojima je Srbija sistematski vođena i dovedena u podređen, faktički okupacioni status, pre svega zaslugom agenture od uticaja.

Iz bogatog arsenala izdvojićemo najkarakterističnije primere agenata od (političkog) uticaja koji su prethodnih petanestak godina praktično razorili društveno-politički život Srbije, odnosno pretvorili ga u filijalu stranih interesa.

Zoran Đinđić

Zoran Đinđić

Zoran Đinđić, inspirator, organizator i egzekutor rušilačkih petokotobarskih protesta, čime je postavljen temelj uništenja Savezne Republike Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti tzv. “Kosove“. Kako su ga Britanci kolokvijalno nazvali “beogradski kvisling“, period agresije na SRJ 1999. godine proveo u državama agresorima, pozivajući da se agresija na sopstvenu zemlju nastavi i produži najmanje još dve nedelje, kako bi SRJ (Srbija) kapitulirala.

Nakon puča u jesen 2000.godine, iako osoba bez dana radnog staža, biva instaliran na čelo vlade Republike Srbije. Postaje neformalni šef svih kriminalnih klanova u Srbiji nakon 2000. godine. Organizovao i sproveo otmicu i prodaju tzv. Haškom tribunalu predsednika Savezne Republike Jugoslavije i ratnog komandanta oružanih snaga SRJ Slobodana Miloševića.

Boris Tadić, projektovan i proizveden, od ministra telekomunikacija, preko ministra odbrane do predsednika Srbije, nakon atentata na njegovog šefa i rivala, Đinđića. Kao ministar odbrane, postavio temelje uništenja sistema odbrane SRJ i Srbije. Organizovao uništavanje velike količine potpuno ispravnog i operativno upotrebljivog naoružanja. Pored ostalog, uništavan je PVO sistem STRELA 2M ruske proizvodnje, koji je pokazao izuzetne rezultate u odbrani od agresije NATO. Takođe, započeo uništavanje velikih količina tenkova T-55, medijski braneći takvu odluku njihovom navodnom zastarelošću.

Desetak godina kasnije, upravo to oklopno vozilo je nosilac kopnenih operacija protiv terorista u Siriji. Podsećamo, mnoge države, čak i neke nuklearne sile, u svom redovnom naoružanju i danas imaju tenkove T-55. Zloupotrebom službenog položaja po nalogu zapadnih službi, protivzakonito je doneo akt o penzionisanju načelnika Uprave bezbednosti Vojske Jugoslavije generala Ace Tomića, čime je omogućio njegovo hapšenje i pritvaranje tokom akcije “Sablja“. Generalu Tomiću je sudskom odlukom isplaćena odšteta za ovaj protivzakoniti akt, i formalno je vraćen na čelo vojne službe bezbednosti (nije prihvatio povratak na tu funkciju).

Za vreme Tadićevog mandata, uhapšeni i isporučeni tzv. Haškom tribunalu su mnogi Srbi, između ostalih i ratni predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić i ratni komandant, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske general pukovnik Ratko Mladić.

Goran Svilanović, regrutovan, pripreman i nakon petooktobarskog puča postavljen za ministra spoljnih poslova Savezne Republike Jugoslavije. Nakon preuzimanja ministarstva, otpočeo je razgradnju diplomatsko-obaveštajnog aparata koji je imao dugogodišnju uspešnu praksu iza sebe. Ministarstvo spoljnih (inostranih) poslova je kroz svoju istoriju razvilo dve izuzetne obaveštajno-bezbednosne službe: Službu bezbednosti (SB MSP) – kontraobaveštajnu službu MSP, i Službu za informisanje i dokumentaciju (SID MSP) – obaveštajnu službu MSP. Obe službe je tadašnji “demokratski“ ministar ukinuo i rasformirao.

Goran Svilanović

Goran Svilanović

Međutim, nalogodavci su tražili više. Tražili su i dobili, od ministra Svilanovića, ukidanje zaštićene prepiske između Diplomatsko-konzularnih predstavništava SRJ u inostranstvu i centrale MSP u Beogradu – odnosno, ukinuta je šifrovana komunikacija – takozvana “šifra“. Takvi potezi su tada ležerno predstavljeni javnosti kao nužna realnost jer – “Srbija (SRJ) više nema neprijatelja“….

Prvoslav Davinić, ministar odbrane SRJ (Srbije i Crne Gore). Doveden i instaliran od strane atlantista na čelo ministarstva odbrane. Odgovoran za aferu “Satelit“, usled koje je ministarstvo oštećeno za 45.000.000 evra. Za vreme njegovog mandata, pod vrlo sumnjivim i nerazjašnjenim okolnostima su u objektu posebne namene “Karaš“, 5. oktobra 2004. godine godine ubijeni pripadnici Gardijske brigade Vojske SRJ (SCG) Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević.

Teškom zloupotrebom službenog položaja uz falsifikovanu sednicu Vrhovnog saveta odbrane SCG, Davinić februara 2005. godine u prisustvu načelnika Generalštaba (takođe instaliranog od strane atlatista) generala Dragana Paskaša, uvodi novinare u objekat posebne namene “Karaš“, koji je bio u statusu državne tajne. Davinić je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora zbog imovinskih delikata počinjenih za vreme obavljanja funkcije ministra.

Momčilo Perišić, kao bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, nakon petooktobarskog puča biva instaliran na mesto potpredsednika vlade Zorana Đinđića. Formalno je bio zadužen za pitanja bezbednosti i odbrane, čime je pokrivao početne kontakte sa zapadnom agenturom. Organizovao je i razradio špijunsku mrežu u korist CIA, uz saradnju tada aktivnih pripadnika ministarstva odbrane. Tako organizovana mreža je obuhvatala sve nivoe, od podoficira i vojnih službenika, do pukovnika.

Nakon višemesečnog praćenja, 2002. godine je uhapšen na primopredaji dokumenata sa oznakom “državna tajna“ sekretaru ambasade SAD u Beogradu Džonu Dejvidu Nejboru. Nejbor je nakon “demokratskih“ promena u jesen 2000.godine iz Hrvatske prebačen u Beograd, pod legendom “sveštenika Pentekostalne crkve“. Zapravo, radilo se o šefu CIA-e za Balkan. Istovremeno sa hapšenjem Perišića i Nejbora, uhapšen je i pukovnik VJ Sekulović, koji je bio zadužen za digitalizaciju najpoverljivijih dokumenata, koje je preko posrednika dostavljao Perišiću, a ovaj Nejboru. Perišić je optužen za krivično delo špijunaža, sudski proces traje već petnaest godina.

Po “pravdi“ nadaleko čuveni Haški tribunal, tačnije njegovi prekookeanski mentori, nesumnjivo motivisani idejom zaštite svog agenta od kazne koja bi ga sledovala od srpskih pravosudnih organa, prebacili su ga u Hag. Nakon izvesnog vremena, iako je imao jednu od najistaknutijih funkcija u takozvanom “udruženom zločinačkom projektu“ (načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije 1992-1998.god), postao je jedan od retkih Srba koji su oslobođeni optužbe za navodne ratne zločine.

Nakon Perišićevog povratka u Srbiju, aktuelna vlast je obnovila zamrznuti proces, i ima jedinstvenu priliku da se pravedno legitimiše ukoliko mu izrekne odgovarajuću kaznu. U suprotnom, rizikuje da sebe stavi u podređen položaj i povlađuje agenturi od uticaja.

Mlađan Dinkić, pripreman i instaliran u vrh sprske izvršne vlasti nakon puča u jesen 2000. godine. Kao prvi čovek finansijskog sistema Savezne Republike Jugoslavije i kasnije Srbije, organizovao je i sproveo njegovo potpuno uništenje, i stavljanje pod neposrednu kontrolu zapadnih finansijsko-političkih centara moći. Jedan od ključnih koraka tog procesa je bilo dezintegrisanje nacionalnog bankarskog sistema, koje je rezultovalo gašenjem najvećih nacionalnih banaka sa aktuelnim potraživanjima u milijardama evra (tada nemačkih maraka).

Pomenuti uzorak primera agenata od uticaja predstavlja samo vrh piramide naše državne i nacionalne tragedije koja je generisana njihovim podlim izdajničkim delovanjem. Obzirom na činjenicu da bi spisak i opis delovanja svih registrovanih agenata od uticaja na srpskim prostorima u poslednjih dvadesetak godina zahtevao studiju obima više hiljada stranica teksta, radi boljeg razumevanja pomenućemo i dva aktuelna primera agenturno-uticajnog delovanja, koji (samo naizgled) pripadaju “nižem nivou“ u odnosu na napred navedene.

Prvi – 11. oktobra 2016. godine u Narodnoj skupštini Republike Srbije, šef poslaničkog kluba Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović je ispred svoje stranke, Narodnoj skupštini, predložio rezoluciju o “Srbiji i Kosovu“, kojom je podrazumevano priznavanje državnosti terorističkoj “Kosovi“, samoproglašenoj na teritoriji južne srpske autonomne pokrajine. Drugi primer – 18. oktobra tekuće 2016. godine, Radio-televizija Srbije (“Javni servis evropske Srbije“) na udarnom mestu svog internet portala objavila je ilustraciju mape Srbije bez ucrtane Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija.

Odmah nakon toga, albanski džihadisti su taj događaj na društvenim mrežama prikazivali sa oduševljenjem uz komentare kako je u pitanju evidentan dokaz da se i zvanična Srbija odriče svoje pokrajine. Direktor centralne državne informativne kuće Dragan Bujošević do sada nije pozvan na odgovornost zbog ovog podmuklog gafa.

Nažalost, postoji bojazan da organizovana agentura od uticaja i danas nanosi veliku štetu nacionalnim interesima Srbije, i srpskom narodu u celini, u svim srpskim zemljama. Njeno ispoljavanje je evidentno u mnogim oblastima, a težišno je usmereno na stvaranje utiska u srpskoj javnosti o neizbežnoj potrebi što skorijeg priznavanja terorističke države na srpskoj teritoriji Kosmeta, ali i predaju Republike Srpske islamistima iz muslimansko-hrvatske federacije BiH.

Bez organizovane sveobuhvatne akcije, koja podrazumeva zajedničko angažovanje političkog rukovodstva, nadležnih institucija, prave intelektualne elite i građana, agentura od uticaja će imati mogućnost da nastavi svoj subverzivni rad nanoseći nemerljivu štetu Srbiji.

(Fond strateške kulture / Vladimir Milanović)

KOMENTARI



31 komentara

  1. Lune says:

    web magazin Komunisti forumotion/Politicka pozadina ?

  2. Jovan says:

    Sve tupan do tupana, jedino Djindjic malo inteligentniji ali zeljan slave i to ga kostalo zivota. Ostajem pri tvrdnji da su YU razbucali iskomplesirani najruzniji i najgluplji uz pomoc mi6 i cia, od Janse, Tudjmana do Natase Kandic. A spisak je mnogo duzi....

    • tribal011 says:

      Djindjic je bio njemacki agent i rusilac Srbije zbog bednih $/€.

      • Dobrivoje Zeković says:

        Dolari i evri očigledno nisu bili bedni jer je Ruška Puška jedna od najbogatijih žena u Evropi.

  3. Harry Neron says:

    Svi o svemu kurva o poštenju. Pričaju o zapadnjim agentimaod uticaja a šute ko riba o "crvenom orkestru" koji je suštinsko uništio Srbiju da je došla do tačke kde nije bilo povratka. Taj "crveni orkestar" je u Srbiji radio od sredine 50. pa do sredine 80. godina prošlog veka i u to vreme je bilo urađeno sve zlo.

  4. Jovan says:

    A gde su vam ovi sadasnji na ovoj listi. Njih ste zaboravili ili ?

    • Jovan says:

      Nisam ja :), ali i takvo pitanje stoji pogotovo sto je Ceda Jovanovic (LDP) u poslednje vreme blizak vlasti( ili se on samo uvlaci vlastma da izbegne odgovornost za puc 5.X i za ubistvo Molosevica).

      • Miki says:

        Da gospodin je uvlakač

    • Miki says:

      Nisu ih zaboravili oni su postavljeni po lokalnim samoupravama,tako da bi spisak sačinjavao veću knjigu i od domaćeg kuvara.

  5. Trifun says:

    Ne radi se o jednom 'beogradksom kvislingu' nego o masi 'beogradskih kvislinga'. Te pohlepne nistarije ispranih mozgova su unistele Srbiju bezpovratno za samo 15 godina delovanja. Samo kontra-revolucija koja ce se obracunati krvavo sa svim tim navedenim gore, a spisak je prilicno dug, bi mogla dati neku sansu Srbiji da se izvuce. Medutim to se nece desiti, jer ne postoje takvi ljudi u Srbiji da izvedu tako nesto. Ja krivim Beogradane za sve ovo sto nam se desava. Cast izuzetcima naravno.

    • April u Beogradu says:

      Samo ti po Beogradjanima, ne vole ni oni ovake ko ti. A bez Beograda nema Srbije, pa razmisli malo batice! I svi oce da se dosele u Beograd da znaš.

      • Djordje says:

        U srbiji niko nema nista protiv Beogradjana ali u Beogradu je centar pete kolone i iz Beograda je najveci procenat izdajnika. Ali se blizi vreme obacuna sa pokvarenim izdajnicima koji svesno ili nesvesno ne izdaju samo srbiju vec i najblize svoje. Zato nece i ne treba biti milosti za izdajnike .

  6. Aleksandar says:

    Bolje da objavite spisak onih, koji NISU strani agenti. Taj bi spisak bio vrlo, vrlo oskudan.

  7. Viktor says:

    A ima li da koji nije ? Ako ima, dajte taj spisak. Mnogo je kraći.

  8. Trifun says:

    Beograd je rak rana srpskon naroda na Balkanu. Odnosno vlastodrsci koji dolaze iz njega. Nevideni ljudski sljam. Ja u Beograd ne bih dosao da zivim nikada. Grad veleizdajnika, germanofila i anglofila. Nije iskljuceno da ce jednog dana srpski narod da se obracuna sa vama propisno.

    • Munze konza says:

      Trifune ti si ljakse neki i kenjaš o Bg kao da znaš gde se nalazi pa Bg su usrali tvoji ljaksentijevići koji su sve njive prodali po bivšoj jugi i okolnim selima i kupili gajbe u Bg. Najbolje bi bilo da se svi iz Bg vratite u vaše vukojebine i tamo se pravite pametni sa naglascima gi gu ga!!!

      • dzmush says:

        sto ne proglasite grad-drzavu pa da vidimo ko ce duze da traje?

  9. marinko says:

    sami su rekli ko je agent strani bijo u jugoslaviji sam komunisticka partija i vrh koji su vodili komunisticku jugoslaviju ti su strani agenti vis niko i danas su na vlasti nista nije promenuto srbija okopirana od jugoslovena

  10. opet ja says:

    --A gde su vam ovi sadasnji na ovoj listi. Njih ste zaboravili ili ?-- Tako je. Na prvo mesto bih stavio Miloševića koji je sa Tuđmanom imao zadatak da razbije SFRJ. Sada rasturanje Srbije nastavljaju Slobini puleni radikali, preoblikovani u SNS na čelu sa Vučićem. Tekst napravljen da odvlači pažnju sa pravih krivaca.

    • Branislav says:

      UPRAVO TAKO, ŠTA ME BRIGA ZA ONE KOJI SU ZAVRŠILI POSAO ONI TRENUTNO NE VLADAJU, DA SE RAZUME I ONI ĆE ODGOVARATI, O OVIMA DANAS NI JEDNU NISTE BEKNULI, A MOŽDA NIJE NI POTREBNO,SVI DO JEDNOG SU STRANI AGENTI, VIDIMO REZULTATE.

  11. Petković Željko says:

    Ovo su jako opasni članci i mislim da u buduće trebate kao ozbiljan portal paziti.Javno anatemisati ljude iz svog naroda i razbijati nas po izdajničkim floskulama a bez stvarno provedenog postupka za utvrđivanje takvih krivica je opasno i djeluje protiv unutrašnjeg jedinstva koje nam je sad jako potrebno.Ima nas jako malo i kad se počnemo djeliti onda je sve gotovo.

    • Batina says:

      Ako si ti slijep kod ociju ne trazi to od drugh.

    • Milan says:

      Mozem prihvatiti da je Srbija bila okupirana u vreme NEDICA, KOMUNISTA a i ovih 5 OKTOBARSKI REVOLUCIONARA. Tacno ima nas malo ali dugi je period i on proizvodi takve jedinke i njih nema puno. Dugi je period bio i pod Turcima Mozda je poucno kako se Srbija resavala toga tada. Protiv Drzave svoje rade ljudi koji su UCJENJENI oni imaju neke mrlje u svojoj PROSLOSTI. Ne birajte TAKVE ako se guraju u politiku ili u Drzavne strukture, 90% oni su Ucjenjeni. Slusam Gosp.Jankovica "Mogao sam otici van ali nisam". Ostao je u Srbiji da bude NESTO sa problebaticnom Prosloscu. NE birajte TAKVE. Ako zeli raditi i graditi Srbiju ima sanse u BISNISU ali ne u Drzavnim Tjelima. Svako dobro.

  12. slobco says:

    Ha ha ha, iz kog tabora izvire ova prozivka? Nema stranke, društvene ustanove, sekte, firme, vere...a da njima ne upravlja neki strani faktor, koji je deceniama stvarao svoje pristalice u inostranstvu i svoje oslonce u Jugoslaviji i Srbiji. Ti ljudi su razbili i razorili, oplačkali narod i državu i stvorili angloamerički okupacioni sistem. To su ljudi, snage, ideologija i sistem kojim upravlja rimokatolička organizacija "Crna ruka", kao istorijska sila koja upravlja svetom, a Srbijom od 1903. godine. Sve je napisano u knjizi "Crna ruka" autora Slobodana Vukosavljevića, izdavač PARTENON.

    • Batina says:

      Nego sta sve srbske dusmane prozvati, I ako se ustanovi da je vecina u krugu dvojke, minirati taj dio Beograda I zavaliti u Savu I Dunav da se nikad vise ne okupe.

  13. kuka says:

    Stara propaganda, stare poluistine. Debeovci, vidim, još uvek jašu. Slažem se da je Srbija preplavljena tudjim ljudima (kukavičjim jajima) i zavrbovanim od stranih službi. Ali ovde su kao strani agenti izdvojeni samo oni koji su srušili Miloševića, a ni reči o tome ko je potpisao dejtonski sporazum po kom smo MORALI da izručimo one koje haški tribunal traži i kumanovski sporazum po kom smo MORALI da uništimo naoružanje. Valjda je to važnije od toga ko je izvršio obavezu. Da ne govorimo o onima koji su naravili SFRJ, namerno nakrivo nasadjenu i sklonu padu. Ko vam je bio Broz, Ranković...? Kad date g., dajte i kašiku. Dosta nam je više propagande. Providni ste.

  14. Radoman Mlađenović says:

    G-dine. Malo stih nabrojali, gde i sadašnja omladina zna njih. Njih je mnogo, dokumentovano kažem, videćeteđe, i još nisu otkriveni, niti se o njima piše. Ali za sve ima vremena...Neka mirno spavaju i grickaju dobijene pare. PIŠE; RADOMAN MLAĐENOVI-MRĐA

  15. Slobodan Žikić says:

    Beograd nije bio vekovima u Srbiji! To je lični poklon ugarskog kralja despotu Stefanu Visokom ( tek u 15. veku). Kada je Stefan Lazarević umro, Beograd je vraćen Ugarskoj, jer nije poklonjen Srbiji, nego jednom čoveku. Za sve to vreme Srbija je postojala, a postojala je i u 9., 10., 11., 12. itd. veku, kad Beograd nije ni u snovima bio srpski. Stefan Nemanja je, na primer, ako me sećanje ne vara, još početkom 12. veka pripojio Belicu, Levač i Šumadiju Srbiji, ali nije i Beograd! Stvari su upravo obrnute: nema Beograda bez Srbije, i većina naroda neće da se doseljava u Beograd!

  16. gaga says:

    BNeograd je zvanicno poklonjen Srbiji od vremena Stefana Lazarevica.Ali to je pogresno.Beograd je uvek bio srpski grad jel su Sloveni starosedeoci.zatos se najstarija prestonica u Madjaskoj zove Sefer fehervar ili na nemackom Stuhl Weiissburg u prevodu Stoni Beograd!zato sto Ime Beograd je karakteristicno srpske zemlje svuda gde su ziveli Srbi!pa tako imamo Beograd u kasubiji ili bivskoj Pomeraniji,srpska zemlja oteta.Pa Beograd ovaj sto rekoh u Madjarskoj,pa Biograd na moru jel je Dalmacija isto bila srpska maticna zemlja,oteto,pa Beograd u Albaniji sada Berat!Oteto inace Albanija je srpska zemlja jer rec Alba ili Albis znaci belu boju i prevodu bela zemlja ako se uzme i reka laba ili Elba koja se na latinskom zove Albis ili Bela reka.To isto pokazuje da je srpska nacionalna boja BELA!Grad Ssehes Fehervar imao je Deo tj jjednu cetvrtinu varosi koji se do 1635 godine zvala Ratzkigrad ili Racka varos to smao govori koliko je bilo srpskog stanovnistva u Madjarskoj!Na primer 1711 gone Budimpesta je bila vecinsko nemacko srpski grad po popisu bilo jesmao nekoliko stotina madjarskih kuca a nemackih i srpskih pola pola!Tako da Srbima nije nista poklonjeno to su smao iskonske srpske teritorije Koje su otete i Koje nam i dalje otimaju!Itsina je da je Beograd postao najmanje srpski!jer u ovom momentu nigde neceteni u zagrebu ni u Skoplju ni uLjubljani ni u Sarajevu Naci nekog ko govori lose o hrvatskoj.makedonskoj.muslimanskoj stvari al cete zato Naci tuce njih koji u Beogradu pricaju protiv srpskih nacionalnih interesa.Mnogi Beogradjani tupavo misle to je kosmopolitizam! Kosmopolitizam je velika rec i rezervisana je za velike bioloski velike narode,za nas kao nali narod to je propast i dok se Srbi ne uzmu u pamet i ne ujedine oko nacionalnoginteresa propascemo!

  17. Dušan Buković says:

    Priredio: Dušan Buković Imajući u vidu da su zapadno-evropski i američki imperijalisti- trijalisti ujarmili Brozovu velkikohrvatsku, intermarijumsku, trockističku, bundističko-boljševičku, komunističko-fašističku i nacional-socijalističku paramilitarnu diverzantsku kliku u Jugoslaviji u sprovođenju antisrbskog i antipravoslavnog projekta preko izvesnih srbskih renegata i poltrona, zaglupljenih bečko-berlinskih marksista baljezgara. Uzgred bismo citirali članak koji je objavljen pod naslovom “Socijalni sastav komunističke vladajuće klike…” , koji to najbolje osvetljava. Članak u celosti glasi… SOCIJALNI SASTAV KOMUNISTIČKE VLADAJUĆE KLIKE – KO JE NAJVIŠE DOPRINEO BOLJŠEVIZIRANJU JUGOSLAVIJE I KO DANAS NJOME VLADA? I. Da je Jugoslovenski komunistički pokret i građanski rat 1941-1945 bazirao svoje bitisanje i crpeo svoju snagu prema učenju komunističkih teoretičara na širokim slojevima proletarizovanog radništva i njegovog saveznika pauperizovane seoske sirotinje, on nikada ne bi mogao izvesti tako zvanu “socijalističku revoluciju” u našoj zemlji. Još manje bi mogao dovesti na vlast današnju vladajuću komunističku kliku, koja s pravim radništvom ili seljaštvom niti je ikada imala niti danas ima ma kakve praktične veze. Nijedna revolucija kroz istoriju sveta ne može se pohvaliti svojim specijalnim fenomenima i paradoksima kao tako zvana Jugoslovenska komunistička “narodno-oslobodilačka borba” i revolucija. Za poznavaoce našeg komunističkog fenomena i paradoksa nije tajna da su se na čelu KPJ još od njenog osnivanja 1919 nalazili ili odnarođeni intelektualci k a o profesori dr. Sima Marković, Mika Todorović, Ljuba Radovanović, Dušan Đorđević, lekari dr. Vukašin Marković, dr. Cetković, dr. Sima Milošević, dr. Pavle Gregorić, advokati dr. Rajko Jovanović, Slavko Mijatović, dr. Vladimir Bakarićc, ekonomista i pravnik Boris Kidrič i drugi. Ili međunarodni profesionalni i školovani agenti Kominterne tipa Martinovića-Švarca, Josipa Čižinskog (Milana Gorkića), Josipa Broza (Tita), Adolfa Muka, Alekse Beblera, Peržihova Voraneca (Lovra Kuhara) i drugih. Rukovodioci iz redova profesionalnih radnika koji bi postajali profesionalni revolucionari kao Filip Filipović, Đura D Đaković, Nikola Hećimović, Leka Ranković, mogu se na prste izbrojiti. Glavni rukovodeci i intelektualni sloj činili su sinovi bogatih trgovaca, industrijalaca i bankara, ministara, đenerala, profesora univerziteta i državnih funkcionera, veleposednika, penzionera i rentijera. Pravih radnika i sinova seoske i gradske sirotinje bilo je malo. I ukoliko ih je bilo oni su pred konkurencijom ovih prvih teško dolazili na rukovodeće položaje. A da bi paradoh bio još veći, oni su i pre rata i za vreme građanskog rata bili u velikom broju s druge strane barikade. Uzelo bi nam mnogo vremena i prostora ako bi pokušali da objasnimo ovaj naš jugoslovenski komunistički fenomen. On je toliko paradoksalan, nelogičan i prosto neverovatan da ga je vrlo teško i objasniti. Ako je tačno kazano da su mnoge revolucije pojele svoju decu, za naš primer mogli bi kazati da su deca pojela revoluciju. Za naš komunistički rukovodeći sloj sastavljen uglavnom od nedoškolovanih snobova, degenerika, avanturista, karijeraša i društvenih otpadnika, moglo bi se reći da se je od večito progonjenog vuka ili psa lutalice kakav bi on trebao biti po dogmama komunističkim, pretvorio u umiljato perfidno jagnje koje je tri majke sisalo. Pre rata uživao sve pogodnosti vladajućih režima uticajnih otaca, za vreme rata igranjem na sve karte koristilo kako okupatorsku tako i zapadno-savezničku pomoć i saradnju, da bi posle rata pirovali u plodovima revolucije, izborne, organizovane i monopolisane od njih i za njih. Mnogobrojni primeri najrečitije će dokumentovati naša izlaganja i kojima neće biti potrebni nikakvi drugi komentari. Milovan Đilas je sin bogatog penzionisanog majora i zemljoposednika, Koča Popović, potiče iz poznate trgovačke porodice, Boris Kidrič je sin slovenačkog profesora univerziteta Franca Kidriča, Ivo-Lola Ribar, narodni heroj i organizator celokupne komunističke omladine je sin dr. Ivana Ribara – Fišera, predsednika Ustavotvorne skupštine i bogatog advokata, Marko Ristić, unuk srpskog državnika, Đuro i Olga Ninčić su deca dr. Momčila Ninčića, Melentije Popović, sin imućnog protojereja iz Crne Trave, Filip Filipović i Predrag Vijorović (organizator udarnih terorističkih trojki u Beogradu) su đeneralski sinovi. Bora Simović, komunistički diplomata sin je đenerala Dušana Simovića, Branko i Gordana Mihailović su deca poč. đenerala Draže Mihailovića. Dragče – Dragan Pavlović blagajnik Crvene pomoći sin trgovca i milionera Pavlovića vlasnika firme Marko Vuletić, Gavrilović i k o m p., Ratomir Belović organizator španskih dobrovoljaca sin je beogradskog trgovca i predsednika bogradske trgovačke omladine Nikole Belovića, dr. Mirko Sardelić, sadanji komunistički ministar na strani sin je državnog savetnika dr. Rudolfa Sardelića, Slavko Fejić, ministar na strani sin je reis-uleme Fejića, Dušan Trivanović bivši urednik “Borbe”, sin je školskog nadzornika Trivanovića, sestric pok. Adama Pribićevića, dok je Svetozarev sin dr.Stojan Pribićević bio jedan od šefova Titove propagandu u SAD. Sinovac heroja Gavrila Principa i sin narodnog poslanika Jova Principa Slobodan Princip “Seljo”, poginuo je kao organizator ustanka u Bosni i proglašen za narodnog heroja, Đoka Jovanović – Jarac komunistički književni kritičar poginuo kao politkom kosmajskog partizanskog odreda je pukovnički sin a za vreme svih hapšenja pre rata javno se je pozivao na svoje dalje srodničke veze s našom vladajućom kućom. Kao komunistički agitator bio je hapšen još pre rata i Mirko Plamenac sin Jovana Plamenca bivšeg pretsednika vlade. Organizatori komunističkog ustanka u srezu Pljevljanskom bili su inžinjer Mirko Pejatović, sestrić patrijarha Varnave i Danica Rosić studentkinja medicine sinovica velikog patrijarha. Narodni heroj Slobodan Škerović, je sin istaknutog političara i pedagoga dr. Nikole Škerovića. Za vreme rata kao komunistički organizator u Beogradu bio je hapšen i advokatski pripravnik Bukovac, zet poč. Miše Trifunovića. Istaknuti agitator za račun komunista p r i jugoslovenskoj izbegličkoj vladi u Londonu bili su Bata Nešić, sin poč. Ljube Nešića, biv. Jugoslovenskog ministra na strani i Koen sin dr. Leona Koena, prof. medicinskog fakulteta. Sin uglednog srpskog kanađanskog privrednika Pera Bulata Rade, aktivan je komunistički đeneral major, član komisije za atomsku energiju i narodni heroj a kćerka Milka, narodni poslanik, narodni heroj i glavni organizator ženskog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji. Komunistički književnik dr. Miloš Savković, potiče iz imućne porodice iz Šumadije, isti je slučaj i sa advokatom Dragomirom Isakovićem, dugogodišnjim agentom Kominterne, koji je sin imučnog prote Isakovića iz sela Banje, obadvojica likvidirani od strane četnika. Dobrivoje Radosavljević – Bobi član saveznog Izvrsnog Veća i član SK KPJ je sin bogatog predratnog oficira i prema komunističkim priznanjima najbogatijeg čoveka u Istočnoj Srbiji; Otmar Kraečić, general pukovnik, državni potsekretar za poslove narodne odbrane potiče takođe iz dobro situirane činovničke porodice; Ivanka Ćuković i sestra joj Olivera, organizatori komunističke omladine iz Beograda, deca su beogradskog trgovca Raše Ćukovića; isti je slučaj i sa decom beogradskog apotekara Svete Trajkovića, čija je kćerka bila ljubavnica Ive Lole Ribara. Slobodan Tuzlić – “Butum”, narodni heroj i sestra mu Smilja studentkinja medicine su deca beogradskog drvarskog trgovca Ljubomira Tuzlića, Hercegovca poreklom. Rodoljub Čolaković potiče iz buržoaske porodice iz Bjeljine, Vladimir Velebit, pomoćnik ministra spoljnih poslova i bivši ambasador u Londonu sin je đenerala Ljubomira Velebita. Anica Paskaljević, organizatorka komunističke omladine u Kruševcu, kćerka je Zoje Paskaljevića, industrijalca iz Kruševca. Dr. Jaša Davičo, komunistički ekonomista potiče iz trgovačke porodice iz Beograda, isti je slučaj i sa Jašom Almulijem, novinarom sa beogradskog univerziteta i urednikom “Borbe”. Đorđević Milutin, sudija vrhovnog suda (sudio poč. Draži Mihailoviću) i brat mu Živa Đorđević inžinjer, državni potsekretar u Izvršnom veću NR Srbije, sinovi su bogatog trgovca iz Kragujevca; dr. Jovan Đorđević, prof. univerziteta i član vrhovnog saveta, sin je Svetislava Đorđevića načelnika uprave državnih monopola, rez. potpukovnika i nosioca Karađorđeve zvezde s mačevima. Marijanović Filip, direktor više privrednih preduzeća, sin je Svetozara Marijanovića, trgovca iz Užica; Marko Nikezić, sadašnji ambasador u Sjed. Amr. Državama, sin je imućnog zastupnika američkih petrolejskih firmi Petra Nikezića. Pavićević Mišo, sekretar glavnog sindikalnog saveza i dugogodišnji ambasador sin je imućnog penzionisanog potpukovnika Vojina Pavićevića iz Pljevalja. Isti je slučaj i sa inž. Velimirom Jakićem sinom penzionisanog potpukovnika Miljana Jakića iz Pljevalja (Jakić je umro odmah posle rata kao narodni heroj). Dr. Nenad Parenta lekar i sestra mu Gordana, arhitekt obadvoje likvidirani za vreme rata kao komunisti bili su deca Miloša Parente rektora zadarske bogoslovije. Dušan Timotijević, jedan od glavnih komunističkih novinara sin je senatora i člana demokratske stranke Koste Timotijevića, dok je njegova žena Olga urednica komunističkog ženskog glasila “Žena Danas” kćerka dr. Fridriha Pops Dragića, beogradskog advokata i biv. Pret. Jevrejske opštine; dr. Mihailo Vučković danas sekretar glavnog komunističkog zadružnog saveza i brat mu dr. Vojislav Vučković likvidiran za vreme rata, sinovi su vrlo imućnog advokata Pere Vučkovića a Vojislavova žena Fani Politeo, stud. umetnosti je kćerka dr. Politea, načelnika ministarstva finansija, Hrvata iz Splita. Stanislav Ocokoljić, vojni ataše i viši oficir, sin je takođe istaknutog komuniste Negoslava Ocokoljića, biv. Načelnika ministarstva unutrašnjih poslova; dr. Milutin Ivković “Milutinac” likvidiran od strane Nemaca, zet je gore pomenutog dr. Fridriha Pops Dragića, a bio je lični lekar princa Đorđa. Isti je slučaj i sa drugim poverenikom princa Đorđa Miloradom Panićem – Surepom, danas načelnikom za prosvetu NR Srbije, koji potiče iz posedničke porodice iz Mačve. General pukovnik M i l a n Kuprešanin sin je bogatog posednika iz Gospića; Milan Dedinac književnik sin je pukovnika Dedinca iz Beograda, a zloglasni Vladimir Dedijer, zvanični Titov biograf i njegov brat Stevan, sinovi su zaslužnog dr. Jefte Dedijera, docenta univerziteta, poreklom iz Bileća. Dušanka Kecmanović, organizatorka antifašističkog fronta ž e n a, kćerka je prote D. Kecmanovića prvaka samost. Demokratske stranke iz Bjeljine, dok jedan od najglavnijih ekonomskih komunističkih teoretičara narodni heroj Veselin Masleša potiče iz trgovačke porodice iz Banja Luke. Sinovi prote Milana Smiljanića iz sela Ravni užički okrug koji je pod uticajem dece i sam prišao komunistima, poginuli su kao istaknuti komunistički vojni rukovodioci od kojih je stariji Manojlo bio gardijski oficir; dr. Dobrila Šiljak, komunistički sanitestski pukovnik i španski dobrovoljac bila je kćerka biv. Narodnog poslanika prote Slobodana Šiljka iz Pljevalja koga su kao istaknutog nacionalistu ubili komunisti. Aleksandar Vučo, rektor zavoda za kinematografiju potiče takođe iz beogradske bogate porodice; Boško Vidaković, raniji komunistički generakni konzul u Čikagu sin je poč. Vitomira Vidakovića, protojereja i nar. poslanika iz Užica, njegov bliži saradnik i kolega narodni heroj Mirislav Igumanović, sin je direktora gimnazije Jevrema takođe iz Užica. Momčilo Budisavljević, još pre rata hapšeni komunista, sinovac je biv. Ministra Srđana Budisavljevića a jedno vreme bio je i njegov lični sekretar. Boško Đuričić, poginuo u toku rata sin je pretsednika okružnog suda iz Jagodine. Ljiljana Čalovska, studentkinja medicine hapšena za vreme revolucije, danas istaknuti novinar i diplomata kćerka je apotekara Čalovskog iz Bitolja. Pavle – Paja Gerenčcević, pre rata hapšen, sin je bogatog vinarskog trgovca iz Sremskih Karlovaca. Džuverović Nikola, narodni poslanik i član Izvršnog veća NRS, vrlo istaknut za vreme revolucije u Toplici, sin je dr. Arse Džuverovića, uglednog i imućnog lekara iz Prokuplja. Finci Eli, direktor preduzeća “Kultura” i urednik komunističkog časopisa “Književnost”, potiče iz vrlo bogate jevrejske porodice iz Sarajeva; Matić Milovan predratni pretsednik komunističkog kulturnog odbora na beogradskom univerzitetu, sada generalni sekretar jugoslovenske komisije za UNESKO, sin je poznatog beogradskog lekara Matića; Maočević Ivanka, studentkinja medicine, žena generala potpukovnika dr. Gojka Nikoliša, šefa saniteta jug. Armije, vrlo aktivna i za vreme rata, kćerka je poznatog lekara dr. Maočevića, Hrvata iz Osijeka; dr. Olga Popović – Dedijer, predratna komunistkinja nastradala za vreme revolucije, žena Vl. Dedijera, kćerka je dr. Svetislava Popovića, ministra i nekadanjeg prvaka samostalne a kasije Jug. nacionalne stranke; Jevremović Branko, savezni javni tužilac, predratni osuđivani komunista sin je bogatog trgovca Andrije Joksimovića iz Užica, a sestrić Milivoja Smiljanića biv. pomoćnika min. spoljnih poslova, koji ga je stalno uzimao u zaštitu pa čak zaposlio u našem poslanstvu u Moskvi, odakle se je u toku rata prebacio za Kairo. Joksimović Savo, general major JNA, član CKKPCG, potiče iz uglednog crnogorskog bratstva Joksimovića iz sela Buča kod Berana; Jovanović Miloš, javni tužilac NR Srbije, kao komunista hapšen i osuđivan još pre rata, potice takođe iz imućne trgovačke porodice iz Kragujevca, poznat po tome što je bio pomočnik Miloša Minića, tužioca na procesu poč. Draži Mihailoviću. Minić se skrivao izvesno vreme u toku rata u kući istaknutog seoskog monarhiste i Dražinog pristalice g. Pantovića u selu Ljutici kod Požege. Kapetanović Hajro, državni sekretar za finansije, pre rata kao komunista bio ubačen u Zemljoradnicku stranku, potiče iz begovske porodice iz Bosanskog Novog; Karamatijević Prvoslav akademski slikar, docent arhitektonskog fakulteta u Beogradu, poznati predratni a za vreme rata sa celom porodicom naročito istaknuti borac i agitator, sin je prote Jevstatija Karamatijevića iz Nove Varoši, koji je pod uticajem dece takođe prišao Titovom pokretu, gde je ostao sve do smrti 1949 kao potpretsednik komunističkog Crvenog Krsta; Popović Nikola, general major, sin je višeg penzionisanog oficira Krste Popovića sa Cetinja; Makiedo Dr. Sergije, opunomoćeni minister u sekretarijatu za spoljne poslove vodi svoje poreklo iz istaknute hrvatske porodice iz Zadra; Mandić dr. Oleg, istaknuti komunistički sociolog, sin je dr. Nikole Mandća, advokata iz Rijeke, Hrvata po narodnosti; Marjanović Jovan, direktor državne arhive i zvanični istoričar današnjeg komunističkog režima, sin je profesora Marjanovića iz Beograda. Pozdarec Hakija, generalni direktor Narodne Banke u Sarajevu, od 1942 istaknut u partizanskom pokretu Bosne i Hercegovine, sin je bivšeg narodnog poslanika Jug. Muslimanske organizacije Nurije Pozderca, koji je i sam sve do svoje smrti aktivno učestvovao u partizanskom pokrertu, Hrvat iz Cazina; Prodanović dr. Bora, advokat iz Beograda, poginuo u revoluciji sin je Jaše Prodanovića šefa srpske republikanske stranke; Purić Ljubica, član saveza komunista od 1941 istaknuti funkcioner u Crvenom Krstu i ženskim komunističkim organizacijama, rodom je iz Nove Varoši, kćerka prote Ilije Purića, čuvena po tome što je kao član partizanskog prekog suda osudila na smrt svog rođenog brata Vasilija četničkog oficira; Radovanović dr. Ljubomir, ambasador u sekretarijatu za inostrane poslove, još od pre rata kao ugledni advokat u Beogradu bio je poznat kao komunističi nastrojen; dr. Radomir Gerić, inspektor Izvršsnog Veća za Srbiju, rodom iz ugledne porodice iz Peći, sestrić vojvode Koste Pećanca koji ga je i zaštićivao, aktivan u toku rata. II. Na kraju da vidimo što oni sami kažu o sebi. Milutin Rajković u komunističkom listu “Nova Borba” od 8 aprila 1950 (izlazio u Pragu) u članku koji je objavljen pod naslovom “Odnarođeni i fašizirani inteligenti u službi dolara”, kaže: “Američki monopolistički kapital teži za svetskim gospodarstvom. Njemu na putu stoji tabor mira, demokratije i socijalizma. Agresivnost američkog imperijalizma ugrožava slobodu mnogih naroda. Mnoge nacije leže pod jarmom njegove kolonijalne eksploatacije, ugnjetene i porobljene. Ali američki imperijalisti moraju, hteli ili ne hteli, da vode računa o patriotskom rasploloženju slobodoljubivih naroda. U pripremama za potpaljivanje novog rata oni mobilišu ogroman propagandni aparat sa zadatkom da razoruža, uspava i oslabi volju za odbranom nacionalne nezavisnosti i državnog suvereniteta kod ostalih naroda… U klevetničkoj kampanji protiv Sovjetskog Saveza, pored američkih dolarskih ideologa, desnih socijalista, pojavili su se sada, razume se, i titovci. Oni zagađuju i truju naše istinski progresivne tradicije, šire buržoaski nacionalizam i šovinizam i preplavljuju naš javni i kulurni život popularizacijom američke imperijalističke “kulture”. Sve ustanove javnog života pretvorene su u antisovjetske tribune i služe idejama razoružavanja naših naroda, slabljenju volje za otpor protiv američke ekonomske, političke i kulturne agresije. Udruženje novinara, književnika, slikara, akademija nauka, film, pozorište, sve to služi za rafiniranu i maskiranu popularizaciju “zapadne kulture”, pri čemu se sa zagriženom mržnjom napada predvodnička uloga sovjetske kulture i nauke. Tako su se, pod zastavom imperijalizma, otvoreno obreli – nadrealisti, šarena gomila beogradskog čaršiskog snobizma, Marko Ristić, Koča Popović, Oskar Davičo, Aleksandar Vučo, i drugi; sitnoburžoaski anarhista i “buntar” Miroslav Krleža; površni Milan Bogdanović; zakržljali malograđanski individualist Jovan Smoljan Popović; sav ogrezao u “zapadna” shvatanja, bezrodni beskičmenjak Oto Bihalji koji propoveda odbacivanje tromog, prostog osećanja zadovoljstva sa samim sobom i preporučuje trud za dobrim delima – tačno u stilu “istinskog” socijalizma Karla Grina; doajen titovskih književnih kosmopolita nesumnjivo je Ivo Andrić, koji je bio doajen i Stojadinovićeve profašističke diplomatije, profašistički Stojadinovićevi novinari: Živan Mitrović, Predrag Milojević, Duda Timotijević, Dojčilo Mitrović, Duško Blagojević, Siniša Paunović, kojima su se pridružili potpisnik Nedićevog apela milioner Vladislav Ribnikar, nemoralna kreatura i lump Branko Drašković, kukavica, laktaš i američki špijun Vl. Dedijer i slični špijuni kao B. Pešić, M. Suđić; gebelovski karikaturisti i slikari Džumhur, Ćirić, Kun i drugi; književnička beda i sekretar princa Đorđa, Panić-Surep, falsifikator marksizma Ziherl; novčano-poslovni majstor u zgrtanju ogromnih prihoda Branko Ćopić, krezuba književna usedelica Isidora Sekulić, Velibor Gligorić i Gustav Krklec. Koliko su se ovi izrodi srozali i pretvorili u policijske provokatore klike Tito-Rankovića vidi se po tome što oni podržavaju udbaške dželate u hapšenju, zatvaranju i inkvizitorskom mučenju velikog broja istinskih rodoljuba… Prelaz na otvorene fašističko mračnjačke pozicije, služenje titovskoj špijunskoj agenturi i njenim gospodarima američkim imperijalistima, zderalo je i poslednje tragove tobožnje progresivnosti sa njih. Danas su oni otvorena fašistička banda. Borba protiv špijunske bande Tita-Rankovića obuhvata i definitivno čišćenje naše progresivne ideologije, nauke i umetnosti od buržoaske agenture koja se šepuri pod zastavom kosmopolitizma i buržoaskog nacionalizma, plačena američkim dolarima a čuvana žandarskim bajonetama titovskog gestapovskog aparata… U komunističkom listu: “Za Socijalističku Jugoslaviju” od 30 marta 1950 Vladimir Mihailović ovako prikazuje svoga druga i člana CKKPJ i Saveznog Izvršnog Veća Dobrivoja Radosavljevića: “kao sin neobično bogatog kraljevskog oficira, Radosavljević je od malena vaspitavan u duhu veliko-srpskog šovinizma. Još pre rata na Beogradskom univerzitetu Radosavljević je postao provokator i policijski dostavljač”. U istom komunističkom listu: “Za Socijalističku Jugoslaviju” od 15 oktobra 1950 (izlazio u SSSR), izvesni S. Čekić, pukovnik J. A. , ovako prikazuje pojedine vojne rukovodioce u članku: “Anglo-američki špijuni pašuju u Jugoslovenskoj Armiji”, gde kaže: “Klika Tita-Rankovića pomoću agenata anglo-američke obaveštajne službe, koji su se dočepali rukovodećih položaja u J.A. još davno pre rezolucije Informbiroa počela je da sprovodi u armiji zakamufliranu neprijateljsku propagandu protiv zemalja narodne demokratije i Sovjetskog Saveza. Titovci su počeli sa tim što su sistematski umanjivali ulogu Sovjetske armije u oslobođenju naše zemlje… Naši borci i oficiri znaju dosta o takvim antinarodnim elementima. Među njima i o uglađenom gospodinu general-lajtantu Bogdanu Oreščaninu, poznatom po svojim zlobnim antisovjetskim istupanjima. Taj gospodin u generalskoj uniformi nema ništa zajedničkog sa radničkom klasom, sa njenom borbom i njenim patnjama. On je sin najbogatijeg veleposednika sa Korduna. On je bio i ostao, i dušom i srcem, sa buržoazijom … Vukašin Mićunović, rodom iz omrznute plemićke porodice u Crnoj Gori koji je 1944 godine bio kapetan danas je general-major. U ratu je bio poznat kao plašljivac, posle rata kao naduvena neznalica. Pukovnik Nikola Gažetić, koji se 1941 godine iz kukavičluka predao Italijanima, umesto da bude zaslužno kažnjen zbog toga, on je forsiran kao “dobar rukovodilac”. Danas on rukovodi takozvanim partijsko-političkim kadrovima J.A. Na položaju načelnika Glavne političke uprave nalazi se danas poslušni Titov lakej, američki špijun general-lajtant Otmar Kreačić, rodom iz žandarmeriske porodice. Ovaj izdajnik je lako postao američki špijun, jer on nema i nikada nije imao ništa zajedničkog sa borbom radničke klase. Po naređenju svojih američkih gospodara ovaj izrod sprovodi danas u J.A. sramnu antikomunističku i antisovjetsku propagandu. Svi oni, na čelu sa matorim amerčkim špijunom i starim prijateljem Randolfa Čerčila generl-pukovnikmom Ivanom Gošnjakom, upinju se iz petnih žila da od J. A. naprave slepo i poslušno oruđe anglo-američkih imperijalista. Tito, Ranković, Tempo, Gošnjak i sva njihova špijunska banda likvidirali su partijske organizacije u armiji i od njih napravili pomoćni policijsko-politički organ KOS-a. Takozvane partijske organizacije u armiji služe danas u prvom redu da omoguće organima KOS-a pronalaženje i hapšenje poštenih komunista prijatelja Sovjetskog Saveza. “Izbori” koji su početkom o. g. sprovedeni u takozvanim partijskim organizacijama bili su gnusna lakrdija, jer su sva rukovodstva bila unapred postavljena uz blagoslov organa KOS-a. Članovi partije morali su da glasaju za one ljude koji su im bili unapred predloženi. Organi KOS-a sakupili su potom glasačke listiće i pohapsili sve one koji nisu glasali za predloženu listu. Drugi osnovni zadatak takozvane partijske organizacije jeste da svakodnevno vrši antisovjetsku i antikomunističku propagandu, da usađuje u srca i u duše ljudi mržnju prema Sovjetskom Savezu i prema zemljama narodne demokratije. Nije onda ni malo slučajno što Gošnjak, Kreačić, Mićunović i ostali izdajnici daju direktive i neposredna naređenja da se primaju u partiju razni tuđi elementi sa tamnom prošlošću, a često puta i sa rukama do lakata okrvaljenim narodnom krvlju. Tako je po izričitom naređenju glavne političke uprave primljen u partiju pukovnik Radoslav Đurić, bivši zamenik Draže Mihailovića za Jugoistočnu Srbiju i Makedoniju sve do avgusta 1944 godine. Svima koji znaju za njegove zločine u Toplici, Jablanici i Pustoj Reci izvesno je da je on engleski špijun. To znaju i Gošnjak i general Otmar Kreačić, ali su oni i pored toga, u stvari baš zbog toga naredili pukovniku Janku Bobetku politkomesaru pešadijske oficirske škole, da primi u partiju pukovnika Đurića. Na isti način general Gošnjak naredio je partijskoj organizaciji u kojoj sam i ja bio sekretar, da primi u partiju general-majora Vjekoslava Klišanića, bivšeg generalštabnog potpukovnika stare Jugoslavije i bivšeg načelnika štaba jedne Pavelićeve divizije, koga su naše jedinice zarobile pred kraj 1943 godine. Naša partijska organizacija ga nije primila. Onda je Glavna politička uprava obrazovala komisiju da ispita slučaj takve neposlušnosti partijske organizacije. Cela partijska organizacija, a biro ćelije posebno, pretpeli su tešku kritiku. Oštro je ukazano na “nezrelost” partijske organizacije. Jedan član biroa je kažnjen strogim partijskim ukorom i izbačen iz Generalštaba kao nepoželjan, a jedan član partije partijskim ukorom. Takvim drastičnim merama hteli su da zavedu red, “disciplinu” i “poslušnost” u partijskoj organizaciji. Gošnjak je odmah posle toga povisio platu generalu Klišaniću i dao mu automobil na lično raspolaganje. Pre 4 meseca na Gošnjakovu intervenciju Klišanić je primljen u kandidata partije. Od 1946 godine član je partije inženjer hemije Kiković Sekula, a jedno vreme je bio i sekretar osnovne partijske organizacije. Kiković Sekula je 1941 godine bio u Beranskom srezu organizator četnika Draže Mihailovića. Odatle je pobegao u Beograd gde je čitavo vreme rata radio za Nemce u jednoj fabrici sapuna. Pred kraj rata trebao je da sagradi svoju sopstvenu fabriku, ali su mu Sovjetska Armija i jugoslovenski partizani pobrkali lične račune. Međutim on se brzo snašao i stupio u J. A. Pomoću ličnih veza dobio je čin majora i visok položaj u armiji. Danas je on jedan od viših rukovodilaca komande hemijskih jedinica. Za vreme okupacije bio je agent gestapoa, a danas KOS-a. Mnogi radnici podnosili su pismene tužbe protiv njega, dokazivali njegovu saradnju sa Nemcima i gestapom, davali imena ljudi koji su zbog njegove denuncijacije prebijani po nemačkim logorima. Ali, sve to je bilo uzalud, signali radnika bili su glas vapijućeg u pustinji. Primanje u partiju takvih ljudi kao što su Kiković, Klišanić i Radoslav Đurić nije ni malo slučajno. To nisu greške nižih partijskih organizacija koje su širom otvorile vrata partije raznim neprijateljskim elementima, to je sistem zasnovan na naređenjima iz vrha. To je kurs koji sprovode agenti anglo-američkih imperijalista, koji se nalaze na vlasti i koji su zaseli u vrhovima takozvane komunističke partije Jugoslavije. Note Sovjetske Vlade i budimpeštanski proces razobličili su izdajničku Titovu kliku. Svima je postalo jasno da je ta klika odavno bila u službi anglo-američkih imperijalista u svojstvu njihovih plaćenih agenata. Tito, Ranković, Kardelj i Đilas, ti matori i podli zaverenici protiv zemalja narodne demokratije i Sovjetskog Saveza odredili su J. A. duboko kontrarevolucionarne zadatke. Oni su namenili Jugoslovenskoj armiji ulogu žandarma anglo-američkih imperijalista na Balkanskom Poluostrvu i posebno u Jugoslaviji. Već sada, po želji Titove bande jedinice J. A. koriste se za oružane provokacije protiv zemalja narodne demokratije i za pomoć grčkim monarho-fašistima u borbi protiv grčkog naroda. Podli izdajnik Tito nastoji da pripremi J. A. za vojne avanture imperijalista protiv Sovjetskog Saveza – protiv najboljeg prijatelja i zaštitnika nacionalne nezavisnosti naših naroda…” Todor Todorović, pomoćnik ministra finansija NR Srbije, predratni rukovodilac rodom iz Zaječara u komunističkom listu “Napred” (izlazio u Bugarskoj) u broju od 15 jula 1950 objavio je članak pod naslovom “Socijalna osnova fašističke diktature Tita – Rankovića” gde kaže: “Treba imati u vidu, da je Titova klika, pre nego što je pristupila tajnim pripremama za kontrarevolucionarni prevrat, već imala uza se kamarilu sastavljenu od najtipičnijih pretstavnika buržoazije. Tu kamarilu okupili su oko sebe Tito i Ko. tokom rata, a naročito kada je Crvena Armija oslobodila Srbiju i Beograd. Bilo je nekoliko garnitura predstavnika buržoazije grada i sela, koji su preživeli revolucionarni nalet radnih masa krajem 1944 i početkom 1945 godine. Tu su ulazili bivši kraljevski ministri i diplomate, stari špijuni gestapoa i obaveštajnih službi Engleske i SAD izraziti pretstavnici stare reakcionarne buržoazije i lideri građanskih partija. Svima je bilo zajedničko da kompromituju izgradnju socijalizma i da upropaste ekonomske tekovine narodne demokratije. Mnogi iz te kamarile svoju saradnju sa Titovom klikom započeli su kao špijuni UDB-e. Upravo preko njih je UDB-a dželata Rankovića koordinirala svoj rad sa radom Intelidžens Servisa i američke obaveštajne službe. Tako naprimer načelnik UDB-e za Beograd Vojkan Lukić držao je na vezi: popa Milana Smiljenića narodnog poslanika i potpredsednika prezidijuma skupštine Srbije, za vreme rata saradnik četnika Draže Mihailovića, inače bogati eksploatator seoske sirotinje; profesora Sinišu Stankovića saradnika gestapoa iz vremena rata; Milana Popovića sekretara reakcionarne zemljoradničke stranke; Vladu Simića lidera buržoaske republikanske stranke; Miloša Carevića lidera reakcionarne demokratske stranke… Kada je posle istoriske rezolucije Kominforma o stanju u KPJ od juna 1948 godine, tokom druge polovine 1948 i 1949 godine uglavnom okončala kontrarevolucionarni prevrat i presla od buržoaskog nacionalizma ka fašizmu, Titova klika se našla potpuno izolovana od narodnih masa… Titova fašistička banda uspela je pomoću terora i falsifikata, kao u vreme Hitlera, da isfabrikuje jednu hajl hitlerovsku skupstinu (titovski Rajhstag ), koja je spremna da aminuje sve akcije te bande usmerene na dalju fašizaciju zemlje i na razbijanje fronta mira i demokratije… Specijalni i politički sastav najvišeg organa vlasti – prezidijuma titovske skupstine, vlade Jugoslavije i republikanskih vlada upotpunjuje sliku u tome, koliko su buržoaski i fašistički elementi prodrli u sve pore državnog života Jugoslavije. Pored vladajuće fašističke četvorke: Tito, Kardelj, Đilas i Ranković, kao članovi prezidijuma i ministi vlade Jugoslavije tu su: Sava Kosanović kao fakticki pretstavnik Trumana u titovskoj skupštini i vladi ( preko njega vlada SAD diktira Titovoj bandi ), tu su pretstavnici buržoaskih partija – hrvatske seljačke stranke, zemljoradničke, slovenačke klerikale partije, demokratske i republikanske stranke: Ivan Ribar, Frane Frol, Josip Rus, Vlada Zečević, Marko Vujačić, Vaso Čubrilović, Josip Vidmar, Ivan Regent, Dobroslav Tomašević, Stanoje Simić, Aleksa Tomić, Vlada Simić, Kosan Pavlović – Brđanski, hrišćanski socijalisti: Marijan Brecelj i Edvard Kocbek, i drugi…” Još neki podaci o socijalnom sastavu Brozove vladajuće klike objavljeni su u komunističkom listu “Pod Zastavom Internacionalzma” (izlazio u Rumuniji) od 1 oktobra 1949 u članku “Špijunske veze titovaca i anglo-amerikanaca” gde stoji: “Za vreme rata u Švajcarsku bio je poslat Miša Lompar, kome je bio postavljen zadatak da uspostavi vezu sa rukovodiocem američke špijunske organizacije u Evropi Alenom Dalsom. Došavši u Švajcarsku Lompar je takođe uspostavio vezu sa trockističkim grupama koje su se tamo nalazile. U Marselju se nalazio Latinović, a u Bariu Vaso Jovanović, koji su uspostavili tesne veze sa anglo-američkom obaveštajnom sluzbom. U Londonu se nalazio general Velebit koji je bio stari engleski špijun. On je predavao engleskoj obaveštajnoj službi sav raspoloživi material, kao i obaveštenja o Sovjetskoj Armiji. Kako govori Brankov, o tome je on takođe saznao iz tajne arhive Udbe. Sada pukovnik Cicmil zauzima pološaj jugoslovenskog poslanika u Londonu, Latinović– jugoslovenskog poslanika u Švajcarskoj, Lompar – saradnika jugoslovenske misije u Bukureštu. Što se tiče Velebita on je posle oslobođenja Jugoslavije bio prvi zamenik ministra inostranih poslova. Jovanović je bio savetnik jugoslovenske misije u Budimpešti i proteran od strane mađarskih vlasti iz Mađarske. Po opozivanju Cicmila veza sa anglo-američkom obaveštajnom službom privremeno je oslabila. Posle poznate Rezolucije Informbiroa položaj se pogoršao i Ranković je ponova dao zadatak da se učvrsti veza sa anglo-američkom obaveštajnom službom u Mađarskoj. Brankov govori, da je u to vreme on bio u Beogradu i razgovarao sa Đilasom. Ovaj mu je ispričao o pregovorima koje je Tito imao sa Englezima i Amerikancima koji su izjavili, da su oni spremni da ukažu vojnu i političku pomoć Jugoslaviji, ako se Tito saglasi da ide sa njima protiv Sovjetskog Saveza. Đilas je podvukao pri tom, da jugoslovenska vlada mora primiti taj predlog, jer su Englezi i Amerikanci prirodni saveznici Titove Jugoslavije…” U istom listu od 1 oktobra 1949 objavljen je članak pod naslovom “Titova klika je odavno izdala interese naroda Jugoslavije”, gde stoji: “Što se tiče odnosa jugoslovenske vlade prema narodima Jugoslavije, optuženi govori (Brankov,- m. n.), da se Titova klika odavno odvojila od naroda, prodajući njegove interese anglo-američkim imperijalistima. Po mišljenju Brankova, izdaja Tita, Kardelja, Đilasa i Rankovića potiče još iz doba rata, koncem 1943 godine – početkom 1944 godine, kada je Tito dozvolio prisustvo anglo-američkih pretstavnika u vrhovnom štabu. Na pitanje pretsednika suda može li Brankov kazati imena anglo-američkih pretstavnika, Brankov je izjavio da je spisak sa tim imenima bio razaslan po svim štabovima u zemlji i dat je zadatak da se nauče ta prezimena, da bi u slučaju potrebe ukazali odgovarajuću pomoć tim ljudima. Brankov je podrobno nabrojao imena i prezimena anglo-američkih pretstavnika koji su se nalazili u to vreme u Jugoslaviji. Pri Titovom vrhovnom štabu nalazila se misija SAD u sastavu pukovnika Hamiltona, potpukovnika Ferca i Teljera, misija Velike Britanije u sastavu generala Maklina, potpukovnika Mura i Seljbina i majora Čerčila. Na ostrvu Visu nalazio se američki major Urban, engleski major Korvet. Pri glavnom štabu u Makedoniji nalazio se engleski major Kulnej i potporucnik Makdonald: pri glavnom štabu Srbije – američki kapetan Grils, engleski majori Hensker i Armstrong; pri glavnom štabu Hrvatske – američki kapetan Rejd i engleski major Rodžers; pri glavnom štabu Slovenije – američki major Džojns; pri glavnom štabu Vojvodine, engleski major Lejvideli i potporučnik Vud i dr. Sva ta lica govori optuženi saglasano tajnim podacima, koji se nalaze u arhivama Udbe bili su oprobani anglo-američki obavešstajci. Oni su postavili sebi za cilj da potčine uticaju anglo-amerikancima rukovodioce Jugoslavije, a zajedno s tim narode Jugoslavije i narode susednih zemalja… Brankov govori, da se iz razgovora sa Cicmilom, iz tajnog materijala, iz arhive Udbe ubedio u to da su od Amerikanaca i Engleza bili za njihove agente u prvo vreme zavrbovani Đilas, Kardelj, Ranković i, pored toga, Marko Belinić sada minister Hrvatske vlade, Petar Stambolić – sada pretsednik vlade Srbije, Karlo Mrazović, Miha Marinko – pretsednik vlade Slovenije, Svetozar Vukmanović – minister jugoslovenske vlade, Kidrič – minister industrije i pretsednik Privrednog saveta Jugoslavije i drugi…” Tako su pisali oni o sebi u vremenu 1948-1953 u jeku sukoba Kominform – Tito. Posebno je interesantna studija Radonje Golubovića, koju je objavio pod naslovom “Buržoaski nacionalizam Titove klike pod maskom socijalizma”, Moskva, 1948. godine. Iako se do sada situacija možda u malome izmenila, ipak njihovi sopstveni dokumenti i podaci nesumnjivo potvrđuju naše teze (Vidi: Socijalni sastav komunističke vlajajuće klike – Ko je najviše doprineo boljševiziranju Jugoslavije i ko danas njome vlada, „Sloboda“, Čikago, Ilinoj, br. od 20 aprila i 1 maja 1959).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *