ЕВО ШТА ЈЕ КОЧА ПОПОВИЋ ДАВНО ИЗЈАВИО: Рођен сам у Србији, али себе не сматрам…

EVO ŠTA JE KOČA POPOVIĆ DAVNO IZJAVIO: Rođen sam u Srbiji, ali sebe ne smatram…

22 oktobra 2015

Koca-Popovic-Foto-Wkipedia-GoldorakIz teksta “BG: Koča Popović dobija spomen-obeležje”, od Tanjuga preuzetim 20 oktobra 2015. godine (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?uuu=2015&mm=10&dd=20&nav_category=12&nav_id=1053339), saznajemo da će “u holu Doma Vojske Srbije (u Beogradu) danas svečano biti otkriven bronzani bareljef sa likom Konstantina Koče Popovića (1908-1992), general-pukovnika JNA”.

Razložnom čoveku ostaje samo da se zapita da li je tome “liku” zaista tamo mesto i ko je tu pogrešan – da li mesto ili lik.

Malo o mestu

Dom Vojske Srbije (u brozovsko vreme: Dom JNA), između 1929. i 1931. godine građen je kao Ratnički dom (http://www.odbrana.mod.gov.rs/sadrzaj.php?id_sadrzaja=534), na prostoru koji je Uprava Grada Beograda poklonika bivšim ratnicima (i srpskim dobrovoljcima među njima). Dom je podignut dobrovoljnim prilozima bivših ratnika (i srpskih dobrovoljaca među njima), uglavnom onih koji su vodili oslobodilačke ratove 1912-1918, a izvesnu sumu, izdvojenu iz apanaže finansirane delom i poreskim davanjima istih tih ratnika, priložio je i kralj Aleksandar (1888-1934).

Doratnih godina, u Domu je delovalo više udruženja zadojenih rodoljubljem, među njima, kao jedno od najaktivnijih, i Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918. godine.

Više o liku

U razgovoru koji je za beogradski list “Vreme” (broj 1117, 31. maj 2012 – http://www.vreme.co.rs/cms/view.php?id=1055287) vodila sa Dušanom Čkrbićem (1927), nekadašnjim visokopozicioniranim partijskim aparatčikom brozovske ere, Zora Drčelić prenela je i “meditativni” dnevnički zapis Koče Popovića o Srbima i njihovom otporu ustaškom pokretu na samom početku devedesetih godina 20. veka:

“Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli”.

Lik koji je uspeo da izbljuje sve te gadosti o narodu iz koga je potekao (ako zanemarimo njegovu cincarsku starinu po muškoj liniji), sa kojim je rastao i čije je interese (makar i posredno, kroz takozvano jugoslovenstvo) u svetu zastupao kao brozovski ministar spoljnih poslova, dobija, eto, bronzano obeležje u Ratničkom domu u Beogradu.

Dok iz higijenskih razloga preskačemo reči bašibozluk, bagra i brabonjci, reči koje su mu decenijama i godinama čučale u ustima i čekale da konačno budu izbljuvane, ne može nezapaženo proći njegovo “otkriće” da su Srbi “u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina”, te da se vraćaju “na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli”.

Ovo drugo, što taj lik pominje srpsku šajkaču i opanak, nije ništa drugo do njegovo podilaženje sopstvenim ideološkim hrvatskim istomišljenicima koji, kada hoće da uvrede Srbe, uporno pominju opanke. A kada tome doda i šajkaču, ne zna, jadnik, da su ozbiljni Srbi, nekada, pre sto i više godina, beskapićima zvali oni kojima među ljudima nije bilo mesta.

Ono prvo, u svojoj dubokoj mržnji prema svemu što je srpsko i pokušavajući da srpsko rodoljublje u današnjem vremenu obezvredi njegovim vraćanjem na nivo od “pre sto godina”, izriče sa jedinim ciljem da opravda sve ono što su i on sam, i njegovi drugovi, i drugovi njegovih drugova počinili onim Srbima koji su od 1912. do 1918. godine vodili srpske oslobodilačke ratove. I on i njegovi partijski isto(ne)mišljenici vrlo su se trudili da ostvare zaveštanje oca im njihovoga Karla Marksa (1818-1883) da bi Srbiju, kada bi se ikako moglo, trebalo izvesti na debelo more i tamo potopiti. Stoga, i njemu, i njegovim drugovima, isto kao i drugovima njegovih drugova, nije odgovaralo srpsko oslobođenje ni od turske ni od austrougarske okupacije, i to je bio osnovni razlog za donošenje onoga rešenja Vlade FNRJ (Pov. IV br. 1105/46 od 18. februara 1946), s potpisom bivšeg Srbina Aleksandra Rankovića (1909-1983), kojim je Udruženje srpskih ratnih dobrovoljaca 1912-1918. proglašeno profašističkom organizacijom. Ako komunisti za vreme Drugog svetskog rata nisu premnogo ratovali protiv fašista (i njihovih nacističkih i ustaških podvrsta) i ako su u Jugoslaviji, po volji izrazito antisrpski orijentisane “visoke” engleske politike, lako došli do vlast i u Srbiji počeli da se ponašaju kao okupatori, mogli su povesti otvoreni rat s onima koje su upravo proglasili profašistima. (Ako je nešto ranije, barem zvanično, bio pobeđen fašizam, sa sve njegovim podvrstama zvanim nacizam i ustaštvo, novoproglašenim profašistima nije bila ostavljena ni najmanja mogućnost da pruže bilo kakav otpor, čak ni verbalni).

Protiv koga se ratuje

Kada kažemo da komunisti za vreme Drugog svetskog rata nisu premnogo ratovali protiv fašista (i njihovih nacističkih i ustaških podvrsta), pre svega imamo na umu strogo poverljivu naredbu vrhovne partizanske (komunističke) komande broj 39. od 27. decembra 1941. godine, kojom se, pod pretnjom smrtne kazne, od komandanata, političkih komesara, oficira, podoficira, kaplara i vojnika svih rodova traži bezuslovno pokoravanje komunističkoj ideologiji i, naročito, dvema tačkama navedene naredbe:

“3. Protiv okupatora komunističke jedinice ne mogu se boriti, zato što je okupator i suviše jak, što je sposoban i spre­man da uništi jednim zamahom našu celokupnu organizaciju, ako to interesi budu zahtevali. Snage okupatora su vrlo jake i svaka na­ša borba protiv okupatora unapred je osuđena na propast.

4. Takođe i sa ustašama besmisleno bi bilo sa naše strane da se vodi ma kakva vojna akcija s obzirom na njihovo moderno naoružavanje od strane okupatora, a drugo što ustaše u ovom po nas zgodnom vremenu istrebljuju srpski narod koji je u ogromnoj većini protiv nas. Naš zadatak nije u tome, da se organizuje borba protiv okupatora i ustaša, jer bismo u tom slučaju potpu­no os­labili sasvim uzaludno završnu fazu borbe za naše oslobođenje kada će nam snaga biti najpotrebnija. Okupatora ima da skrše i oteraju iz naše zemlje svetski događaji i Sovjetski Sa­vez, naša majka… Za nas je komuniste najvažnije u tome: orga­ni­zovati pokret i prikupiti snage protiv četnika. Četnici su naš prvi neprijatelj, protiv koga treba upotrebiti sva moguća i nemoguća sredstva radi njihovog uništenja, jer na drugi način njihov otpor ne može se slomiti”.

Bili su komunisti u pravu, jer i zvanični nemački podaci kazuju da je nemačka voj­na sila u okršajima po Jugoslaviji od 1941. do 1945. godine imala manje od trideset hiljada poginulih, ranjenih i nestalih vojnika; zna li se to, mora se postaviti pitanje s kim su to partizani ratovali bez­malo četiri godine.

Jedan od odgovora na ovo pitanje pružio nam je Dobrivoje Vidić (1918- 1992), krajem rata sekre­tar KPJ za Užički okrug a posle rata, jedno vreme, i Pokrajinski sekretar za Vojvodinu, koji je ustaške zločine po Bosni i Herce­govini opravdao tvrdnjom da je “šest stotina i pedeset hiljada strelja­nih Srba… (bio) dug koji je srpski narod platio za zloči­načku politiku beogradskih vlastodržaca”, da li između dvaju svetskih ratova ili, možda, i u nekom drugom vremenu. Uostalom, i to je bio sastavni deo partizanskih “sedam ofan­ziva” po Bosni tokom kojih su jedino bili satirani Srbi.

No, i to se uklapalo u suštinu onoga komunističko-ustaškog sporazuma iz 1935. godine, a potpisali su ga, u sremskomitrovačkom zatvoru, Moša Pijade (1890-1957), pre rata slikar a posle rata na visokim položajima u partijskom i državnom aparatu, i ustaša Mile Budak (1889-1945), advokat, kojim su se obe strane, i komuni­stička i usta­ška, obavezale da će zajednički, svim raspolo­živim sredstvi­ma, raditi na rušenju i konačnom uništenju Kraljevine Jugoslavije.

Učinili su to “svesni težine svog položaja, koji dolazi od zajedničkog neprijatelja: svake Jugoslovenske vlade i Srpskog naroda, kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnosti) i podržava­oca svakog režima, koji sputava, smeta i tupi narod”. Kako to u sp­o­razumu stoji, “vođstvo Jugoslovenske Komunističke stran­ke… priznaje, da komuniziranje Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstva i pravoslavlja, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranje Osmanlija na zapad i Austrije na istok”, te da se “uništenjem svega što je srpsko i pravoslavno utire teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkan­skog poluostrva”.

Na drugoj strani, svoju borbu protiv “primitivnog srpstva”, lik iz ove teme, predratni nadrealistički pesnik i filosof Koča Popović, uspešno” je ugovorio “savezničku pomoć” kojom su, od oktobra 1943. do septembra 1944. godine (najžešće na Vaskrs 1944), američka i engleska avijacija bombardujući brojna srpska naselja pobile mnoge desetine hiljada dece, žena i staraca, kao pripremu za satiranje onih koji dožive trenutak u kome će oni, komunisti, uz svakakvu podršku sa nesrpskih i an­ti­srpskih strana, preuzeti vlast nad Srbima. Tako je, primera ra­di, Niš razaran 15 puta, Beo­grad 11, Lesko­vac – ne zna se koliko puta, Kraljevo 6, Podgorica, Zemun i Alibu­nar po 4, Novi Sad 3, Smederevo, Nikšić, Ćupri­ja i Popovac po dva puta a bombar­do­va­njem su bile “počašćene” i desetine dru­gih naselja po Srbiji, Crnoj Gori i Hercegovini.

Posebna priča bio je Leskovac, odabran da bude bombardovan 6. septembra 1944. godine, na rođendan kralja Petra II (1923-1970), a Koči Popoviću, drugu svojih drugova, bila je to prilika da ceo posao ugovori sa Ficrojem Meklejnom (1911-1996), “predstavnikom one Engleske koja je svoje pobede uvek bila spremna da izdašno plati tuđim životima”. Njih dvojica posmatrali su taj “poduhvat” sa nekog brda iz okoline, a Mekjlejn je o tome ostavio pisani trag:

“Kao da je čitav Leskovac odleteo u vazduh u pravom oblaku prašine, dima i ruševina. Ostaci Leskovca ležali su pred nama okriveni dimom… Čak su i partizani bili potreseni”.

Koči Popoviću to nije bilo prvo “usaglašavanje” stavova s onima koje, u skladu sa pomenutom strogo poverljivom naredbom, nije trebalo “uznemiravati”. Naime, on je, ali pod imenom Vladimir Popović, s proleća 1943. godine boravio u “prijateljskoj i radnoj poseti” Zagrebu, gde je sa nemačkom komandom dogovoreno na koji će se način ostvariti deo iste te naredbe o uništenju jedinog partizanskog protivnika u okupiranoj Jugoslaviji – srpskih četnika. I utanačeno je da Nemci dopuste partizanima da pređu preko Neretve, prenesu oko 4.500 ranjenika i tamo razbiju 20.000 četni­ka. (Što su partizani, neposredno iza toga, na Sutjesci grdno stradali – stvar je nemačke vojne strategije).

I nedostojno i silnički

Za svaki slučaj, priznajemo ovde da lik iz priče, Koča Popović, barem u ranoj fazi svoga komunističkog delovanja, sa svojih tridesetak godina, i nije bio osobito prilježan u ispunjenju obaveza koje je i u njegovo ime preuzeo drug mu Moša. Barem prema onome što je u svojim Memoarima zapisao Milovan Đilas (1911-1995), on je u zatvoru (1933), pod batinama, izdao svoga partijskog druga Leku (Marka, Aleksandra), zbog čega je isključen iz Partije. Naravno, drug svojih drugova sve to poriče, ali će 1949. godine, kada je za “važnu” partijsku dokumentaciju popunjavao jedan partijski upitnik sa sedamdesetak pitanja, na pitanje kako se držao “pred klasnim neprijateljem” napisati: “slabo, nedostojno”. (Nebitno je, pri tome, što se Dušan Čkrebić, pomenut na početku ove pričice, trudi da ga opravda kazujući da je to napisao pod partijskom pretnjom da će iz Partije biti isključen svako ko bude dao netačne podatke: “morao je, dakle, da se povinuje odlukama i ocenama KPJ”).

A godinu ili dve ranije, u svakom slučaja nedugo posle rata, Kočin lik sudario se sa “neoružanom” stvarnošću. Prema pisanju Dobrivoja Tomića, tada đaka Pete beogradske gimnazije (Crveno sunce u zenitu knjiga I, Beograd 2004, 111-113), nekoliko njegovih drugova iz odeljenja, đaka-pešaka iz Ostružnice, imalo je na mesnoj plaži “bliski susret” sa novom vlašću. “Jedan od Ostružničana ispričao mi je da je Koča sa svojim »drugovima i drugaricama« iz CK … došao na mesto gde se ovi đaci kupaju. Kada su ovi Ostružničani počeli da igraju odbojku, Koča je počeo da viče na njih, da psuje, i tom prilikom je gurnuo jednog od njih. Oni uzvrate psovkama, a jedan od njih zvizne liku šamarom. Došlo je do opšte tuče, u koju se umešalo Kočino »obezbeđenje«. Koča je dobio dobre batine, ali su ove Ostružničane odmah pohapsili. U zatvoru su ih najpre žestoko prebili, pa im je na zahtev likov suđeno po »hitnom postupku«. Lično je Koča Popović za dvojicu tražio smrtnu kaznu! Đaci su se branili i tvrdili da nisu znali ko je ko, jer su bili u kupaćim gaćama. Ovakvim pravdanjem, molbama roditelja i mesnih funkcionera Ostružnice, Koča je udovoljio odustajanjem od smrtne kazne, te su kažnjeni zatvorom i gubitkom prava na školovanje”.

Momak je, dakle, bio vrlo oštar, a za njegov “humanizam i renesansu” vezuje se i naredba da se u danima bliskim oslobođenju “odmah strelja svako lice u uniformi” pa su tako stradali mnogi tramvajdžije, poštari, vatrogasci…

Na to se vreme odnose i oni redovi Matije Bećkovića o poseti nekog “važnog” pobedničkog druga jednom beogradskom zatvoru. Pa taj drug, rođen u nekom jugozapadnom dinarskom kraju, pita jednoga zatvorenika:

-Kako ti je ime?

-Simo.

-A prezime?

-Pandurović.

-Jesi li ti onaj pjesnik?

-Jesam.

-A otkad si ovđena?

-Od oslobođenja.

Zaveštanje

U specijalnom dodatku rimske Republike, 11. januara 1991. godine, Koča, drug svojih drugova, dao je novinaru Dinu Freskobaldiju svoj “zaveštajni” intervju (http://srbin.info/2015/07/23/vladimir-dimitrijevic-sta-je-istina-drugosrbijanstva/):

“Pažljivo me slušajte. Rođen sam u Srbiji, ali sebe ne smatram više Srbinom. Zašto bih morao da se izjasnim kao Srbin, kad u Beogradu komanduju upravo naslednici četnika protiv kojih smo se čitavog rata borili”.

Ko je ko

Ova izjava siguran je dokaz da komunistički partizani iz rata 1941-1945. zaista nisu ratovali protiv okupatora i ustaša, oni su ratovali protiv Srba (oličenih u četnicima), “protiv kojih smo se čitavog rata borili”, baš onako kako je predviđala strogo poverljiva naredba vrhovne partizanske komande, broj 39. od 27. decembra 1941. godine.

A celom tom pričom nameće se pitanje da li jednom od partizanskih komandanata obuhvaćenih tom naredbom, makar i pod pretnjom smrtne kazne, pripada pravo na bronzani bareljef sa likom u Domu izgrađenim dobrovoljnim prilozima onih koji su na svojim plećima i svojom žrtvom izneli srpske oslobodilačke ratove 1912-1918. godine.

(Ilija Petrović, Vaseljenska)

KOMENTARI



27 komentara

  1. mija says:

    Naravno da ne pripada. Iznenadio sam se kad sam čuo da njemu grade spomenik ili šta je već, i to verovatno oni isti koji su pre neku godinu rušili brozove. Kakvo ludilo! Koču Popovića odavno zbog nečeg kuju u zvezde. Kažu bio liberal, što će reći društvo Latinke Perović... Nemam reči.

  2. rastko says:

    KOCA SE SVOJIM IZJASNJAVANJEM DA NIJE SRBIN OGLASIO ISKRENO ZATO STO JE ON DETE KRALJA PETRA ,A KADA BI STE MALO PROCESLJALI STRANU OVDE NEDOSTUPNU LITERATURU SAZNALI BI STE DA KARADJORDJEVICI PRIPADAJU LOZI TAKOZVANOG VENECIJANSKOG CRNOG PLEMSTVA KOJE SVAKAKO NIJE SRBSKOG RODA.

    • Istina says:

      Karađorđevići su moldavskog porekla, nemaju nikakve veze sa Venecijanskim crnim plemstvom već sa Cincarima iz plemstva Klimenti. U krvnoj vezi su sa šiptarima jer potuču od istog izvora u Moldaviji. Eto, to je prava istorija a ne izmišljena kao i vaša.

  3. Maks says:

    Narode, pa kome još nije jasno da je Srbija i danas u kandžama komunista, ili komunističke svesti, ako je nekome draže. Ta svest porodila je ovakvog Koču Popovića, Latinku, Mićuna, Đinđića, Koštunicu, Tadića, Nikolića, Vučića, Dačića...svi su oni samo prividno borci za demokratiju i Srbiju, suštinski to je komunistička svest. Podići spomenik i dati ulicu Koči Popoviću, čoveku koji se po sopstvenom priznanju uvek borio protiv svakog oblika srpstva a za jugoslovenstvo-pa to mogu samo prihički poremećeni ljudi ili svesni kreatori antisrpske sadašnjosti i budućnosti. Ovo je odavno gore od tragikomedije. Srbija nije država niti su Srbi narod u punom smislu. Mi nestajemo, ubrzano, sistematski...

  4. ljubisav says:

    Karadjordjevici,Venecijansko crno plemstvo??????? svasta!!!

  5. N. says:

    Ako je jugoslovenstvo dijagnoza, onda je upitno i mentalno zdravlje Gavrila Principa. On je i sam izjavio da je jugoslovenski nacionalista.

  6. deda mraz says:

    Max ti si jedan od malobrojnih u ovoj nasoj uzoj Srbiji koji je shvatio da jos uvek ova njegova bagra i brabonjci vladaju Srbijom i unistavaju nas bez milosti jer smo im mi najveci neprijatelji.Sto puta sam napisao da nase crveno- zuto plemstvo sa Dedinja sve radi da nas unisti i da samo oni ostanu da vladaju kao paraziti i da nas samo ostave u svetim Brozovim granicama i naravno isto kao i Broz svim sredstvima protiv Rusa koji su nas dva puta oslobodili i samo pogledajte kako im vracamo i zameramo im sto smo im mi za vreme Broza istorijsko ne rekli i oni su nas trebali braniti 1999 godine od onih kojima smo guzicu lizali od 1945 godine.Komunisticki krmak i Mengele Kostic nam predsednik Sanu koji sa svojim mafijasima truje Srbe po bolnicama i testira lekove za tu bagru.Vrlo je cudno i to je vise javno da ti mafijasi po Srpskim bolnicama testiraju nove lekove na Srbima zamorcicima i to nas Svapski konjusar predsednik vlade zna i jos u porodilistima to testiraju i ovi novopeceni doktori uzimaju po turi 20.000 E, a sefofi po 100-2000E a mogu misliti koliko uzimaju ovi lopovi sto sede u vladi,a pacijentima govore da su to novi uvozni lekovi.Strasno i dabogda ovi svi doktori davali te pare za vlastito lecenje.

  7. otac Satarije says:

    Prezimena Popović, Vulin,Filipović su srpska prezimena koja su se najviše prokyrvala kroatizovanjem i vatikanoidnošću.

  8. Vidan says:

    E moja Srbijo šta si doživela, i šta ćeš još doživeti. Zar je ovaj propali student sa Sorbone i Brozov učenik zasllužio da mu tu bude mesto. Sa ovakvom iujavom o srbskom narodu, mogu reći da. je najobičnija fukara. Pa zar. šajkača i opanak nisu doneli slobodu srbskom narodu i pre njega. Da zaključim"Čega se pametan stidi, budala se ponosi."

  9. teletabis says:

    Čemu ovaj tekst na današnji dan? Za zaboravne, danas je 21. oktobar dan kada su "naši prijatelji Nemci" ubijali kragujevčane, muškarce, decu i cigančiće. Ovaj tekst je samo skretanje pažnje sa reči današnjih "političara" koji na dan 20. okrobra, zaboravne da podsetim da je tada oslobođen Beograd od strane partizana i Crvene armije od "naših prijatelja Nemaca", kažu da "nema toga što će poremetiti divljenje i prijateljstvo sa nemcima". Verujem da ako treba mora da se smanji broj Srba koji se sa time ne slažu, verovatno po recepturi "naših prijatelja nemaca". Pokušajte komentatori da se ne palite na kurblu!

    • Radojica says:

      Nećemo. Dosta je i to što si ti već....🗽

  10. Ivan says:

    Sram vas bilo...koji idioti,kakve izmisljotine i gluposti...jedan od najvecih Srpskih intelektualaca onog doba ,koji ostavlja i poreklo burzujskog deteta ,bogatasa i obezbedjeog coveka,odlazi u NOB jer ima svoja uverenja.... nakon rata skroman i nikad sebe u prvi plan... Sramota je lepiti izmisljotine i gluposti... Gadi mi se ovaj tekst ,a neznam cemu on ,koji je nestvaran sluzi.

  11. rastko says:

    lLJUBISAVE,NIJE SMESNO NEGO TRAGICNO.ZALIM ALI JE TAKO.

  12. miroslav says:

    Ovaj lik je mrtav.Ovi su zivi i pobice nas bez metka.

  13. Svetislav says:

    Samo oslobadjanje Beograda od ovih srpskih usrasa, i njihove kopiladi koji sada vladaju spasava Srbiju!

  14. Maks says:

    Ivane, nije Koča bio srpski nego jugoslovenski (antisrpski) intelektualac i nije bio srpski već jugoslovenski ( antisrpski) političar. Nama Srbima dosta da ga ignorišemo. Vama Jugoslovenima, komunističke provenijencije dosta da ga veličate. Hvala na pažnji.

  15. Apis says:

    Koca nije Srbin nego Cincar. Cincari u Makedoniji su veliki Makedonci u Srbiji veliki Srbi. Među komunistina su ocigledno veliki komunisti jer gde god se nađu oni su jednostavno ,,najveći". Tako u srpskoj istoriji imamo Cincara zaista sjajnih likova koji su nas zaduzili svojim delima a ima i đubradi poput Koče koji je i početkom raspada SFRJ pljuvao po Srbiji i podrzavao Hrvate. Zanimljivo je da se svi srpski komunisti oduvek bore protiv srpskog nacionalizma ali za sve druge imaju razumevanje i nesebicnu podrzku. Svom snagom sirili su granice Slovenije i Hrvatske ali su jos većom snagom smanjivali granice Srbije. Zato ja Koču i sve ,,srpske heroje revolucije" vidim kao trajno poremećenu vrstu koja ne zasluzuju nikakvo postovanje, pogotovo ne srpsko.

  16. mija says:

    Kočin brat blizanac? A liči i na Hitlera. Erich Koch - Hitlerov gaulajter (partijski komesar), H. partiji se priključio 1922. (čl. karta br. 90). https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d3/Bundesarchiv_Bild_183-H13717,_Erich_Koch.jpg Bio je komesar u više regiona, od ranih 30-ih pa do rata u Istočnoj Pruskoj, gde je osnovao Zadužbinu Erih Koh kojoj je misija bila obrazovanje gaulajtera, a koja se pretvorila u veliku korporaciju za pljačku i otimačinu. Nad ogromnim bogatstvom kojim je raspolagala autonomno nadzor je imao isključivo Koh, te se i on enormno obogatio. U toku rata bio je gaulajter u Poljskoj i Ukrajini. Za njegovo ime se vezuje kradja ćilibarske sobe iz Petrograda, koja ni do danas nije pronadjena i vraćena. Isticao se u antisemitizmu i surovosti prema poljskim i ukrajinskim Jevrejima, a simpatije nije gajio ni prema ostalom domicilnom stanovništvu. Večito ljutiti rasista, pohlepan i arogantan.

  17. mija says:

    Na kraju 2. svetskog rata od Crvene armije je pobegao u Flensburg, gde je promenio identitet, obrijao hitlerovske brkove, natakao naočare i nabavio lažne isprave na ime rezervnog majora Rolfa Bergera. Britanci su ga uhapsili i, ne prepoznavši ga, poslali u Hamburg. Tamo se nastanio u iznajmljenoj kući zajedno sa više izbeglica, gde je kao i svi "siromasi" živeo od mizerne socijalne pomoći. Svom razotkrivanju i hvatanju bivši "carski govornik" doprineo je sam 1949, jer nije odoleo svom egocentrizmu. Na nekom skupu je govorio i čak bio izabran za predsedavajućeg skupa. Neko ga je prepoznao i prijavio. Istražnim organima je odmah priznao svoj identitet. Sudjeno mu u Poljskoj, te zločini koje je počinio u Ukrajini nisu ušli u optužnicu. SUdjenje je Koh odugovlačio koliko god je mogao i ono je trajalo punih 9 godina. Smrtna presuda mu je izrečena 1959, ali nije izvršena, pošto je navodno bolovao od teškog oblika raka mokraćnog mehura, već je preimenovana u doživotnu robiju. Robijao je u Poljskoj i vrlo brzo bio zaboravljen u Nemačkoj i celom svetu. Umro je 1986. u 90.-oj godini života (dakle, onaj rak nije bio baš toliko opasan). Koča je izgleda slabo govorio srpski, jer kažu da je počeo da ga uči tek kad se 16-17 godina zajedno sa roditeljima vratio iz Francuske (a kod kuće su verovatno govorili nemački :)) gde je pohadjao školu u nekom katoličkom manastiru. Baš zgodno, jer verovatno ništa na njemu nije podsećalo na pravoslavca. Čudan lik, taj Koča. https://hr.wikipedia.org/wiki/Ko%C4%8Da_Popovi%C4%87

  18. Paštrović says:

    Još jedna tema o klasičnom govnovalju, i o opštem i povećem govnovaljskom društvu kojima je (ovakav) govnovalj uzor. Govnovalji su nam dokazali da su bolji od nas, jer jedni druge ne daju, poštuju i podržavaju. Naučimo nešto od govnovalja... SRBADIJO! "Koča je izgleda slabo govorio srpski"... Taman kao i "doživotni", ili ovaj današnji prestolonaslednik, heh... Nijesu znali srbski, ali to "srbima" nije smetalo da im se što dublje zavlače u šupak. Nije lasno Srbin biti.

  19. zlatiborski ovan says:

    “Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli”. ////////// a sta ocekivati od jednog "Vlaha", kakvih je danas i vecina Srba. Pogledajte samo SANU. Jedna mahom nedrzavotvorna, lazovsko-prevarantska svetina. uvek pronadju neko objasnjenje, razlog svemu, dok.... Srbima (Ostrogotima)je bilo zabranjeno mesanje sa "Vlasima". Slucajno ? SRBIN DA SE NE ZENI U VLASEH (Banjska povelja)

  20. Mila says:

    A Bogami dobro ga,Kocu Popovoca,ovog "velikana kpj",oprase komentatori. Sve se zna,svaka cast.

  21. ivan says:

    Deda Mrazu i Maxu obojica ste zaglupljeni nacionalizmom a posebno antikomunizmom, evo vidite sad vaš trud veliko srpstva i anti Markzizma -Robovlasnički sistem tako da poštene ljude u Srbiji koji misle drukčije stavljate na stub srama i kako vidim veličate četništvo jeblo vas ono

  22. Cachou says:

    Jedina dva pametna komentara "Ivan says" , ostalo da se coveku smuci,da povraca.To su ti brabonjci o kojima je Koca Popovic govorio.Dosta bre vise o tom komunizmu,antikomunizmu,cetnicima,ustasama,srpskim zemljama "do Tokija"itd.Pa jel mislite i da je kralj Aleksandar Karadjordjevic bio komunista kad je "pravio" Jugoslaviju? Izmislili ste tu neko Svetosavlje umesto Pravoslavlja (Ortodoxi),kao Svetosavci su malo vise hriscani od drugih.A ne verujete u stvari ni u sta.Uobrazili ste da je ceo svet protiv vas.I nece vas takve,kakvi ste.I mnogo se bre kurcite protiv celog sveta a onda kukate kako nas svi mrze.A sta mi cinimo da bi nas pa voleli? I ko koga uopste voli?? I dal ima neko koga mi volimo? I da li ima nekog sa kim smo mi u dobrim odnosima.Zatrovani ste mrznjom prema svemu sto je preko nase tarabe.Nisam nikada bio komunista ali da nije bilo takvih kao Koca istrebili bi se srbi medjusobno,bez neprijatelja.I ne serite vise o subarama,sajkacama,opancima,ne serite vise o srpstvu prema vasim zamislima,jer odose pametni srbi u beli svet a vi "SRBUJTE" i dalje dok vas ne unisti sopstvena mrznja,primitivizam i prostakluk. I za kraj jos samo jedan citat :"Ja bih umro od stida prije nego sto bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja,a vi oprostite,od tih istih utvara stvarate pateticno bozanstvo nacionalne tradicije...tipicno seljacki...i ja ne znam kakvo je to prokletstvo,daa se ne mozete oteti opanku?Zar vi zaista nikada niste pomislili od cega je sastavljen vas nacionalni mitos:od poderanih opanaka,od crkvenih zvona,od rakije,od kolaca,od kobasica od tamburica (trubaca) o Bozicu,od naivnog klecanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba,od groblja i zvonika..."(M.Krleza iz godine 1935)

  23. Cincar says:

    Ovo govno nije Srbin, nego Cincar, kao i Goran Svilanović, Vesna Pešić, Mikj Manojlović ili ubica kralja Aleksandra Obrenovića Apis. On ne može da govori o Srbima, jer on nema ništa srpsko, junačko u sebi. On je jedan cincar trgovac, komunjara i neverovatan mrzitelj svega što je srpsko. Nije moguće da se ovo govnoodrekne srpstva kad nije Srbin nego cincar. To bi bilo isto kad bi se srpstva odrekao Filip David, Džej Ramadanovski Rasim ljajić ili naša premijerka.

  24. Milorad says:

    Koča Popović je pre svega i iznad svega kukavica. Svaka kukavica je po prirodi sanjar spreman da svet menja samo na papiru, a nikako u stvarnosti. Strah takvog čoveka sputava. Kako je takav jedan čovek mogao biti u vrhu jugoslovenskog političkog vodjstva. Jednostavno. Taj salonski komunista, (i ne samo on) bio je potreban početkom revolucije kao abažur koji će razbijati famu o seljačkoj revoluciji. Nije se kao rani komunista odrekao svog komformiteta, nego je iz tatine vile sa nekoliko obroka dnevno uključujući i kavijar "propagirao" komunizam. Nije kritikovao nikada jačeg od sebe (ne daj Bože "vrhovnog komandanta"). Njegove bojažljive, nikada snažne i direktne opaske na Brozovo ponašanje, samo su ventil kojim kukavica pokatkad želi da dokaže svoju "hrabrost". Iz opusa Koče Popovića videćete da je odnos kritike i rešenja 90-10 u korist kritike. Tipičan simptom kukavičluka pripisivanje nesposobnosti i neznanja drugima, ali bez idejnog rešenja situacije. Koča Popović je svoj kukavičluk i nesposobnost dokazao u praksi i tokom rata i tokom ministarskog perioda. I na kraju, Koča Popović se uvek skrivao iza nadređenih. Drugi su odlučili pa eto nema izbora mora se tako postupiti. Vojnik koji bez pogovora izvršava naređenja nadređenih, ali svaljuje drvlje i kamenje na podređene. Kako je lojalan nadređenim tako zahteva lojalnost podređenih. Nadređene ne kritikuje, a podređeni ne smeju kritikovati njega bez obzira što udara po njima. Koča Popović je sve samo ne komunista, Koča Popović je egoista koji duboko prezire svoj koren svestan da nikada neće dosegnuti na mesto za koje misli da mu pripada. Popović i slični njemu nisu stvoreni da vode, oni su stvoreni da služe i to saznanje kod njega je izazivalo, sujetu, zavisti i zlobu. Otuda toliki stepen kritike kod Popovića. A podsetimo se još jednom kritika svega, svačega i svakoga jeste jasan znak neuspešnog čoveka. Koča Popović je treš i otpad revolucije, ali i otpad ima svrhu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *