ЕВО ЗАШТО Вучић не критикује Белог!

EVO ZAŠTO Vučić ne kritikuje Belog!

25 marta 2017

ljubisa-preletacevic-beli-sasa-jankovic-vuk-jeremic-predsednicki-izbori-kand-1489788681-1132869

U globalnom parlamentarnom spektaklu, mudro smo izabrali da što češće – biramo. Ekstatično zadovoljenje demokratske pravde ponovo se odlaže pa se i zadovoljstvo natenane troši. Troši se i novac. Od izbornih igara do izbornih igara sve je manje (naših) para. Pozamašna finansijska sredstva, ipak, delimično se troše i na one koji biraju. Uglavnom kroz zabavu.

Da bi se pasivni birač i nakon saopštenih rezultata osećao bezbedno, prepredeno se doskočilo demokratskoj zamci – samo neizvesnost nije izvesna. Kako i dolikuje jednom regionalnom lideru, i pre Evrope kojoj prete promene, izabrali smo čvrstu antievropski profilisanu koaliciju sa evropskim ujedinjenjem kao jedinom solucijom. Bolje ne može.

Rasterećen, ispražnjenih misli, Birač je spreman za transcedentalnu manipulaciju. Kakva mu se razbibriga nudi, za sopstveni novac? S jedne strane ima čvrsto profilisanu, politički korektnu i evroatlantskim integracijama naklonjenu opciju (za koju će glasati), sa kampanjom koja je dozlaboga dosadna. Od prohujalih izbora nije bilo vremena za opsežna nova ispipavanja biračkog tela, ali je plagiranje reklamnog spota ipak ispod očekivanja za preskupe profesionalne agencije. Kad se već reciklira ponuda, valjda može i reklama? Na opozicionoj strani, zatičemo slično politički korektno stanje, samo drugo pakovanje (za koje Birač neće glasati). Gde pronaći obećanu zabavu i spas?

I za razbibrigu je zadužen favorizovani tabor, kao inspiracija. Jeftin ali efikasan (u smislu zabave) „banana kriticizam“ preplavio je alternativno tržište informacija. Preko brojnih zvaničnih i nezvaničnih internet glasila, blogova, foruma i video portala može se pratiti demokratija na delu. Običnom puku konačno je dozvoljeno da se podsmehne onom nedodirljivom koji već računa na glas naroda.

Danas je i anti-reklama izrazito efikasna jer imponuje senzibilitetu cinične milenarske generacije. Mora se priznati, foto i video-montaža, tok-šou (talk show) ili rimovani stihovi krajnje su vrcavi, kako i dolikuje jednom kreativnom narodu. Sudeći po posećenosti / gledanosti koja dostiže i sume od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada „pogodaka“, ovo je opšteprihvaćeni vid zabave. Ili zarade? Ili obmane?

Demonizacija neprijatelja sastavni je deo svake „ozbiljne“ političke kampanje, ali u postmodernom svetu anti-propagande nije uvek najjasnije kome ovakav vid spektakla ide u prilog. To je društveno prihvatljiv način pražnjenja potisnutog negativnog psihičkog naelektrisanja kolektivno nesvesnih. Rasipa se snaga neophodna za promene. Ko preuzima tu bitnu društvenu regulativu? Po svemu sudeći, kao i većina drugih uslužnih sektora, i ova „usluga sistemu“ privatizovana je i prepuštena dovitljivosti pojedinaca i organizacija koje zauzvrat dobijaju na popularnosti.

U zapadnim demokratijama pozitivna strana „banana kriticizma“ i „obrnute psihologije“ prepoznata je i široko priznata od strane zvaničnog establišmenta. Nasuprot počecima ovakvog vida zabave kada su njeni tvorci žigosani i proterivani, danas ništa slično niti jednom „ozbiljnom“ demokratskom režimu ne pada na pamet. Setićemo se primera nemačkog dadaističkog umetnika Džona Hartfilda (John Heartfield rođen kao Helmut Herzfeld), koji je uz Georga Grosa rodonačelnik savremene umetnosti političke karikature i pionir političke anti-reklame. Hartfild je uspešnim foto-montažama toliko isprovocirao fašističke vođe, da je pred progonom 1933. godine bio prinuđen da peške prebegne u tadašnju Čehoslovačku. Kako nije odustao od aktivne anti-fašističke propagande, Gestapo ga je postavio na visoko peto mesto na listi najtraženijih protivnika nacističkog režima! Iz današnje perspektive tako „visok status“ običnog umetnika u očima jedne vlasti deluje neverovatno. Parodija više nije delotvorno političko oružje. Zašto?

Navešću prvo već klasičan primer uspešne anti-marketinške kampanje iz korporativnog univerzuma. Kultni engleski slani namaz Marmajt (Marmite) u obliku tamne melase od ekstrakta kvasca izaziva kod potrošača, usled jako karakterističnog ukusa, krajnje polarizovane reakcije. Ne želeći da se liše snažnog marketinškog potencijala onih koje Marmajt provocira, kompanija je pribegla dovitljivom propagandnom rešenju. Zvanična internet stranica proizvoda podeljena je na dva sektora: jedan za one koji „vole“ a drugi za one koji „mrze“ namaz. Ispostavilo se da su obe frakcije podjednako moćno na društvenim mrežama promovisale / pospešile prodaju. Fantastični rezultati ovakve tržišne taktike obezbedili su kampanji mesto u udžbenicima efikasne anti-reklame.

Političar nije razvučeni slano-gorki namaz preko tanke kriške hleba (iako ponekad „slažemo kiselu facu“), ali se iz ovakvih primera mogu izvući važni zaključci. U zapadnim parlamentarnim demokratijama, politički izbori su već tradicionalno vid trgovine koja neizostavno zahteva i pažljivo reklamiranje „proizvoda“. Ukoliko jedna opcija navede drugu da se fokusira na parodiranje protivnika, onda je ona – uspešna. Suprotni tabor radi za vas, na ovaj ili na onaj način. To je pravilno usmerena snaga one druge polovine koja „mrzi“ proizvod. U Americi je, na primer, tokom poslednje kampanje osvanula kvazi-umetnička instalacija pet kopija gole figure predsedničkog kandidata u prirodnoj veličini (sa minijaturnom muškošću) na ulicama pet metropola (San Francisco, Los Angeles, Cleveland, Seattle, New York). Efekat?

Negativna reklama još uvek je – reklama. Ovakav vid promocije zapravo doprinosi popularnosti kandidata na drugoj ravni: necenzurisana anti-propaganda navodno je najbolji dokaz demokratskog opredeljenja i praktikovanja tolerancije. „Diktatorima je važan dokaz da sloboda da se kaže ne kod njih nije izumrla.“[1] Da podsmevanje nije prepoznato kao realna opasnost govori i sve češća praksa pojedinih političara da u kampanji pribegavaju samoparodiranju isticanjem parola upućenih protiv njih. Zvuči poznato?

Ovde dotičemo drugi nivo (namerne?) taktičke omaške. Parodira se ličnost, a ne politički program ili ideja / ideologija, što je diletantski čin, jer se takva „kritika“ efikasno diskvalifikuje kao proizvod emocija, a ne racionalnih argumenata. „Umetnik“ se u očima auditorijuma svodi na pukog zabavljača (on to najčešće i jeste). Što jača pompa i glasnija galama osujećene protestne note, snažniji i „bumerang“ efekat učvršćivanja položaja parodiranog. U to smo se mogli nedavno uveriti opet u američkom slučaju. Jedna od pomenutih golišavih glinenih figura prodata je na aukciji za 22.000 dolara. Samoprozvani umetnički „anarhistički kolektiv“ Indecline koji je odgovoran za instalacije, nastavlja sa prodajom skulptura uprkos neuspehu „anarhističke“ kampanje. Navodni revolt se isplatio.

„Banana kriticizam“ usled površnosti i nije kritika. To delimično odslikava i sam medijum – muzika, slika i video zapis (ili skulptura od gline), dostupan i razumljiv svima. Deo glasača zadovoljan je brzom usputnom „kritikom“, čime se iscrpljuje / blokira potreba za dubljim promišljanjima. „Razotkriveni“ predsednički kandidat, recimo, poslužio je kao neprevaziđena turistička atrakcija i neodoljivi magnet za „selfi“ fotografe, što mu je podiglo cenu / rejting. Kako dvojniku od gline, tako i originalu od krvi i mesa.

„Banana kriticizam“ naposletku ostavlja gorak ukus jer je izraz nemoći da se promeni realnost. Otužno je što su kod nas najčešći akteri kolaža i montaža anonimni predstavnici jednog dela osiromašenog, nepismenog i na druge načine degradiranog naroda koji se u nekoj vrsti tupog očaja zapravo raduje sopstvenoj duhovnoj i materijalnoj bedi. Smešno? To je potresan autoportret društva koje skoro patološki slavi političku jalovost. Takvu atmosferu je možda ponajbolje opisao čuveni grafit sa beogradskih ulica iz 90-tih godina: „Uživajmo sveopštu nemoć“. Proročanske reči francuskog diplomate i mislioca Tokvila, precizno opisuju način na koji jedna „despotska demokratija“ funkcioniše: „Teško je zapravo shvatiti kako bi ljudi koji su se sasvim odrekli navike da sami sobom upravljaju mogli uspeti u tome da valjano izaberu one koji treba da ih predvode.“[2]

Da bi se takvo stanje suštinski promenilo, potrebno je mnogo više od demokratskog predizbornog cirkusa. Birača treba opismeniti i naučiti da se odgovornost ne završava zaokruživanjem broja na nekakvoj listi.

Pravi izbor je: zdrava (duhovna) hrana ili laka zabavna banana?

P.S.

Autor je pokušao da demonstrira realnu mogućnost analize principa i ideja bez imenovanja njihovih lokalnih personifikacija, kako bi umanjio efekat anti-reklame.

[1] Ernst Jinger, „Odmetnik“, Gradac, 1994

[2] Aleksis de Tokvil, „Despotska demokratija“, Službeni glasnik, 2016

KOMENTARI



3 komentara

  1. anđe says:

    E vala ko će našog Bijelog kritikovati a da ostane čitav? Nema šanse, Beli je čist kao bela boja. Svaku reklamu koju napravi aca protov Belog, napravio je protiv samog sebe, i onako nije popularan nikome osim svojim preletačima radi love sinko moj. Dok je Beli prvi u čitavoj Srbiji, a i više kako teku stvari i vreme, a mi da glasamo Samo Jako! I vala što jače!

  2. konjuh says:

    E vala Andje pravo velis.Mudar si ko nas beli labudic ,naseg cuka jaran.Eh da je jos taki kudraca (izvini)mudrAcA ko ti odavno bi nam bio kraj,mada kraju nikad blize nismo bili Andje mili.

  3. Srdjan46 says:

    Zašto ga ne kritikuje? A kada se on to pa usudio da krene na jačeg od sebe?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *