Евроатлантске силе газе српске интересе

Evroatlantske sile gaze srpske interese

4 aprila 2015

Dragomir Andjelkovic 3843Piše: Dragomir Anđelković

Kada bi ljudi koji dele stavove g. Montgomerija u vezi sa „srpskim pitanjem” kreirali američki i EU pristup našem regionu, moj bi odnos prema Vašingtonu i Briselu bio kardinalno drugačiji. Uistinu bih verovao da sa SAD i EU, makar kao „mlađi saradnik”, možemo da gradimo strateško partnerstvo. I to bez obzira na bolnu prošlost u vezi sa njihovim ponašanjem prema nama.

Montgomeri je svojevremeno izneo stav da se stvaranje multietničkih društava na KiM i u BiH pokazalo kao nemoguća misija, zbog čega je podela Kosova i referendum za nezavisnost Republike Srpske rešenje. U pitanju je pozicija radikalno drugačija od preovlađujuće na Zapadu, gde se polazi od toga da Srbi ne zaslužuju išta da dobiju, već ih treba uporno pritiskati i zamajavati „šarenim lažama” kako bi krotko dali sve što se od njih traži.

Danas je srpski državni i etnički prostor raskomadan, naš narod je zbrisan sa mnogih teritorija gde je predstavljao autohtono stanovništvo te su njegovi ostaci izloženi sistematskoj asimilaciji. No, „srpsko pitanje” je i dalje otvoreno. Ranjeni smo, ali ne i uništeni. I za region, i za vodeće zapadne sile, a ne samo za nas, mudro bi bilo da nam se ponudi kakvo-takvo rešenje za nacionalnu konsolidaciju. Bar minimalnim zadovoljavanjem pravičnih srpskih zahteva mogao bi se utrti put za održivu saradnju Srba i Zapada. Međutim, to se ne čini.

Nad nama i dalje lebde zlokobne reči jednog američkog diplomate upućene Darku Tanaskoviću 1993. Njemu je, kako je u jednoj knjizi posvedočio, Piter Galbrajt tada rekao sledeće: „Ne samo vi i vaša deca, već će i deca vaše dece gadno ispaštati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji.” Vodeće zapadne sile nastoje da nam ispune dato obećanje. Zar je onda moguće iskreno međusobno partnerstvo? Preostaje nam samo da se pretvaramo da smo prijatelji sa onima koji nas tlače kako bi izbegli još veću štetu ili pak, što u srpskom društvu i politici, nažalost, nije redak slučaj, da utonemo u vode nacionalnog mazohizma i odreknemo se sebe.

Zapad uporno gazi Srbe. Nije isključeno da se tu radi o tome što nas tamo mnogi doživljavaju kao „balkanske Ruse”, te rade sve ono što pravim Rusima ne mogu baš onoliko koliko žele. Znajući to, verujem, g. Montgomeri nam krajnje prijateljski predlaže da se diskretno udaljimo od Rusije i tako pokušamo da spasemo „glave”. No, meni se čini da time ne bismo kupili milost. Ništa ne ukazuje da nam Vašington i Brisel nude bilo šta drugo do da tek jedan komad Srbije, dimenzioniran prema nekim njihovim standardima, eventualno jednog dana uđe u EU i tu dobije, u najboljem slučaju, status koji sada imaju Bugarska ili Rumunija.

Meni to, uz žrtvovanje KiM i RS i još ponečega, ne deluje kao rešenje „srpskog pitanja”. Čak i da nam se ponude bolje ekonomske perspektive, u šta kao evroskeptik ne verujem. Ukratko, nema nama spasa bez nas samih. Umesto da, radi apstraktnih EU integracija, u nadi da ćemo tako zadovoljiti gospodare sveta, dajemo konkretne ustupke, vreme je da se „ukopamo” na preostalim pozicijama i jačamo sopstvenu državu. Evropu već pogađa ozbiljna geopolitička bura i niko ne zna šta će biti u doglednoj budućnosti. U takvim okolnostima, s obzirom na naše stanje i položaj, mi ne treba da se svrstavamo ni na jednu stranu. Ali da budemo iskreni zar one za nas mogu da budu istovetne? Rusija nam možda nije uvek pomogla koliko je mogla, ali nas nije ni bombardovala, niti nam je otela neki deo teritorije. NATO konzorcijum jeste, a i dalje radi protiv naših nacionalnih interesa. Štaviše, Rusija se danas bori za svetski poredak koji bi po nas bio sigurno mnogo povoljniji od onog iz koga proizilazi ono što nam je obećao Galbrajt.

Kako god bilo, u (geo)politici se radi šta se može, a ne šta se želi ili je pravedno. Otuda se slažem sa g. Montgomerijem, moramo težiti održavanju dobrih odnosa i sa ključnim evroatlantskim centrima moći koji mogu da nam još više zagorčavaju život, i sa Rusijom u čijoj zoni prioritetnog uticaja se ne nalazimo. Ali sa takvim pristupom nije kompatibilan – koliko god da sam uveren, sam po sebi, prema nama pozitivno motivisan njegov predlog – da se donekle distanciramo od Rusije. Tome svakako vodi sugestija da prekinemo vojnu saradnju sa Moskvom. Jer, ako je Srbija vojno neutralna, a već sada u odbrambenoj sferi, kako ministar Dačić kaže deset puta više sarađuje sa Severnoatlantskim paktom nego s Rusijom, šta bi drugo značilo da i ono malo vojne saradnje s Moskvom napadno obustavimo?

Sa g. Montgomerijem sam saglasan i da bi Srbija mogla da bude kolateralna šteta sukoba Rusije i Zapada. No, uveren sam i u to da se Rusija nije osmelila da stane na „crtu” SAD, sigurno bi pre ili kasnije mi u potpunosti postali žrtva Zapada (a već i sada smo to u velikoj meri). Zato, da ne bi još dodatno umanjili potencijale za i ovako ozbiljnim izazovima opterećen opstanak, Srbi ne da ne smeju da se udaljavaju od Rusije već sa njom, naravno, nastojeći kao i do sada da se ne konfrontiraju sa Zapadom, moraju maksimalno da intenziviraju ekonomsku, političku, kulturnu, pa i vojnu saradnju! I dok to činimo ostaje nam da se nadamo da će prema nama dobronamerni ljudi kao što je g. Montgomeri u budućnosti imati više uticaja u Vašingtonu i Briselu.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *