Evropska unija neodoljivo podseća na Habsburšku monarhiju

Evropska unija neodoljivo podseća na Habsburšku monarhiju

15 фебруара 2013

Habzburzi_5Buđenje nacionalnog identiteta i stvaranje nacija je proces koji već više od dvesta godina potresa Evropu, kroz milione žrtvovanih života, najpre da bi se srušila Carstva – “tamnice naroda“, a zatim još krvavije definisanje granica nacionalnih država. Nacionalne države i njihovi atributi suvereniteta su postale nešto što se podrazumeva, kao plod svih ovih stradanja širom Evrope. Kao što je sarajevski atentat na nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog označilo početak kraja evropskih Carevina, tako je bombardovanje Srbije 1999. označilo početak kraja suvereniteta evopskih nacionalnih država.

Unutar Evropske unije su sve jači pritisci na države članice da se odreknu znatnog dela svog suvereniteta u cilju jače centralizacije Unije i postepenog pretvaranja država u federativne jedinice. Američke intervencije širom sveta, nakon 1999., su stvorile jasnu svest da je suverenitet i teritorijalni integritet stvar prošlosti, i u tom duhu članice Evropske Unije ni ne postavljaju izričito pitanje suvereniteta, već je vladama članica nezgodno da baš u njihovom mandatu bude potpuno predat suverenitet Uniji. Zato ekonomska kriza iz 2009. i posledična kriza evrozone predstavljaju sasvim dovoljan razlog da se nevelikog pada standarda, za manje ili više miliona evra, već kako se ko nagodi, rasprodaju nacionalni suvereniteti. Države koje mole prijem u ovu novu Evropsku Uniju, koja klizi ka federaciji (ili pak ka raspadu), neće moći čak ni da „dobro“ prodaju svoj suverenitet, već im sleduju samo mrvice sa stola.

Evropska Unija postaje, ako već nije, centralizovana i izrazito birokratizovana naddržava, nešto što najviše liči na carstvo, i to baš mnogonacionalno i birokratsko carstvo – što neminovno asocira na Habsburško, ali nacije sada mole da uđu u njegov sastav, predajući svoje granice i suverenitet da bi polako od nacija lagano opet postali narodi – i tu se krug zatvara. Ovo su sve trendovi koji su već danas prisutni, ali dostizanje krajnjih konsekvenci ovih tokova je proces koji će potrajati još neko vreme.

Zanimljivo je kako su na sličan način Habsburzi vizuelno rešavali zastave svojih oblasti, kao što sada EU zastave novoformiranih „država“ – budućih federalnih jedinica, rešava po uzoru na svoju zastavu.

Srbija je pokušala da se izbori za svoj suverenitet, ali je „međunarodna zajednica“ taj otpor brutalno slomila – bar niko ne može da kaže da nismo pokušali… Sada je jasno da svi moramo da “želimo“ da uđemo u EU ili nas neće biti.

Postavlja se pitanje šta je ono što ostaje kada se preda suvernitet i granice? Ostaju samo kulturni identitet i tradicija. Ko to izgubi biće pretopljen u „melting pot“-u. Sada kada se sve ovo ima u vidu može se iz još jednog ugla sagledati ogroman doprinos kulturnih institucija poput Matice srpske i sav rad na razvoju kulturnog identiteta Srba u Habsburškoj monarhiji, ali i šire.

Odnos snaga u svetu je danas takav da se čini da je era ratovanja završena, a ovo što se sada viđa po svetu su intervencije neokolonijalnih sila na svojim pobunjenim posedima, ali kulturu i standardizacije, koja tek počinje i jako je oštra i lako se može izgubiti.

Ovo bojno polje je virtuelno. Deca, a i mladi, danas više vremena provode pred kompjuterima nego na ulici sa vršnjacima. Stoga je bitno pratiti trendove i reagovati sa ciljem da se bude prisutan u njihovoj komunikaciji, ma koliko ona bila virtuelna. Ključno je da u svakoj aplikaciji za računare ili mobilne telefone nove generacije ili igrici koju instaliraju postoji podrška za srpski jezik – a to je enorman i veoma skup posao u početku, ali ako je cena odbrana identiteta i jezika onda ništa nije „skupo“.

Engleski jezik je zamenio latinski, ljudi nedeljom odlaze u hipermarkete umesto u crkve, a veru u Boga je zamenila vera u novac… Jeste srednjevekovlje ponovo pred nama, ali nekako naopako i deformisano. Današnji život se vuče kao stihija, i jedina šansa da se izađe na kraj sa stihijom krije se u maksimi „zajaši tigra“, ne slučajno toliko puta pominjanoj kod Dragoša Kalajića. To znači koristiti i najnovije tehnologije i znanja da bi se očuvale vrline i vrednosti naše tradicije. To isto tako znači u našem slučaju upoznati i koristiti sve moguće resurse institucija EU za finansiranje projekata sa ciljem očuvanja srpskog identiteta i tradicije. To je nešto što naša država ima i imaće prilike da učini, i od egzistencijalnog je značaja da se svaka ta i najmanja prilika iskoristi, jer ih baš i neće biti previše.

(Andreas Kelemen-Vidovdan)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u