Evroskeptična EUropa

Evroskeptična EUropa

14 septembra 2014

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

Dvanaestog septembra, kako navode „izvori“ u Briselu stupa treći paket sankcija prema Rusiji, i očekuje se da predsednik Evropskog saveta „objasni“ ovakav potez Brisela. EU je osmog septembra usvojila, posle žustre rasprave, paket sankcija koje treba da se odnose na ruske gasne kompanije ali je njihovo stupanje na snagu povezala sa stanjem na terenu u odnosu na primenu dogovora o primirju. Tako se ruskim naftnim gigantima onemogućuje pristup finansijskom tržištu EUrope istovremeno se zabranjuje i izvoz oružja u Rusku Federaciju kao i dobara koje mogu da se upotrebe u vojne i civilne svrhe.

Predsednik ruske vlade Dmitrij Medvedev na nagoveštaj stupanja na snagu trećeg paketa sankcija najavio je odgovor: Rusija će zatvoriti nebo za vazdušni saobraćaj iz zemalja koje su „potpisale“ sankcije. Za neke, poput Finske, to može biti kraj. Naime, prelet preko ruskog vazdušnog prostora zapadnim aviokompanijama na putu za Aziju štedi četiri sata leta ili prevedeno u novac oko 30 000 dolara po letu. Nemačka aviokompanija Lufthansa je saopštila da bi ovom ruskom kontramerom izgubila oko milijardu dolara na tromesečnom nivou. Uz Lufthansu tu je i Britiš erlajns (British Airlines)i ErFrans (Air France), dakle tri vodeće aviokompanije EU koje će biti značajno pogođene ovom kontramerom. „Slučajno“ ili ne (odlučite sami) američke aviokompanije ne lete nad sibirskim vazdušnim prostorom tako njih ova kontra mera ne košta ni centa.

Ruski premijer najavom zatvaranja vazdušnog saobraćaja, nije precizirao da li će se ova mera odnositi samo na putnički ili i na kargo i transportne kompanije poput Fedeksa ili UPS-a.

Suštinski, Brisel prati ono što je Vašington targetirao „crnom listom“ još u julu mesecu: Rosnjeft, ruski najveći proizvođač nafte stavljen je na američki crnu listu 16 jula, na istu listu Brisela upisan je 29 jula. Ruski najveći nezavisni proizvođač gasa Novatek, takođe je stavljen na crnu listu jula meseca zajedno sa zabranom izvoza visoko-tehnološke naftne opreme potrebne na Artiku kao i za druge ruske naftne projekte. Šesnaestog jula SAD su stavile na crnu listu i ruske kompanije iz bezbednosnog sektora. Među njima su se našle: Almaz-Antej, Koncern Kalašnjikov i Instrument Dizajn-biro, Izmaš, Basalt i Uralvagon zavod.

Na samitu NATO u Velsu, američki predsednik najavio je treći paket sankcija prema Rusiji, iako je istovremeno sastanak u Minsku već jasno poručivao da se ide ka ostvarenju primirja. Bilo je jasno da je pitanje dana kada će ambasadori dvadesetosam članica EU biti „prizvani“ u Brisel da deluju po američkom nalogu. Tako je i bilo. Međutim, sasvim smo sigurni da SAD i nisu očekivali da će iza zatvorenih vrata diplomatski predstavnici nekih zemalja ozbiljno problematizovati novi talas sankcija prema Rusiji.

Aleksandar Stab: „Šta je potrebno da se sankcije povuku“ – Ukoliko su sankcije najavljivane zbog nemogućnosti postizanja primirja, pa onda i političkog dijaloga u smislu okončanja građanskog rata u Ukrajini apsolutno nije jasno čemu treći paket sankcija u periodu kada je primirje postignuto. Ovo je prvi problematizovao finski premijer Stab (Stubb). Finska je država čija privreda u 14 odsto zavisi od Rusije i to je čini jednom od najranjivijih zemalja koje će sankcije skupo koštati. Izvoznici iz Finske mogli bi da izgube oko 535 miliona dolara (400 miliona evra) samo zbog embarga na hranu. Glavna finska industrijska grana je industrija mleka i mlečnih proizvoda i samo u 2013, finski izvoz u Rusiju bio je 19, 6 miliona dolara. Pored privrede, Rusija je jedan od većih investitora u Finskoj. Poslednjih deset godina Rusija je kroz direktne investicije uložila 583 miliona dolara u Finsku. Ova država takođe uvozi sto odsto prirodnog gasa iz Rusije, što je mnogostruko čini zavisnom od Ruske Federacije.

Ništa manje pogođene su i druge EUropske države kojima je Rusija jedan od značajnijih spoljnotrgovinskih partnera. Samo ruska kontramera, kakva je zabrana uvoza poljoprivrednih proizvoda iz EU, ekonomije Starog kontinenta koštaće devet milijardi evra.

Talas nezadovoljstva i oštrih protesta širio se iza zatvorenih vrata u Briselu, iako se znalo da će Amerika savijati ruke dok Brisel ne usvoji sankcije. Tako i bi. Sada bi trebalo pitati države članice EU, hoće li im Amerika nadomestiti gubitke? Ili će situaciju iskoristiti da im „proda“ nove kreditne proizvode, za početak.

S druge strane, Rusija sprema odgovarajuće odgovore i oni se ne mogu čitati samo u kontra merama. Ti mehanizmi znače zaštitu ekonomskog nacionalnog interesa koji bi trebalo u krajnjem ishodištu da proizvede i podizanje domaće proizvodnje roba i usluga. Što je važnije, Ruskoj Federaciji odavno je jasno da je Istočna kriza ušla u novu radikalniju fazu i ona tu nesmanjenom brzinom jača privrednu saradnju za zemljama Istoka:Vladimir Putin, počeo je posetu Tadžikistanu u kome se održava samit država (11-12. septembar) članica organizacije Šangajske saradnje (SCO). Ova organizacija okuplja Rusiju, Kinu, zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza (Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan) i sve one su ruski partneri kada je reč o privredi, politici i odbrani. Indija i Iran imaju status posmatrača u ovoj organizaciji.

Nikako ne treba smetnuti s uma da ova organizacija čini četvrtinu svetske populacije ili broji 1,45 milijardi stanovnika sveta. Njihovi predstavnici će tokom samita razgovarati o političkim, ekonomskim i bezbednosim aspektima ukrajinskog građanskog rata, dok će ekonomska komponenta samita uključiti formiranje zajedničkog ekonomskog Instituta koji će sponzorisati projekte ove organizacije. Rusija je već ranije predložila osnivanje finansijske Institucije poput Evroazijske razvojne banke.

Samo dan ranije (9. septembra) Rusija i Iran počele su pregovore o izgradnji elektrana. Na 11 godišnjem trgovinskom samitu ruska delegacija u kojoj je i ministar energetike Aleksandar Novak izrazila je nameru da, uprkos zapadnim sankcijama sa Iranom obnovi trgovinsku i ekonomsku saradnju poput one iz sovjetske ere. Pre septembarskog samita, Rusija i Iran dogovorile su i izgradnju nuklearnih centrala i potpisale ugovor „nafta za dobra“. Ovaj ugovor proširuje ekonomsku saradnju kojom Rusija između ostalog uvozi 500 000 barela nafte dnevno u zamenu za opremu i razna dobra potrebna Iranu. Nije na odmet pomenuti da prema Ugovoru, Rusija ima pravo da uvezenu naftu preproda, recimo Kini. Rusko-Iranska trgovinska saradnja trenutno vredi oko pet milijardi dolara godišnje, dok su procene da bi novi ugovor znatno uvećao vrednost saradnje.

Rusija i Amerika se spremaju za najgori scenario: Bilo je jasno da primirje, apsolutno neće uticati na nalog korporativne Amerike da EUropa uvede treći paket sankcija Rusiji koji targetira energetski sektor. Podjednako kako je bilo jasno da mir u Ukrajini nije bio opcija Amerike. Podsetimo se na Sporazum od 21. februara koji su garantovali trojica evropskih ministara spoljnih poslova, koji je predviđao federalizaciju Ukrajine s većim stepenom autonomije Istočnoj Ukrajini, između ostalog. Mastilo na papiru se nije osušilo, desio se Majdan koji se krvoprolićem samo prelio na ostatak Ukrajine. Ko je potpisao majdanske događaje? SAD i deo zapadne Europe kojima mir nije bila opcija. Kako to znamo? Presretnuti razgovori koji su „procureli“ u javnost dokaz su mobilisanja militantnog Desnog sektora u novu ukrajinsku upravu. Upravo onog koji je užase nacizma sejao Ukrajinom bez reči osude „civilizovane“ EUrope.

Stoga, korporativna Amerika zagazila je na rusku granicu ukrajinskim topovskim mesom. Užasi, stradanja, masakri civilnih žrtava (Odesa), milion izbeglica i preko 2600 poginulih saldo su korporativnog divljanja koji, sada vidimo, je predstavljao tek uvod za neizbežno. Za pokretanje NATO „core mission“ ili definitivni udar na Rusiju, bio je potreban incident. Tako je oboren putnički avion malezijske avio kompanije za koji istraga do danas nije utvrdila okolnosti i odgovorne. Ali je zato Amerika pokazala onim partnerima koji se još premišljaju, da nije baš upitno dugo odlučivati kad Amerika pozvoni za uzbunu. Ubrzo se „desio“ samit NATO u Velsu, i stvari su dobile na težini dokaza teze retkih intelektualaca koji upućuju apel na razum: da je „krv na rukama Amerike“; da je Amerika, kao „vlasnik“ NATO ta koja je učinila katastrofalnu grešku tako što je prekršila obećanje dato još povodom ujedinjenja Nemačke, da se prema Istoku neće približiti ni za inč: tokom pregovora o Ujedinjenju Nemačke, da podsetimo na istorijski fakt, tadašnji predsednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov od Bušove administracije tražio je za „Da“ ujedinjenju i povlačenju 300 000 vojnika iz Istočne Nemačke da se ova država ne ujedini pod kapom NATO-a. Državni sekretar SAD Džejms Bejker mu je doslovce rekao: „Vidi, ukoliko povučeš svoje trupe i dozvoliš ujedinjenje Nemačke u okviru NATO-NATO se neće širiti na Istok ni za inč.“ Konačno, da je poslednji trenutak da se zaista okonča Ukrajinski ratni sukob, jer se svet bliži nuklearnom ratu.

„Ovo je sudbinski momenat“, piše Katrina vanden Hjuvel. „Primirje je pozitivan korak, ali može biti vrlo kratkoročan. Za sada, kada se i NATO i Rusija spremaju za najgori scenario, više nego ikada je važno da se obustavi trijumfalistička retorika i da refokusiramo naše napore da okončamo sukob, a ne da ga eskaliramo. Nemojte grešiti: vojnog rešenja ovog konflikta, naprosto nema. Samo i jedino razuman dijalog i političko rešenje mogu Ukrajinu dovesti na stazu dugoročnog mira i stabilnosti“, izričita je Hjuvel. Iako u samom tekstu izražava strah zbog istrajnosti korporativne Amerike za eskalacijom ne samo sukoba u Ukrajini, već suštinski obračuna s Rusijom kao i slutnje da tako može samo da se ode u nuklearni sukob odakle sve ide u pravcu uništenja civilizacije kakvu poznajemo.

Konačno, jasno je da Amerika „overava“ saveznike za neizbežno. Političke krize na najvišem nivou, nažalost, samo tako možemo da posmatramo. Gledajući istovremeno grupisanje snaga na Istoku, koji je više puta do sada pokazao da kad se neprijatelj nađe pred vratima „odgovarajućim merama“ odbrani sam ulaz u geopolitičko Carstvo.

Koliko će sve to da nas košta? Isto onoliko koliko i korporativna okupacija koju je Srbija osetila do svog, nažalost, egzistencijalnog kraja. Ipak, nade u razum nuklearnih sila ne smeju umreti. Na potezu je evroskeptična EUropa, koja će morati da se odluči…jer koliko vidimo Istok, makar onaj njegov najjači deo sabio je svoje redove…

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *