Фактор Тијанић

Faktor Tijanić

19 decembra 2015

Aleksandar-Apostolovski-velikaPiše: Aleksandar Apostolovski

Kakvo je danas novinarstvo i kakva je danas Srbija bez Aleksandra Tijanića? Da li je njegovim odlaskom s ovog ništavnog sveta u cvetu mladosti, imao je 64 godine, zauvek nestala generacija novinara koji su vaspitavani na Marksu, a umeli su da steknu kapital? Da, to je najveći gubitak za srpski žurnalizam koji je ostao bez njenog grmalja, rođenog na današnji dan, jer je izgubljena svaka nada da tumači svakodnevice budu bliži „Maderi” nego narodnoj kuhinji.

Tijanić je bio poslednji lučonoša te opsene da je vrhunsko pisanje nešto unosniji posao od mlaćenja prazne slame, te je, zajedno s njim, dezintegrisana svaka pomisao da će se, svakodnevnim sklapanjem reči, stvoriti uslovi za opstanak novinara na zemlji.

Zato je odlaskom Tijanića nestao novinar koji je pobedio silu gravitacije, pobijajući čak i Njutna. Tijanić je, naime, uvek padao uvis. Iz nehata je bio i prvi reformator vojske: smenjivan je tako što je unapređivan. Toliko je bio frojdovski napujdan na žene da se samoproglasio u najvećeg srpskog seksistu. Sada Bata Gašić po Srbiji traži egzorcistu koji bi stupio u vezu s Tijanićem i zamolio ga da, za skroman honorar, verbalno seksualno posrnuće pretvori u političko vaskrsnuće kruševačkog regruta Gašića.

Do sticanja takvog kultnog statusa, Tijanić je obavio nekoliko sitnica. U beogradskom NIN-u ga u samom početku postavljaju na najmanje složene radne zadatke, ali on tekstovima o sportu, mahom o basketu, uspeva da se nametne. Zapravo su se kadrovici crvenih, čija se doktrina opstanka oduvek zasnivala na staroj poslovici druga Džugašvilija, konačno setili, gledajući Sašu, da je sve u – kadrovima. Shvataju da im je za turbulentna vremena koja nailaze potreban briljantni um koji, osim što proizvodi britke rečenice, ume i da nokautira. Ako bih mladog Tijanića upoređivao s bilo kime, on bi bio mutant Muhameda Alija i Džoa Frejzera, ali srpski.

Posle partizana, u Tijanićevu čekaonicu su dolazili i ostali. Pogrešna je teza da se Saša uvlačio svim vlastima. Bilo je obrnuto. Ko bi, mudar, želeo da se čitav inokosni izborni štab, koji umesto bojnih otrova bljuje reči, sruči na njega? Zato se brak između vladara svih režima i Tijanića oduvek sklapao bez predbračnog ugovora i trunke ljubavi jer su vladari znali da na kraju profitira samo jedna od ugovornih strana. Bio je to uvek Saša. Tako je bilo i s Mirom i sa Slobom. Tako je bilo sa Đinđićem, tako je bilo s Koštunicom i Tadićem. I tako bi bilo s Vučićem.

Zato cenim Tijanića. Zato su dve godine koliko boravi zatočen u urni konačan kraj srpskog novinarstva kakvog smo poznavali i zbog koga mnogo izgubljenih novinarskih duša shvata da se, polazeći njegovom stazom, našlo na putu za nikuda.


On se, naime, nije prepustio kafanama i žalio nad nesrećnom sudbinom neshvaćenog genija. Nije cirkao i krišom slušao Radio Luksemburg, pretvarajući se u musavog disidenta koji je protraćio ono što mu je bog dao. Nije se orijentisao u oluji novog doba tako što bio liznuo svoj kažiprst i uperio ga ka nebu, da vidi odakle vetar duva.

Učinio je nešto drugo. Na sebe je navukao belo odelo i kao Tito, ali visok gotovo dva metra, ušetao u kabinet sekretara šefa partijske organizacije kuće „Politika”, tada najveće na opštini Stari grad. Kako se to dogodilo? Zapravo je, zajedno s Tirketom, sproveo novinarsku revoluciju. Neobičnim obrtima u rečenici i uvođenjem slenga, Tirke i Tijanić su ismevali komunistički apologetski stil, koji je obavezno podrazumevao da si ozbiljan samo ako si dosadan kao sekretar partijske ćelije iz Gadžinog Hana.

Tijanić je, ipak, na vreme shvatio da ne pripada beogradskom plemstvu, kao Tirke, te mu je prepustio cinizam i šank bifea Ateljea 212, znajući da će, ako se umeša u ekipu s Mihizom ili Zoranom Radmilovićem, izgledati kao kik-bokser koji je upao na otvaranje izložbe o apstraktnoj umetnosti. Bez potvrde da je rasan, ali s dokazom da potiče iz siromašne žandarske porodice, pa još i s Kosova, Tijanić postaje idealan kandidat za napredovanje u političkoj, javnoj i tajnoj hijerarhiji.

Time potpisuje ugovor o radu s doktorom Faustom, ali će kasniji događaji pokazati da će mladi, talentovani novinar ne samo raskinuti brak s nečastivim, već i da će preuzeti njegovu imovinu i poslove, a naivnog đavolka poslati na biro rada.

Tijanić je, naime, taj koji je novinarstvo pretvorio u vrhunsku prostituciju, ali, je ta bludna radnja izvođena na tako visokom nivou da se pretvorila u svoju suprotnost. Tako je odbrana vlasti zapravo ličila na britku kritiku, dok se kritizerstvo u Tijanićevoj obradi pretvaralo u savršenu odbranu postojećeg poretka.

Tijanić postaje prvi i ujedno najveštiji političar koji je, kao drug Tarabić, predvideo raspad i socijalističkog poretka i Jugoslavije, i slobizma i dosizma, svestan da ima posla s histeričnom javnošću i još gorim političarima. Njegova pisaća mašina pretvorila se u instituciju od šireg kulturnog značenja. I tako je i danas, jer Tijanić, s one strane života, ipak pokušava da živi kroz svoje, mahom loše reprodukcije.

Ali, nijedan od njih ne poseduje merkantilni talenat i takozvani vetar u leđa, koji bi mu omogućili da, recimo, u pregovorima s Bogoljubom Karićem, kako kaže legenda, ugovara svoj transfer tako što Bogiju daje papir i olovku i preporučuje mu:

– Piši nule sve dok ne vidiš smešak na mom licu!

Sada smo svedoci kraja epohe kojom su upravljali takvi pisci, trgovci i tvorci političke nekorektnosti, smešteni u jednu poprilično veliku glavu, koja je nosila prezime Tijanić. Ne radi se o kraju jedne ere zato što takvi pojedinci ne postoje, već zato što su postali zarobljenici imaginarnih korporacija kojima se ne zna ni mesto osnivanja, ni vlasnička struktura. Zato se novinari, umesto da driblaju frenetičkim jezičkim obrtima u rečenici, zavodeći čitaoce svojim talentom da zajedno učestvuju u stvaranju boljeg sveta, danas bave „survajverom”. Od prvog do sledećeg prvog u mesecu.

Šta bi u takvom novinarstvu i u takvoj Srbiji danas radio Tijanić? Otuda ga je izdalo srce, a ne mozak, čime je i dokazano da je dotični ipak posedovao taj mišić sa pretkomorama i komorama.

Zato bi prvi dobitnik nagrade s njegovim imenom morao da svoj govor zahvalnosti, u ime svih nas, završi tako što će obećati da će novčani iznos nagrade nameniti u humanitarne svrhe. Odnosno, da će ga zadržati za sebe.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *