Foto-finiš

Foto-finiš

15 октобра 2014

02 sasa bizic2Piše: Saša Bižić

Tokom mesec dana ubitačne predizborne kampanje u Srpskoj mogle su da se čuju veoma živopisne projekcije onoga što će se dešavati posle 12. oktobra. Dva najraširenija predviđanja zasnivala su se na komparaciji RS sa današnjom Srbijom, ali i sa Rumunijom iz 1989. U prvom slučaju, poređenje se odnosilo na totalnu dominaciju SNS-a u beogradskim institucijama pa smo, zavisno od političke orijentacije, slušali gorljive tvrdnje da nam ide toliko dobro da će aktuelni vladajući blok biti jači nego ikada, odnosno da su kolektivne frustracije narasle do te mere da će opozicija potući poziciju do nogu. U drugoj varijanti, obe strane su se međusobno optuživale za navodne planove da nasilnim putem u noći između nedelje i ponedeljka, bez obzira na rezultate, odbrane ili preuzmu vlast.

Međutim, prošli su i famozni izbori, a nismo videli da je bilo ko od aktera ove trke postao brat Aleksandra Vučića po uverljivoj pobedi ili, daleko bilo, potomak po sudbini onog dela (anti)komunista koji su nadrljali u nekadašnjim uličnim borbama u Bukureštu. Naprotiv, pokazalo se da su „pismo“ i „glava“ na političkoj moneti RS, teškom mukom, zajedno animirali oko 55 odsto glasača. To jeste pomak, ako se uzmu u obzir prethodna izjašnjavanja. Ipak, u Srpskoj – u kojoj bar 90 procenata punoletnih stanovnika ima stav o apsolutno svakom društvenom pitanju, ali ga neretko radije materijalizuju palamuđenjem po kafanama, nego odlaskom do birališta – broj apstinenata je i dalje deprimirajući.

U momentima dok nastaju ovi redovi, Milorad Dodik ima oko 10.000 glasova prednosti nad Ognjenom Tadićem, a na saldu Mladena Ivanića nalazi se oko 1.000 glasova više u odnosu na Željku Cvijanović. U nadmetanju za NSRS stanje je slično po neophodnosti foto-finiša, mada se može govoriti o tesnoj prevazi dosadašnje vladajuće koalicije, koja zbog komplikovane i duge procedure računanja mandata ipak nije definitivna, pogotovo ako joj se doda sklonost ovdašnjih partija i saveza da pucaju po šavovima kada se suoče sa ozbiljnim iskušenjima.

Tu dolazimo do zemlje najsličnije RS na kraju 2014. godine, a to nije ni postojbina grofa Drakule, ni prekodrinska matica, već Crna Gora Mila Đukanovića. Ista ona država u kojoj opozicija uporno veruje da je, u situaciji kada je značajan deo naroda nezadovoljan, dovoljno samo izaći na izbore i uhvatiti zrelu krušku trijumfa u naručje, dok se vlast ponaša toliko komotno i poseduje takvu koncentraciju moći kao da iza sebe ima 110 odsto poverenja iz raznih sumnjivih „demokratija“, a ne 50 procenata plus figurativnog jednog birača. Iz takve potpune raspolućenosti društva ne može da se izrodi ništa dobro, osim mrcvarenja, tako da ćemo, kad već niko ne čuje vapaj „Bože pravde“, još dugo slušati lelek u kojem „Još ne sviće rujna zora“.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Vasilije says:

    Bolje objavite jedan tekst al'da vredi čitanja...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u