„Francusko- srpsko prijateljstvo ne postoji“

„Francusko- srpsko prijateljstvo ne postoji“

16 септембра 2013

BuisonŽan-Kristof Buison, urednik u „Figaro magazinu”, jedan je od najboljih poznavalaca Srbije u Francuskoj. Istoričar po obrazovanju, novinar po struci, ne propušta priliku da francuskoj javnosti predstavi nepoznate strane srpske istorije i kulture, slavne istorijske ličnosti i savremene pisce i reditelje čiji značaj prelazi nacionalne granice.

Kroz novinarski i esejistički rad i javne nastupe daje važan doprinos razumevanju srpske političke i kulturne stvarnosti na koju se u Francuskoj u poslednjih dvadeset godina gleda kroz prizmu ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Njegov „Roman o Beogradu” preveden je početkom godine na srpski, a nekoliko godina ranije je objavljeno i srpsko izdanje njegove biografije o Draži Mihailoviću. U najnovijoj knjizi, „Ubijeni u atentatu” („Assassinés”), u kojoj se bavi političkim ubistvima koja su promenila tok istorije, posebnu pažnju je posvetio Gavrilu Principu i mladobosancima koji su učestvovali u atentatu na Franca Ferdinanda.

– U Francuskoj znamo samo za ime Gavrila Principa, ali on nije bio sam. U knjigama iz istorije oni su predstavljeni kao ostrašćeni srpski nacionalisti koji su hteli Veliku Srbiju. Interesantno je utvrditi zašto je to tako. U Francuskoj se udžbenici istorije menjaju otprilike svake dve godine, a pre dvadeset godina je bio rat na Balkanu u kome su Srbi smatrani agresorima i čiji je simbol opsada Sarajeva. Za to su najviše zaslužni takvi poput Bernara Anrija Levija i novinari iz velikih medija, kao i istoričari koji pripadaju istom krugu.

Želeo sam da pokažem da nije baš sve tako kao što je prikazano u udžbenicima istorije i da, pišući o događajima iz 1914. godine, nateram čitaoce da se zapitaju šta se desilo 1992. godine.

Motivacija pripadnika „Mlade Bosne” je bila vezana koliko za patriotizam i nacionalizam toliko i za revolucionarni romantizam toga vremena, o čemu se ovde nikada ne govori. Među njima su anarhisti i revolucionari sa istog horizonta kao oni koji su ubili Aleksandra Drugog u Rusiji. Oni su smatrali da se treba osloboditi austrougarske kolonijalne okupacije kako bi omogućili svim Srbima, Hrvatima, Jevrejima i muslimanima da žive zajedno.

Postoje, međutim, pokušaji da se njihova uloga vidi u novom svetlu…

Problem je što danas postoji čitava jedna istoriografska škola, u Nemačkoj pre svega, ali i u anglosaksonskim zemljama, koja pokušava da svu odgovornost za Prvi svetski rat baci na Srbe. Stvar je, međutim, mnogo komplikovanija jer je 1914. godine sistem diplomatskih savezništava bio takav da je nedostajala samo varnica koja će zapaliti vatru.

Do rata je došlo zbog jačanja nacionalizama i urušavanja monarhističkog sistema u Evropi. Atentat u Sarajevu je bio povod, ali je zanimljivo ono što se potom dešavalo. Iz diplomatskih beleški toga vremena jasno se vidi da je bilo moguće izbeći rat. Srbija je prihvatila skoro sve uslove osim jednog, koji je dovodio u pitanje njen nacionalni suverenitet, ali su Nemci, a ne Austrijanci, želeli da iskoriste ovaj događaj da pokrenu rat koji su godinama iščekivali, pošto su bili na vrhuncu vojne moći. To veoma dobro pokazuje istoričar Kristofer Klark. Nemačka je htela da „kazni” Srbiju, kao što (francuski predsednik) Fransoa Oland danas želi da kazni Siriju.

Bivši ministar spoljnih poslova Vuk Drašković smatra da je Princip skupo koštao Srbe…

Istorijski gledano, Princip je omogućio Srbiji da ponovo postane nezavisna, autonomna država koja okuplja 95 odsto Srba koji su pre toga bili raštrkani u različitim državama. To je objektivna konstatacija. Problem je kada je dovedemo u vezu sa stotinama hiljada mrtvih. Možemo da raspravljamo o tome da li je vredelo ubiti Franca Ferdinanda i početi Prvi svetski rat da bi se dobila teritorija na kojoj su okupljeni svi Srbi. S ljudskog aspekta razumem zašto Drašković postavlja to pitanje. To je isto pitanje koje se postavljalo u Francuskoj posle Prvog svetskog rata – da li je vredelo ući u rat u kome je poginulo 1.400.000 naše dece kako bismo povratili Alzas. Ali to pitanje bismo mogli da postavimo u vezi s mnogim nacionalnim herojima u evropskoj i svetskoj istoriji.

Sto godina kasnije prisustvujemo novom odmeravanju snaga na međunarodnoj sceni, ovog puta oko Sirije. Francuska i Rusija su na različitim pozicijama.

Francuska je patuljak u odnosu na Rusiju. Oland može da gestikulira koliko hoće, on je kepec. Bio bi malo manje da su Nemačka i Velika Britanija s njim, što nije slučaj, ili da je Obama s njim, ali Obama zavisi od Kongresa. Oland se ponaša kao De Gol, ali nema ništa od njegove veličine. Karakteristično za ovu vladu je da ima velike pretenzije, ali ne i mogućnosti. Problem Francuske je što više nismo velika sila. To je realnost. A ponašamo se kao da jesmo.

Za razliku od bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, napad na Siriju zapadna javnost posmatra s više rezervi. Šta se u međuvremenu promenilo?

Ono što se dogodilo u Jugoslaviji i kasnije služilo je za nauk. „Humanitarna diplomatija” teško može da opstane u svetu u kome ima mnogo država koje krše međunarodno pravo, a protiv kojih ništa ne preduzimamo. Svakog dana se u Kini maltretiraju i ubijaju protivnici režima, Tibet je okupiran, svaki dan se u Kongu siluju žene i vrše masakri, u Severnoj Koreji ljudi umiru od gladi… Sve ove zemlje su u Ujedinjenim nacijama, ali protiv njih se ništa ne preduzima. Mišljenje se danas menja zato što smo shvatili da se taj koncept različito primenjivao u zavisnosti od toga s kim smo imali posla.

Rusija je u prvoj polovini 90-ih bila u rasulu, u njoj je vladala ekonomska anarhija i nije imala snagu da pokaže mišiće Americi i Zapadu. Pored toga, na Balkanu nije bilo velikih ekonomskih interesa kao što je to slučaj danas u Siriji, gde postoji veliki sukob oko gasovoda koji bi išao od Persijskog zaliva, preko Jordana i Sirije, do Turske i tako omogućio da se zaobiđe isporuka ruskog gasa zapadnoj Evropi. Zato Rusi ne žele da padne Asadov režim; ukoliko se pojavi druga ponuda izgubiće mnogo novca. S druge strane, oni brane hrišćane na Bliskom istoku, brine ih islamistička opasnost koju poznaju na Kavkazu i nemaju želju da se ona produbi.

Oland je najavio povratak Francuske na Balkan. Ima li Francuska ekonomskih i političkih interesa u Srbiji i u regionu?

To je tipično za Olanda, kao kada kaže da će da napadne Siriju, a onda shvati da nema načina da sprovede u delo svoju ambiciju.
U ekonomskom smislu ne vidim pokazatelje koji mi govore da će Francuska da investira u Balkan. Ona je u zaostatku, dok se Nemačka i Turska u Bosni vrlo inteligentno pozicioniraju. Utisak je da se vraćamo ekonomskoj otomanskoj imperiji koja se pacifistički uspostavlja u ovom regionu. Ne vidim kontraofanzivu francuske vlade koja bi sprečila da Balkan padne u sferu nemačko-turskog uticaja, u kojoj je bio pre sto godina.

Nemam utisak ni da Francuska vodi prijateljsku politiku prema Srbiji u ekonomskom i finansijskom domenu, a to je ono što je danas potrebno Srbiji koja je u teškoj ekonomskoj situaciji. Ako se govori o francusko-srpskom prijateljstvu, potrebno je da se pokaže da to nije samo fraza koju po automatizmu izgovaraju diplomate u posetama Beogradu.

Socijalistička vlada je od pre godinu dana pokazala da je na različitim terenima na kojima se angažovala jaka na rečima, ali ne i na delima.

Popularnost Olandove partije socijalista pada, dok se sa idejama ultradesničarskog Nacionalnog fronta slaže čak 34 odsto Francuza prema poslednjim anketama…

U nekim istraživanjima taj procenat ide i do 40 odsto i još će da poraste. To pokazuje da je Francuska na istorijskom raskršću, da su Francuzi na putu da shvate da je zemlja u silaznoj fazi, u fazi ekonomskog i političkog opadanja, slabljenja diplomatskog uticaja i da je nezadovoljstvo političkom elitom, koje je ovde uvek postojalo, prešlo meru. Ponovo se javlja uverenje koje je postojalo u 20-im i 30-im godinama prošlog veka da su svi pokvareni, na levici kao i na desnici, da ništa ne rade za nas, što je razlog za simpatije prema Marin le Pen i njenu partiju, zato što oni nikada nisu učestvovali u vlasti, odnosno vrlo malo. Ali, kada pogledate odgovore na pitanje da li veruju da ideje Nacionalnog fronta mogu da izvuku Francusku iz krize, podrška je prepolovljena. Kako će se to odraziti? Na lokalnim izborima Nacionalni front će imati dobre rezultate, ali će desnica da pobedi. Na evropskim izborima u Francuskoj će, međutim, ostvariti veliku pobedu, što će biti neka vrsta upozorenja. Desnica će morati da odluči da li će da pokrade ideje Nacionalnog fronta, kao što je to uradio Nikola Sarkozi 2007. godine kada je dobio izbore, ili će da s njima ući u savez, što će biti istorijski preokret.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u