Где је Косово данас?

Gde je Kosovo danas?

2 oktobra 2015

Zejnel-Zejneli 7868Piše: Zejnel Zejneli

Ma koliko se neko upinjao da nam (do)kaže da je Kosovo u sastavu Republike Srbije, zna se da je istina drugačija. Hteo to neko da prizna ili ne, Kosovo je danas država, oivičena svojim granicama, svojom carinom, policijom, državnom upravom, dokumentima, oznakama, uniformama, Srbi policajci u službi Ministarstva unutrašnjih poslova republike Kosovo,imaju iste uniforme kao i Albanci, ali na rukavu znak, više, valjda da se zna ko je ko. Ustavom, zakonima…Sporazumom o normalizaciji odnosa, koji se, inače, potpisuje između dve države, Kosovo je van Srbije.

Reč Kosovo gotovo je nestala iz svih novina, iz svih političkih govora, ako se ne uzme u obzir šta govore pojedinici, koji po službenoj dužnosti odlaze na Kosovo ili u Brisel ili, na primer, predsednik Tomislav Nikolić, kada ga neko upita za njegovu, ko zna koju po redu, a uglavnom zakasnelu platformu, o kojoj niko iz ove vlasti neće da razgovara, već mesecima.Dakle, gde je Kosovo danas.

Tamo sam ponovo obišao mnoga mesta, popio kafu i razgovarao sa nekim bivšim kolegama Albancima, sa kojima smo se razilazili po pitanju Kosova. Čak sam razgovarao i sa predsednikom jednog suda, o čijem sam smenjivanju devedesetih pisao. On me je prepoznao i častio kafom, iako me je susret sa njim pomalo i uplašio. Ali, odmah mi je rekao: „Šta je bilo, bilo je, ono što smo tražili mi smo dobili. Ono,što je bilo ja sam  zatvorio u jednu teglu i  duboko zakopao u  zemlju.Ti si radio svoj posao, ja sam radio svoj posao.Nama više ovde niko ne smeta, ni Srbi, čak je Srbija i dobra prema nama, više nego prema drugima, čak i Srbima…Tražiš pasoš, dobiješ, tražiš penziju, i to možeš da dobiješ, svi  treba ovde da žive, svi su dobrodošli nama ne smeta što nas tretira, kao svoje građane, jer mnogi od nas imaju koristi, naši građani, biznismeni, trgovci,ali sa Srbijom smo sve završili i sve što je ostalo da se završi su samo finese.“

Na svakom koraku, od ulaska na Kosovo, do oznaka putnih pravaca, natpisa na ustanovama, sve je podređeno  kosovskoj državi, bila ona takozvana ili stvarna. A, kako sada stvari stoje, ona je stvarna i svakako ojačana posle potpisivanja novih sporazuma u Briselu, sa kojima su svi zadovoljni, i Brisel, i Priština, i Beograd, posebno kada se pridaje važnost ZSO.

Ma koliko govorili o nekakvim kompromisima, ipak je Kosovo država, koja ima predstavnike ambasada, diplomatsko naselje, sa kojim je potpisan  sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji, koja izdaje sopstvena dokumenta, ima svoj katastar, svoje nacionalne parkove, svoje registracije, dokumenta na kojima piše Republika Kosovo, i sa kojima Albanci prolaze preko takozvanog administrativnog prelaza, koji je pravi granični prelaz između dve države.Kosovski i srpski policajci vrše kontrolu dokumenata, a Albanci pokazuju uglavnom svoja, i jednima i drugima, s tim što im, kad uđu na teritoriju Srbije, izdaju poseban papir, koji oni stavljaju u svoj novčanik, ali imaju i srpske lične karte, sa kojima kao  „građani Srbije“ostvaruju prava  koja im ne pripadaju.

Jedan broj Albanaca ima srpske zdravstvene legitimacije, neki se hvale da mogu da dobiju i dečji dodatak, socijalnu pomoć kao i svi građani Srbije. Tako se troši ogroman novac Srbije za one koji od Srbije ne žele da čuju ni slovo „S“, a koji Srbiju svi do jednog smatraju inostranstvom, a Srbija, sa druge strane, bez obzira na cenu, nekome želi da se dopadne. Nekada se to radilo za „datum“, danas za „poglavlje“.

Gotovo da nema stanovnika Kosova, bio on Srbin ili neke druge nacionalnosti, Bošnjak, Turčin, Goranac, Rom, koji nema dokumenta „Republike Kosovo“ i to s pravom. Bez tih dokumenata niko ne može da pred nadležnim institucijama ostvari bilo koje  pravo. Lična karta služi za uspostavljanje evidencije o potrošačima struje, da se registruje automobil, izvrši upis u katastar, dobije broj mobilnog (prvi put da se dobiju lična dokumenta iz Centralnog registra). Na jednom dokumentu su četiri važna lična dokumenta: državljanstvo Republike Kosovo, izvod rođenih, venčani list i uverenje o mestu stanovanja. Ta prava pripadaju svima koji su rođeni na Kosovu, bez obzira kad, a oni mogu da se podignu kod matičara uz plaćanje cene od jednog evra u svakoj mesnoj kancelariji. Takva dokumenta imaju i „srpski poslanici“, koji ne mogu to biti, ako nemaju lična dokumenta u državi u kojoj su birani, po zakonima te države. Svi građani Kosova, bez obzira na nacionalnost, koji imaju stambene površine do 60 kvadratnih metara ne plaćaju porez na imovinu, svi oni koji su navršili 65 godina života bez obzira na veru, nacionalnost, boju kože, dobijaju 70 evra mesečno kao socijalnu pomoć kako bi se pomoglo porodicama, ali se to može ostvariti uz pomoć lične karte Republike Kosovo, a novac za to izdvaja se iz kase Evropske unije. Katastarske knjige su potpuno sređene. U opštini Dragaš kada sam proverevao da li je moja kuća uvedena u katastar, nisu otvarali knjige već kompjuter, i na osnovu toga uz plaćanje takse od 175 evra, koja ne mora da se plati odmah, već na rate, izdaje se posedovni list.

Izgrađeno je na desetine kilometara modernih puteva. Svako selo je povezano putem. Iz Prizrena do Prištine stiže se za trideset minuta brže novim putem. Priština se posle 16 godina teško prepoznaje. Rekli su mi da ima nekoliko Srba, Kosovo Polje je neprepoznatljivo, gotovo da se cela Drenica preselila u Prištinu i u druge veće gradove, gradi se na sve strane, a u oči pada da pored puteva najviše ima hotela, restorana i benzinskih pumpi. Svi restorani, sale za svadbe, venčanja i druge svečanosti, rezervisani su tri godine unapred. Ulice su prepune naroda i nema lokala, bio kafić, ćevabdžinica ili burekdžinica koja ne radi, svejedno da li je u centru ili na periferiji. Prodavnice su pune robe iz Srbije, a razlika je u tome što je ova roba daleko jeftinija u Podujevu, nego u Kraljevu, na primer. Ista je situacija i sa šećerom, sa brašnom i cigaretama, a ima i testenina, na primer, koje nigde ne mogu da se kupe u Vojvodini, ali ih ima u marketima i malim prodavnicama na Kosovu. Dominiraju proizvodi iz Srbije, Turske, Slovenije, Hrvatske i Albanije.

Da li su svi zadovoljni? Na ovo pitanje dobijaju se različiti odgovori. Ima zadovoljnih i nezadovoljnih, ogorčenih i ljutih, ima bogatih, a mnogi su siromašni, bez obzira kom narodu pripadaju. Nezaposlenost je još uvek velika, ali svi nešto rade i žive. Albanci i na Kosovu, ali i u Srbiji imaju sva prava. Oni sa kojima sam sedeo i razgovarao rekli su da ima mnogo Albanaca, koji su do 1999. godine radili na Kosovu, počeli da podnose dokumenta kako bi ostvarili svoja prava na penziju iz Srbije. Ima onih koji su to pravo ostvarili, ali ima i onih koji ne žele srpsku penziju. Probleme imaju i Srbi, Bošnjaci i Goranci. Posebno ove dve grupe ljudi, koji ili ne mogu da povežu staž, ili im se odugovlači sa rešavanjem. Svi oni koji su primali penzije do 1999. godine, prestalo je isplaćivanje. Obrazloženje je svima dato posle četiri godine. Navodno, imao sam i uvid u dokument iz PIO Srbije gde piše da je isplata penzije ukinuta jer Srbija nema nadležnosti na Kosovu posle dolaska međunarodnih snaga. Dolaskom međunarodnih snaga na KiM, celokupna administracija, pa i deo službe Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, potpale su pod njihovu ingerenciju, tako da Republički fond PIO nije u mogućnosti da korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrši isplatu. Naglašava se da je rešenje „privremeno“.

Takvo rešenje dobila je, na primer, majka mog prijatelja Atidža, po nacionalnosti Bošnjak. Povela je sudski spor kako bi ostvarila pravo na porodičnu penziju, koju je do 1999. godine primala. Spor je trajao gotovo pet godina, kada je Sud u Beogradu odbacio obrazloženje PIO. Od tada je prošlo desetak godina, a konačna sudska odluka se ne izvršava iako je ona pravosnažna. Atidža, koja je uživalac porodične penzije, ne može da ostvari svoje pravo.

Ili Goranac, Ćamilj LJ, zaposlen u „Elektrokosovu“, koji je zašao u 75. godinu života, nema pravo na penziju, jer mu je radna knjižica zaključena pečatom „Republike Kosovo“, koju Srbija ne priznaje. Ima i slučaj da je Goranac umro i imao više od četiri decenije radnog staža kome je još za života odbijen zahtev za penziju. Neki dobijaju pozive iz PIO da se javljaju svakih šest meseci ili da pošalju potvrdu UNMIK-a, da su živi ili da ne primaju „kosovsku penziju“. Kako je UNMIK svoja ovlašćenja uglavnom preneo na državne institucije Kosova, takve potvrde i ne izdaje, a Srbija ne priznaje potvrdu sa pečatom Kosovo Republika, koja treba da se overi kod notara po ceni od 40 evra.

Albanci koji ne dobijaju penzije spremaju se, ili su već uputili tužbu Međunarodnom sudu pravde, koji je već po ovom pitanju rešavao u korist nekadašnjih penzionera sa Kosova, iako ima onih koji to svoje pravo ostvaruju, a Bošnjaka i Goranaca je malo i ne žele da „imaju problema“, jer se nadaju da će ostvariti pravo koje im pripada, kao i mnogim Albancima sa kojima razgovaraju, a koji ih stalno pitaju „da li su dobili penziju“, što je ogroman problem za ovaj deo stanovnika Kosova.

Pitanje je samo da li o ovim problemima znaju i nadležni u vladi  Srbije. Da li, na primer, znaju da Ministarstvo zdravlja dve i po godine ne isplaćuje raseljenim medicinskim radnicima, minimalac koji su dobijali. Putevi za ostvarivanje ovih i drugih prava nealbanaca koji žive na Kosovu ili su raseljena lica u Srbiji, dugi su i veoma komplikovani, iako svi znaju da će se na kraju ovaj problem rešiti uz isplate milionskih suma.

Bilo kako bilo, najbolje žive oni koji plate primaju iz Srbije, bilo koji posao da rade, ili su  srpski političari na Kosovu, koji su tu da štite interese Srba. Ogorčenost i ljutnja, posebno Srba koji žive na Kosovu je velika. Kako to neki rade čujemo i čitamo ovih dana, kada se na Kosovu uveliko priprema  stvaranje vojske Kosova, kao još jednog stuba države, za čije formiranje će glasati i neki od srpskih poslanika, kao što su, ni krivi ni dužni bogati, bilo poštari, nastavnici, direktori i razni činovnici. Na Kosovu ih znaju sve, ko radi, ko ništa ne radi, čija strina prima platu, a nije na Kosmetu. O njima  vam govore kao o bogatim ljudima, a to će vam reći mnogi koji žive na Kosmetu. Ima onih koji su još uvek direktori nekadašnjih srpskih, a danas nepostojećih ustanova i rukovode  na „daljinski“, kako kažu i Albanci i svi drugi koji žive na Kosovu. Albanci  smatraju da će i to brzo proći, iako im ne smeta što je Srbija tako bogata, jer i oni imaju koristi, ali su mi rekli da će se i to završiti veoma brzo.

Ipak, Albanci nikada nisu pogrešili, znali su čak i to da će NATO biti na Kosovu deset godina pre  bombardovanja.

Ono što je mnoge iziritiralo u Gori je da nije uspeo da upiše željeni fakultet Goranac, Aljo Anel, koji živi u naselju Kotež, učenik  „Elektrotehničke škole Stari Grad“ u Beogradu, koji je proglašen za učenika generacije. Pri tom je dobio mnoge pohvale, diplome, pohvalnice, knjigu iz Doma Karađorđevića, zlatnike znamenitih ljudi Srbije, koje dodeljuje Ministarstvo prosvete, nagrađen je i kompjuterom. Ostao je on bez mesta na fakultetu o državnom trošku. Za upis o svom trošku nema novaca, jer su mu i otac i brat nezaposleni. Dok sam bio u  Gori, dobio je i poziv za takmičenje u Briselu, ali nije otišao, kao što se neće upisati na studije Elektrotehnike.

Nekome ko čita ovaj tekst izgledaće da je sve zbrda-zdola, ali sam opisom i malim primerima hteo da pokažem da je konačno vreme da se oni koji  danas vode Srbiju opredele, iako su odlučili, posmatrajući stanje na terenu. Ako je to tako, a tako je, jer Srbija nema ama baš nikakve ingerencije na Kosovu, onda treba pomoći i onima koji nisu Albanci, a koji se obraćaju i traže svoja prava, koja su im oduzeta u matičnoj državi, ne njihovom krivicom.

Kako ovo stanje traje već 16 godina, to znači da nije privremeno, niti će Amerika i EU, u koju se zaklinjemo, promeniti stav o Kosovu kao državi. To što Albanci imaju neke prednosti kada stupe na tlo Srbije ima svakako političku konotaciju, jer je to adresirano, kao odnos Srbije prema „svojim građanima“, koji inače pet para ne daju za Srbiju. Na Kosovu, upravo EU disciplinuje sve ne davanjem, već kažnjavanjem: za tuču, akteri se kažnjavaju po 500 evra, za remećenje javnog reda i mira isto toliko, kao i za saobraćajni prekršaj, prekoračenje brzine, nevezivanje pojasa ili pogrešno parkiranje.

Konačno vlasti treba da otvore sve spiskove, da se sagleda realno stanje na terenu, reši ono što je po Ustavu i zakonu i prekine da uzalud troši novac, jer nema učinka.

ZSO će možda razrešiti neke dileme, ali ne treba imati velika očekivanja. Srbija možda nikada i ne prizna Kosovo, ali je činjenica da je dovoljno učinjeno da ono bude država priznata i od najznačajnijih aktera sveta, pre svega SAD i EU. Nama od njih zavisi put u EU, koji će na kraju rezultirati makar i formalnim dokumentom o priznanju. Moguće je i da se država sprema za takav neminovni scenario, ali je sigurno da su se mnoge srpske porodice odavno pripremile kupovinom stanova i kuća u Srbiji.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Aleks says:

    Kosovo je bolna nepravda i prljava igra velikih zemalja neprijatelja i prodanih srbskih političara. Naročito je bolna 2004g ako jih tad matica srbija nije zaštitila a imala je puno pravu neče nikad. Kad sve ono vidiš šta su radili želiš osvetu i doče do toga jos kako se tretiraju preostali srbi na kosovu užas i gde žive kontejneri izolovani. Kosovo če šiptari napuštat godinama jer to nije njihova svetinja več sve gledaju ekonomski a ostaju srbi koji su se zainatili neki i zakleli da neče napustit zemlju i svremenom če preuzimati nazad ...taj proces je dugotrajan ako nemaju oslonca iz srbije. Situacija se menja obstoj šiptara na kosovu je nezamisiv bez podrške amerike a to neče biti večno ...čim to izgube počeli su da gube...a s kojom brzinom če se kosovo preuzimat sve zavisi od zaleđa. Nema organizacije diaspora bi pomogla materialno al nema kontakta u pravoslavnoj crkvi u sloveniji neče da prime ništa ni za decu pa da proslede odeču,pelene..navodno to treba skladištiti pa carina ...što se nešalje avtobusima paket manji...ili dajte nam adresu...neku sa kosovo ono kontejnersko naselje bar za decu da pošaljemo igračke...nešto...Ako ko zna adresu neka objavi..pa da se to prosledi.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *