Где је узрок кризе због миграната

Gde je uzrok krize zbog migranata

27 jula 2015

Zejnel-Zejneli 7868Piše: Zejnel Zejneli

Svakoga dana na stotine migranata ili izbeglica beži iz svojih kuća, uglavnom iz arapskih zemalja u kojima se vode ratovi, koje su drugi izazvali radi demokratije, i stižu u Srbiju, a zatim pokušavaju da odu u Mađarsku, a otud u neku od zemalja Evropske unije. Srbija je prenatrpana izbeglicama i pod pritiskom mnogih država, pokušava koliko-toliko da im obezbedi minimum uslova: da ih smesti, nahrani, izvrši lekarski pregled, da im da potrebne papire. Pokazuje se solidarnost, kao i uvek. Kako država nema dovoljno smeštajnih kapaciteta, ubrzano renovira neke prostorije, ali se na stotine izbeglica nalazi na ulici. Svakoga dana ih u kolonama vidim na ulicama Subotice kako izlaze iz suda, a zatim odlaze oko autobuske stanice, parkova, pune su ih samousluge, kafići, ima ih oko ciglane, a ima ih i u privatnim kućama, gde nalaze privremeni smeštaj. Njih do granice sa Mađarskom voze taksisti, privatnici, autobusima, kombijima. Autobuski prevoznici imaju i vanredne linije, oni su prevoznici, a taksisti i svi ostali su, ako ih uhvate, šverceri ili trgovci ljudima, pa čak može da im se oduzme i automobil. Ako prespavaju u hotelima, opet je normalno, ali ako spavaju po privatnim kućama, onda je to šverc, nezakonita radnja. Tako na izbeglicama svi zarađuju i to je prava trgovina. Poljoprivrednik na Kelebiji pre nekoliko dana mi se žalio kako su mu pobegli svi radnici sa imanja, a kada je otišao da ih traži, rekli su mu da neće da rade i da imaju bolji i isplativiji posao – migrante.

Među izbeglicama ima žena sa malom decom, momaka i onih starijih, koji u grupama pokušavaju da se prebace preko srpsko-mađarske granice. Srbija je dobar domaćin. Pokušava  da im kraći ili duži boravak učini podnošljivijim. Činjenica je, ipak, da ona ne može sve da zbrine istog dana i da svima pruži iste uslove, ali se ipak trudi. Iz Novog Sada u Suboticu i Kanjižu stiglo je nekoliko tona humanitarne pomoći. Već sada u Srbiji ima oko 60 hiljada izbeglica iz Avganistana, Sirije, Libije i nekih drugih arapskih zemalja, ali i iz afričkih zemalja koje su zahvaćene sukobima i ratom. Svaki od njih Srbiju dnevno košta od 13 do 15 evra. Ako dnevno stigne njih hiljadu, koliko novaca Srbija mora da izdvoji da bi zadovoljila evropske i svetske standarde o zbrinjavanju izbeglica? Za to mora da izdvaja novac iz budžeta, jer još ni jedna od država Evropske unije nije pokazala volju da Srbiji barem nadoknadi brigu o izbeglicama, pogotovo što su one njihove, tačnije, njihovog mentora, Amerike. Jer, da oni tamo nisu vojno intervenisali, ne bi bilo ni ove migrantske krize. Ako grešim, onda se javno izvinjavam svima njima, ali znamo da je za Hrvatsku izdvojeno 6.000 evra za izbeglice, za njih 550, koliko je ta država imala obavezu da primi kao članica EU.

Kad je reč o Srbiji, u Americi i EU još uvek misle da su devedesete godine, da su ovo što danas imamo u stvari srpske izbeglice iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, onda kada je Srbija bila dobar domaćin i kada je vodila brigu o njima, pre svega, kao o delu srpskog naroda, koji se našao u velikoj nevolji. Sve su to Srbi, samo što oni ne vide da su ovi malo tamnije puti i da su svi ratovi protiv Srbije prekinuti još 1999. godine. Koliko su Evropljani brinuli o srpskim izbeglicama i onima sa Kosmeta, svima je jasno. Koliko su novaca dali za njihovo zbrinjavanje, valjda to neko zna, ali ne zna da još uvek ima nekoliko kolektivnih centara upravo za ove izbeglice. Kada su Albance sklanjali sa Kosova tokom bombardovanja, iz redova i iz aviona, na aerodromima, izbacivali su svakog ko nije bio Albanac. Kada su uspostavili „mir“ na Kosmetu, proterali su ili nisu sprečili proterivanje 230 hiljada Srba i nealbanaca, koji su glavom bez obzira bežali od njihove „zaštite“. Oni su bili učesnici stvaranja etnički čistih sredina, i to ne samo na Kosovu, već i u Hrvatskoj, a Bosnu je spasao Dejtonski sporazum, te su Srbi otišli u svoju Republiku. To su zaista bile srpske izbeglice.

Ove, sa kojima se danas Srbija suočava nisu srpske, to je očigledno. Ali, i oni su nečiji, i oni su zbog nečeg morali da beže iz svojih zemalja. To su, prosto rečeno, izbeglice američke proizvodnje, kao i sve u najvećem delu sveta, ali i Evropske unije, koja je dala podršku ili direktno učestvovala u ratovima u Srbiji, Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, Maliju… Dakle, migrantsku krizu su izazvali drugi, rušenjem „nedemokratskih režima“, slepom poslušnošću prema „velikom bratu“. Da Libija nije bombardovana i ubijen Gadafi, izbeglica ne bi bilo, jer ih nije bilo za vreme vladavine Gadafija. Da Irak nije bombardovan njih, takođe, ne bi bilo, kao što ih ne bi bilo iz Avganistana ili Sirije, niti bi Srbi napuštali svoja ognjišta. Onaj ko je proteran i silom napušta svoju zemlju, on beži od zla, koji su drugi izazvali. Nikome nije lako da napusti svoj rodni grad, svoju kuću, državu i beži u nesigurnu budućnost. Ali za takve ljude Zapad, na čelu sa Amerikom, izgleda nema nikakvog saosećanja, ni milosti. Govore o velikom talasu izbeglica, podstiču druge zemlje da ih prihvataju, i da im pruže sve što je potrebno, ali oni, koji su krizu izazvali, dogovaraju šta sa njima da rade, i još se mesecima dogovaraju o kvotama. Prave kvote ko će koliko izbeglica primiti, i još podstiču druge da ih prime i da im pruže sve što je potrebno. Mađarska je na udaru, jer u nemogućnosti da izađe na kraj sa ogromnim izbegličkim talasom, gradi ogradu oko svoje granice sa Srbijom. Ako je u jednom danu uhapšeno 4.000 izbeglih u Mađarskoj, znači da ih za desetak dana može biti 40, a za mesec dana, 120 hiljada. Za sve te ljude treba obezbediti uslove, ali iz humanih razloga ih ne treba ostavljati. Moraju da se smeste i nahrane. I Bugarska je izgradila ogradu, Grčka i Engleska… Svako se snalazi kako zna i ume, ali je činjenica da je jedan zid srušen, a da se gradi deset novih.

Ta ogromna briga Evropljana prebačena je na nekoliko država, onih siromašnih, čiji građani moraju da se odreknu mnogo toga, da bi u bliskoj budućnosti mogli bolje da žive. Sa izbegličkom krizom svaka država, kako bi humano postupala u ovakvim situacijama, troši često i ono što nema. Srbija je tu pravi domaćin, jer u Srbiji imaju iskustva u ovakvim situacijama. Pri tom, niko ne  otvara kesu od zemalja Evropske unije. O Americi da ne govorimo. Oni su spokojni. Njima je bilo važno da uvoze svoje demokratiju po arapskim, muslimanskim zemljama, bombama, raznim obojenim i crno belim revolucijama. Daleko su od svih zbivanja u srcu Evrope, i spokojno posmatraju muke Evropljana, na koje je računala. Dok sa jedne strane plaše svoje saveznike zbog opasnosti od terorističkih napada, oni pomažu i naoružavaju upravo teroriste, šuruju sa njima, ulažu ogromne milione, na primer, da bi srušili Asada u Siriji. Pri tom, gde će izbeglice otići, kako će se zemlje izboriti sa ogromnim talasom, nije njihova briga. Da li Evropa shvata da im njihov najveći partner namerno stvara nevolje, podstiče ih da postupaju po Međunarodnom pravu, iako su ih oni, uporavo kršenjem Međunarodnog prava, ubijanjem, bombardovanjem, šurovanjem sa teroristima, uterali Evropi. Evropa je nemoćna u odnosu na Ameriku, te zato ona podstiče slabe i siromašne zemlje u krizi: Srbiju, Makedoniju, Grčku, Hrvatsku, Mađarsku, da se kako znaju bore i izbore sa izbegličkim talasom, koji neće stati u dogledno vreme, dok Amerika  ratuje sa svojim, nazovi saveznicima, u zemljama iz kojih izbeglice dolaze.

Karl Bilt, koji je „uspešno“ rešavao balkanske krize i ratove, izjavljuje kako je Ukrajina još uvek pod delimičnom okupacijom separatista, koji uživaju podršku Rusije. Traži da Rusija podrži raspoređivanje misija i Međunarodnih snaga, a govori i o uspehu u Slavoniji, gde Srbe koji su tamo živeli naziva separatistima. Hvali se „zaštitnim merama“ koje su preduzete u Hrvatskoj i kaže da je sve bilo u redu. Još ističe kako bi to trebalo da bude model za Dombas, koji bi se završio na isti način kao i u Hrvatskoj, ali, gle čuda, tu se isprečila Rusija, ali ne ona Jeljcinova. On optužuje Rusiju da inicira svaki korak ka eskalaciji, uključujući i separatističke enklave.

Odavno sam tvrdio da kada zapadni političari, mirotvorci i drugi govore, oni uopšte ne čuju sebe. Čak se i ne sećaju šta je bilo njihovom zaslugom u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, na primer. Srbe, koji su se rodili, živeli i radili u Hrvatskoj naziva separatistima, a oni su uz pomoć svoje matične države štitili sebe od istrebljenja. Na kraju, naporima MZ, akcijom „Oluja“, koju su Amerika i njeni saveznici pripremali i odobrili, svi Biltovi „separatisti“ su pobegli, pa je tako, uz etničko čišćenje, problem rešen. Tako je bilo i sa Kosmetom. Tamo je problem rešen bombama na Srbiju i na Kosovo, ubijanjem nekoliko hiljada nedužnih i otuda su svi srpski „separatisti“ pobegli, a ostali su Albanci sa svojim uranijumom. Posle toga „no problem“. Odmah je priznata nova realnost, nova država, u čijem stvaranju i jačanju sada učestvuje i Srbija, kao kandidat za EU i za društvo onih koji tako rešavaju nagomilane probleme. I sada bi Bilt hteo da se na sličan način reše i problemi u Dombasu, jer narod koji tamo živi i brani sebe i svoje kuće je „separatistički“. Zato je Putin, kao Milošević, jer i on štiti svoj narod.

Zaboravlja se ko je organizovao Majdan i ko je delio sendviče. Ali, Rusija nije više ona koja je nekada bila. Svi su shvatili igre zapadne demokratije, ali samo slabi pristaju na uslove i  dogovore. Ipak, Rusija zna da oni ne ispunjavaju dogovoreno. Na primer, htela-ne htela, Srbija je zaboravila na Rezoluciju 1244 SB. Srbija je zemlja kandidat za članstvo u Evropsku uniju i pošto-poto hoće da pokaže da to mesto zaslužuje i sve čini, često na svoju štetu. Oko Kosova je gotovo sve okončano, a što se izbeglica iz arapskih zemalja tiče, opet dokazujemo svoju humanost, i kao država, i kao narod, koji, ako ništa drugo, migrantima donese vodu i nešto hrane. Ne shvata se da Zapad ne veruje mukama, bedi, siromaštvu, suzama, molbama. On ima svoje planove i svoje interese. Niko ga drugi ne interesuje.

Srbija je pokazala ogromnu humanost u devedesetim godinama za više od pola miliona izbeglica, od kojih neki i danas žive u krajnje lošim uslovima. Pokazala je humanost i sa današnjim izbeglicama, ali mora da se okrene prema svojim prijateljima i zatraži od njih pomoć, a odbije svaku, koja bi značila nove kredite i zaduženja.

Da li je danas bolje  u zemljama koje su zahvaćene ratom u kojima se nemilosrdno ruše gradovi, ubijaju  ljudi, i čiji građani jedini izlaz vide u bekstvu. Svakako i logično je da nisu ratovi izazvani, ne bi bilo ni problema sa migrantima ili izbeglicama. Oni nisu produkt režima koji su srušeni, već produkt ratova koji su namatnuti i koji se vode. Pitanje je da li će se ti ljudi ikada vratiti u svoje zemlje, ali je sasvim sigurno da će Amerika najviše profitirati. Stoga, kada Amerika i njeni saveznici budu shvatili da su oni najveći krivci za muke izbeglica iz arapskih zemalja, dakle, kada priznaju da su vinovnici ratova, koji su i doveli da se iz muslimanskih država pokrene više od četiri miliona ljudi, onda se tim državama pruža šansa za prekid rata, perspektiva i povratak kući. Biltov način rešavanja problema i etiketiranja onih koji su bežali iz svojih zemalja zbog njihovih bombi, može danas da prođe kod slabih zemalja, ali Rusija je, svakako, naučila lekciju.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. miloš says:

    Bravo za tekst ! Sve je rečeno, nema se šta dodati....

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *