Gluvim kolom u Evropsku uniju

Gluvim kolom u Evropsku uniju

8 jula 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Ispada vrlo simptomatično što smo u Europsku uniju ušli u ritmu gluhog iliti gluvoga kola koje je kao sastavni dio programa svečanosti izvedeno na Trgu bana Jelačića. Odmah priznajem da mi je prilično oduran taj dio naše folklorne baštine, u čemu presudnu ulogu ima filmski utjecaj legendarnih Papićevih „Lisica“. Taj monotoni, lobotomični zvuk udaranja opanaka po surom kamenjaru Dinarida, lišen svakog govora i pjevnog teksta, zahvaljujući velikom redatelju postao je nekako prasinonim za sve oblike ovdašnje zloupotrebe moći.

Dok silnici siluju i dok im se ulizice jeftino umiluju, Hrvati plešu svoje predvidljivo gluho kolo, i šute. Osim što je ritam narodne jeze, gluho kolo je i neka vrsta etnološkog korijena tradicionalne hrvatske šutnje, bez obzira na činjenicu da ga u svojoj folklornoj baštini imaju gotovo svi balkanski narodi. Time što je kod Papića oslikalo perverznu svemoć svojedobnih staljinističkih čizmaša, gluho kolo nije iscrpilo sav svoj simbolički potencijal. Lako ga je zamisliti i kao muzičku pozadinu ustaških klanja, tupih udaraca maljem u zatiljak na jasenovačkim obalama Save.

Prirodno naliježe i u povijesnu scenografiju Golog otoka, odzvanjajući kao beznadni bat po kamenu ili kao repetirajući bubotci po rebrima kažnjenika što im ih udjeljuju supatnici dok prolaze kroz špalir tzv. vrućeg zeca.

Gluho kolo lako je čuti i kad čovjek zamisli prizore smaknuća pripadnika poražene vojske nakon Drugog svjetskog rata: svojedobno su neki od očevidaca svjedočili kako su zarobljenici koračajući prema smrti bez suda u gorskim bezdanima putem morali sricati nabrajanku „Sijeno-slama-kuća-jama“, što neodoljivo podsjeća na ponavljajući, jednolični i beskrajno isti ritam gluhoga kola.

Uopće nije nemoguće zamisliti da sve te zločine i svireposti uvijek rade jedni te isti ljudi, klasične karakterne tipologije. Jedino zapravo što se u tom kolu povremeno mijenja jest smjer vrtnje plesača koji nakon dugačkog ciklusa kretanja udesno bez najave zakovrnu nalijevo i nastave po starom.

S obzirom na sve, nije nikakvo čudo da ga je pokojni Krsto Papić i bez konzultacija s etnomuzikolozima prepoznao kao sastavni dio mizanscene ovdašnjeg udbaštva.

Što bi Josipoviću…

Pritom, naravno, ne mislim samo na oznaku pripadnosti obavještajnoj zajednici bivše države: udbaštvo je ovdje puno širi pojam i univerzalni termin za ljude što nekontrolirano koriste svoju moć i nikad ne odgovaraju za svoja nedjela.

Na neki je način za sve nas otrežnjujuće što smo u Europu ušli u ritmu gluhoga kola, jer samo kontrast između njegove tupe sirovosti i simfonične, vedre raskoši Beethovenove “Ode radosti” može dostojno dočarati sudar koncepta suvremenih europskih pravila s činjenicom da je hrvatska Vlada tri dana prije najsvečanijeg trenutka odlučila kroz Sabor progurati zakon kako bi od izlaska pred europski sud – a ne pred streljački vod – zaštitila jednog jedinog čovjeka.

Svi njihovi dosadašnji pokušaji da pokažu kako je stvar principijelna, a ne personalna, krajnje su neuvjerljivi, groteskni i smiješni. Paradne najave još jednih promjena Ustava naročito.

Ako već premijer Milanović nema uho da prepozna kako su tonovi “Ode radosti” i gluhoga kola nespojivi i da međusobno proturječe kao svjetlo i tama, jako je čudno što predsjednik Ivo Josipović, kao dokazani glazbeni znalac, nije pokazao više sluha za njihovu sudbonosnu nesklapnost. Apsurdno je da uz takve klasičare ovih dana slušamo negativne recenzije hrvatske politike iz europskih krugova, pa čak i prijetnje sankcijama koje se ovdje nisu čule još otkako je umro slavni pomiritelj svih domovinskih udbaša dr. Franjo Tuđman.

Donošenjem tzv. lex Perković kao da je pala i ona zadnja etička razdjelnica između HDZ-a i SDP-a, i to posve prirodno, nakon što su prethodno šutke pale sve one ideološke i programske.

Račan bi to drukčije

Za razliku od nasljednika, pokojnom Ivici Račanu bilo je svojedobno jako stalo da ga se baš na ovoj ravni smatra drugim i drukčijim: je li razlog bila njegova grižnja savjesti, ljutnja što su ga udbaši svojedobno izdali i servisirali potrebe političke konkurencije, ili njegov iskreni humanistički animozitet, manje je bitno.

Premda ovih dana otkrivamo da ni uzoriti esdepeovci i njihovi puleni nisu lišeni tajnih privatizacijskih operacija nekadašnje partijske imovine, ostat će, ipak, zapisano kako je Ivica Račan u Savjet SDP-a, a poslije i za ambasadora u Čileu, svojedobno imenovao velikog emigrantskog pjesnika Borisa Marunu.

Od njega nitko slikovitije i beznadnije nije dosad opjevao žilavost i štafetni prijenos udbaštva u Hrvata: “Mi ne znamo za radost, za smijeh. Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu – a udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade krmetine u Vili ‘Rebar’ ili na terasi hotela ‘Esplanade’ i potom odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju du­hovitosti sa stola na stol: pokazuju urođeni šarm. I udbaški su sinovi zarana očitovali izrazitu talentiranost i odlazili u Pariz, Švicarsku ili na Oxford. I samo krajem ljeta navraćali kućama, navikli na bolje restorane i francuske suknje.

S druge strane, sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog ‘Ritza’, ako imalo držaše do sebe, nije htjela leći. I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno da organizacija nužno pripada udbašima. Njihova odijela uvijek pris­taju, na njihovim godišnjim odmorima nikad ne kiši. Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi rješavaju probleme koji su nas mučili do krvi. Oni su veseli kurvini sinovi.”

(Slohodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *