Godišnjica pogibja Milana Tepića i Stojadina Mirkovića, savremenih srpskih heroja

Godišnjica pogibja Milana Tepića i Stojadina Mirkovića, savremenih srpskih heroja

29 septembra 2013

Milan_tepic_streetPiše: Tomislav Kovač

29. septembar… Dvadeset i druga godišnjica od herojske pogibije vojnika JNA Stojadina Mirkovića iz Valjeva i majora JNA Milana Tepića iz sela Komlenac, podno Kozare. Dvadeset i dve godine legenda ne prestaje da živi!

Sam kraj 1980-ih godina je ozbiljno narušio temelje bivše Jugoslavije (koja je imala tada 22 miliona stanovnika) na kojima je ona počivala. Na scenu su pod uticajem međunarodnih faktora nastupili nova lica, sa novim političkim programom, nudeći izmanipulisanim narodima jeftinu demagogiju u kojoj su prećutali mnoge stvari koje su znali o budućnosti, a to je rat i pljačka. Separatističke snage u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj nisu želele više nikakvo bratstvo i jednistvo sa Srbima i ostalim narodima SFRJ. Čak šta više, otvoreno su iskazivali svoju netrpeljivost i želju za odvajanjem od „Srboslavije“, kako su žargonsnki govorili.

U SR Hrvatskoj su tokom aprila i maja 1990. godine održani republički, lokalni i predsednički izbori. Gde je pobedio Franjo Tuđman i njegova stranka HDZ. Vrlo brzo po preuzimanju vlasti očistili su policiju od „problematičnih“ kradova. Ljudi koji nisu bili hrvatske nacionalnosti i proustaškog razmišljanja, su sklanjani i uklanjani ne samo iz policije, već iz svih državnih organa i administracije. Pala je odluka da se Hrvatska dobro naoruža i pripremi za rat. Tačnije nasilno odvajanje od SFRJ i obračun sa JNA. Ministar odbrane u novoj Vladi Hrvatske, Martin Špegelj, ujedno i bivši general JNA, zajedno sa saradnicima, među kojima i ministar policije Josip Boljkovac organizuju ilegalan uvoz oružija iz zemalja bivšeg Varšavskog pakta, ali i prekomorskih zemalja. O tome je čak i snimljen jedan dokumentarni film, koji je javnosti prikazan tek krajem januara 1991. godine. Zavladalo je zaprepašćenje kod Srba i onih koji su voleli Jugoslaviju. Hrvati su naseli na demagogiju svojih vođa kako je sve to montirano u režiji „srbo-četničke JNA“.

Proleće 1991. godine u Jugoslaviji nije donelo onu lepotu kao u bajkovitim pričama. Naprotiv, bajka se pretvorila u ružan san. Hrvatska policija po nalogu svojih glavešina upada u naselja koja su pretežno naseljena Srbima i(li) mešovitog nacionalnog sastava. Srbi i svi ljudi projugoslovenske orijentacije bivaju maltretirani, zlostavljani, pale im se kuće, imovina, a pre toga pljačka. Sve to se iz dana u dan pojačava. Kada je srpski narod u SR Hrvatskoj video da je JNA samo nemi posmatrač, da Generalštab JNA u Beogradu ne vrši svoju obavezu, a to je zaštita svih građana i njihove imovine, kao i zaštita ustavno-pravnog poretka SFRJ, krenulo je i samoorganizovanje za rad samoodbrane od napadača.

Situacija u kasarnama JNA koje su bile na teritoriji SR Slovenije i SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine je bila vrlo čudna. Vojnici regruti JNA, srpske nacionalnosti bili su prilično zbunjeni celom situacijom. Kako i ne bi… Vaspitavani su kod kuće, a i učeni u školi da je Jugoslavija domovina svih naroda koji u njoj žive, a JNA da je svetla tradicija naše otadžbine. Tako je i 28. decembra 1990. poslat Stojadin Mirković iz valjevskog sela Gornje Leskovice poslat prvobitno u Banja Luku, gde se obučavao za tenkistu.
Regruti hrvatske i slovenačke nacionalnosti, u kasarnama JNA te 1991. su želeli da što pre odu kući. Nije ih zanimalo nikakvo zajedništvo niti svetla prošlost, partizani i sl.

U maju 1991. vojnik Stojadin Mirković dobija prekomandu iz Banja Luke i odlazi u Bjelovar, duboko u teritoriju SR Hrvatske. Stigao je u kasarnu JNA „Božidar Adžija“, gde je bila smeštena 265. motorizovana brigada JNA. Pod kontrolom te kasarne bilo je i skladište „Bednik“ koja se nalazila na 20 kilometara od centra Bjelovara, u jednom šumarku. U tom skladištu je bilo veliko skladište municije za potrebe JNA.

Jedan od glavnih oficira u toj kasarni bio je i major JNA Milan Tepić, rođen 1957. godine u dubičkom selu Komlenac. I njega je u vojnu službu doveo patriotizam i svetla prošlost predaka (ujak Gojko mu je bio ratni-vojni invalid iz Drugog svetskog rata, boreći se sa ustašama i Nemcima, na teritoriji NDH). Nije se mirio sa cepanjem Jugoslavije, kao ni učestalim provokacijama i napadima na pripadnike JNA te 1991. godine.

Video je major JNA Milan Tepić da hrvatski paravojnici žele da ih zarobe i ubiju. Da se dokopaju dragocenog materijala i oružja u skladištu JNA.

29. septembra 1991. od rane zore zengovci (hrvatski paravojnici) su opkolili i kasarnu JNA i skladište. Komanda 5. vojne oblasti JNA smeštena u Zagrebu umesto pomoći svojim vojnicima, poslala je posmatračku misiju Evropske zajednice, koja je trebala da vrši ulogu nekakvih „mirovnjaka“. Hrvatske napadače to nije zanimalo, ni najmanje. Oni su želeli da što pre osvoje kasarnu i skladište. Tako je i bilo. Zapucali su prema kasarni JNA još u sedam časova. Razvila se borba koja nije dugo trajala. U kasarni JNA glavnokomadujući je bio pukovnik JNA Rajko Kovačević, komadant brigade i odbrane kasarne. On je naredio obustavu paljbe i predaju. U kasarni JNA tada je bilo 60ak oficira JNA i 150 vojnika. Hrvatski agresori su ušli u krug kasarne popodne, naredili predaju oružja i skidanje vojnika i oficira do pojasa. Zatim je Jure Šimić, bivši oficir JNA, a septembra 1991. komadant tzv. Kriznog štaba u Bjelovaru, izveo pukovnika JNA Rajka Kovačevića zajedno sa njegovim kolegama oficirima JNA Dragišom Jovanovićem i Miljkom Vasićem i streljao ih, ispašivši u svakog po dva hica.

Dok je još trajala borba sa hrvatskim agresorima, major JNA Milan Tepić se povukao do skladišta municije. U njeovoj glavi je sazrela misao koju je on posle izgovorio svojim vojnicima. Ta čuvena rečenica je ostala i zapisana da se prenosi na pokolenja:
– „Jedanput ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško!”.

hro-stojadin-mirkovicZajedno sa par vojnika major Tepić je bio u skladištu, među kojima i vojnik Stojadin Mirković Cole. On je bio u transporteru. Tenk u kojima su bili zengovci, sa šahovnicom, počelo je da gađa granatama skladište i njegove čuvare. Vojnik Stojadin Mirković se herojski borio. Kosio je mitraljezom svog transportera napadače kao travu. Videli su da neće biti lako i nastavljena je rovovska borba, još jačom žestinom. Major Tepić je rekao vojniku Mirkoviću da izađe iz transportera i da se preda sa ostalim vojnicima JNA. Nije pristao, odbio je naređenje! Vojnik Mirković je uspeo da zaustavi hrvatski tenk, pogodivši ga u žiroskop. Zatim su u dva navrata Stojadinov transporter pogodile dve zolje. Stojadin je odleteo u vazduh.

To je posebno razljutilo majora Tepića, koji je sačekao da što više hrvatskih napadača uđe u skladište. Tada je aktivirao prekidač koji je 170 tona eksploziva dignuto u vazduh. U celoj okolini skladišta i kasarne u Bjelovaru videla se „pečurka“. Milan Tepić, major JNA odleteo je zajedno sa Stojadinom Mirkovićem u legendu.

Godine prolaze, već je dvadeset i druga od tog 29. septembra 1991. a legenda o dva heroja Stojadinu i Milanu ne prestaje da živi. Šta više, Milana Tepića uspoređuju sa Stevanom Sinđelićem, junakom iz Prvog srpskog ustanka.

Inače poslednje odlikovani narodni heroj SFR Jugoslavije je upravo major Milan Tepić. U Republici Srpskoj postoji medalja za hrabrost u borbi za odbranu zemlje „Milan Tepić“.

U Beogradu, Zrenjaninu, Inđiji, Odžacima, Novoj Pazovi, Veterniku i Sr. Mitrovici postoje ulice posvećene heroju Milanu Tepiću. Za Stojadina Mirkovića nema ulice. Postoji samo zahtev njegove porodice, prijatelja i poštovaoca da jedna ulica u Valjevu ponese njegovo ime.

Večna im slava i hvala!

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *