Гордана Ћирјанић: У животу нема црних и белих путања

Gordana Ćirjanić: U životu nema crnih i belih putanja

13 jula 2018

SPISATELJICA Gordana Ćirjanić, odavno ovenčana najuglednijim književnim priznanjima na ovim prostorima, o nagradama nerado govori, kaže da su korisne ali ne i presudne za pisca. O položaju knjige u današnjem trenutku kaže da gori ne može biti, i pita se: “Ima li veće degradacije od toga da se knjiga vrednuje isključivo tržišnim merilima?” Za sebe je odavno rekla da nikad neće napisati bestseler zato što ne poseduje kvalitet neophodan za tako nešto – “nepatvoren mediokritetski ukus”.



Na mnoštvo, za ovaj razgovor pripremljenih pitanja, odmahnula je rukom rekavši da je pre svega zanima da govorimo o novoj knjizi – zbirci pripovedaka “Ludorije kraj reke Stiks” (“Vukotić medija”), u kojoj ne beži od savremenih tema i otvoreno izrečenih stavova o pitanjima koja je se najviše tiču. Tako u pripoveci o jednom piscu možemo pročitati i sledeći iskaz: “Specifična težina pisca je u obrnutoj srazmeri s tretmanom koji uživa u svakodnevici, kod brice, mesara, prodavca novina, kelnera ili službenika na šalteru.”

* U naslovu knjige spajate naizgled nespojivo: ludorije i smrt. To zvuči pomalo pirandelovski, zar ne?

– Naslov je nastao tek pošto je knjiga sklopljena, kada je pričama (koje nisu pisane programski) trebalo pronaći zajednički imenitelj. Ispostavilo se da su to neke budalaste, banalne ili frivolne situacije nadomak sudnjeg dana ili u prisustvu misli o smrti. Nisam htela da stavim u naslov reč smrt, a budući da se više nego jedna priča odigrava kraj neke vode, našla sam prigodnu metaforu: “kraj reke Stiks”. Smrt se gotovo nigde ne dramatizuje, u njenoj blizini čak ima komičnih i satiričnih tonova, a ta vrsta desakralizacije zaista može da se odredi kao pirandelovska (uostalom, Pirandela sam i pomenula u poslednjoj priči). U jednom prikazu ove knjige rečeno je da ona, uprkos naslovu koji nosi, odiše optimizmom, a ja se pred takvim sudovima uvek iznenadim, jer to da li u mojim tekstovima ima ili nema optimizma, zaista ne kontrolišem. Verovatno je u pitanju narav pisca. Uostalom, možda je to okvirni pojam za neke druge stvari: svetlo dno, okrenutost životu, razumevanje… Biće da se u nekim godinama naprosto pomirimo s idejom smrtnosti, ali ni tada, koliko god nas privlačile teme o ljudskoj prolaznosti, ne možemo umaći svojoj prirodi koja je, u ovom slučaju, izgleda, više svetla nego tamna.

* Koliko autobiografskog ima u priči “Kulturni jeleni” o položaju pisca danas – pripovesti o junaku koji čak mora da krije svoj poziv pisca?

– Onoliko koliko i u drugim pripovetkama, i u svim mojim knjigama. Pisac se neprestano travestira, neki književni likovi su mu po spoljašnjim karakteristikama bliži, neki dalji, ali u svaki od tih likova ugradi deo sebe, možda nedovoljno ispoljen u realnosti. Mi uvek govorimo o sebi, kroz dramsku masku, što ne znači da ikad i pod bilo kojim okolnostima treba brkati činjeničnu stvarnost i književnu stvarnost. Kroz dogodovštine jednog pisca izrekla sam i neke nepobitne istine o ovom vremenu, a to mi je bilo važno.

* “Fotografija” je priča koja sučeljava dva načina putovanja (potrošački, s foto-aparatom u ruci, spram potrage za doživljajem) – da li ste svesni da je čitaocu teško da se opredeli između ta dva različita pogleda na svet?

– Naravno. Čitaocu je, barem dok čita, bliži pogled junakinje koja pripoveda u prvom licu, iako je ona pomalo kruta u svojim stavovima i pomalo teška kao sagovornik. Njena drugarica je površnija ali i šarmantnija. Jedna više živi u prošlosti, druga više u sadašnjosti. Prva brani provereni sistem vrednosti, druga podleže novotarijama i uklapa se u eru imidža. Ali one se ipak vole. U životu nema crnih i belih putanja, stavovi i takozvani pogled na svet ne smeju biti razlog razilaženja. To što je jedna od njih navalila da pokaže drugoj ni manje ni više nego hiljadu fotografija s putovanja, samo je greška u proceni tuđeg strpljenja i razlog da se zavrti priča koja malo-pomalo ide do najskrovitijih emocija.

* Niste li malo preterali u karikiranju “Modernizacije”, u istoimenoj priči u kojoj tipična administrativna farsa muči vremešnu ženu na putu do nove lične karte, a kojom dovodite u sumnju svrsishodnost tehnološkog napretka?

– Ne, uopšte. Lik starice je, naravno, izmišljen, ali je slučaj autentičan do detalja: od grubih grešaka u prepisima zvaničnih dokumenata, preko činjenice da živa osoba ne postoji u matičnim knjigama rođenih budući da su one, za njenog života, dva puta spaljivane, do zahteva šalterskih službi da starica dobavi venčanicu svojih roditelja, rođenih u 19. veku kako bi ona u 21. došla do elektronske lične karte. Svedoci smo ubrzanog tehnološkog razvoja koji je čovek prihvatio duboko nespreman, i psihološki i pedagoški i etički, a kada se ta neusklađenost primeni na državnu upravu, dolazi do apsurdnih situacija. S jedne strane velika žurba za modernizacijom, s druge, oveštali birokratski aparat koji junakinja s pravom naziva “Augijeve štale”. Vremešni šalterski službenici čuvaju stare običaje kao dragoceno nasleđe, dok oni mlađi, već srođeni s raznim ekranima, ne vide da iza podataka koje pogrešno ubacuju u kompjuter, stoje ljudi i njihove sudbine. U ovoj priči, nažalost, nema karikiranja, to je verna slika stvarnosti na našim prostorima.

* Smatrate li da ste “dozvolili” preteran upliv stvarnosti, čak dnevne politike u poneku priču – makar u onu jedinu “špansku” u novoj zbirci, smeštenu u aktuelnu stvarnost s političkim previranjima u Kataloniji?

– Pripovetka se odvija u Barseloni, tema je odvođenje jednog vitalnog starca u starački dom protiv njegove volje, a separatističko raspoloženje nekih njegovih komšija samo treba da odredi klimu i vreme zbivanja. Ako u priči ima neke implicitne optužbe, ona ide na račun “države blagostanja”, što je jedan od samozadovoljnih eufemizama za razvijeni deo sveta. U tom “vrlom novom svetu” statistika je u prvom planu, jača od ljudske suštine svakog mogućeg problema, a razne vrste bodovanja određuju čovekovu sudbinu. Neko bi mogao pomisliti da zastupam neki sajt uzbunjivača, denuncirajući razne nakaradne pojave u društvenom životu. To sigurno nije tako, meni su važni priča i njen junak, a razlozi za pisanje svake od njih isključivo su književne prirode. Čak nisam pobornik umetničkih dela čija je vodilja neki drugi kriterijum sem umetničkog. A, svedoci smo toga da, u planetarnim okvirima, najveći uspeh imaju ona književna i filmska dela čiji je cilj društvena ako ne i politička angažovanost. Ta angažovanost sme biti samo implicitna, u smislu univerzalne humanosti, inače, delo nema šanse da preživi.

* U odeljku s podnaslovom “Strogo poverljivo”, kao da ste strgnuli masku pisca i zakoračili na viši stepenik iskrenosti. U prvom tekstu ovog odeljka govorite o vlastitom odnosu prema novinarstvu. Tu ste i te kako angažovani, zar ne?

– Kroz jednu ličnu dramu u dva čina, a to je oproštaj pisca od davne i, reklo bi se, neostvarive ljubavi prema novinarstvu, progovaram o društvenoj stvarnosti otvorenije nego što to inače činim u svojim književnim tekstovima. Poenta je u samom praštanju i suštinskom nesnalaženju čoveka koji traga za istinom, u jednom površnom i laktaškom vremenu koje uistinu karakteriše ceo svet. U tom tekstu se posebno čuvam od zamki dnevne politike.

* U drugoj od tih priča, kao da ste prepustili čitaoca da zaviri u vašu stvaralačku radionicu: pratimo vaš odnos sa likovima dok se preganjate sa njima, vučete ih kroz život i kroz svoje nesanice…

– Važna mi je ta priča. U njoj je stepen ogoljavanja pisca veći nego inače, na samoj ivici dozvoljenog. Svi mi zapravo težimo pomeranju nekih granica, dok god ostajemo izvan sfere privatnog.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Dobar intervju, ova zena pise deset puta bolje od Velikica, Basare, Pistala i mnogih drugih.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *