Govor mržnje uglavnom koriste tzv. borci protiv govora mržnje

Govor mržnje uglavnom koriste tzv. borci protiv govora mržnje

12 фебруара 2013

novine-kioskPolitičari razjediniše državnu Radioteleviziju Srbije 2006. godine na radio Radioteleviziju Srbije i Radioteleviziju Vojvodine, da li po svojoj mudrosti ili savetnika njihovih odnosno predloga ili naloga stranih prijatelja – to je njima poznato. Prolatinaškim propagandistima bi zgodnije: “Er – te – es“ i “Er – te – ve“. Da li je razjedinjenje državne radiotelevizijske ustanove učinjeno u korist jačanja ili slabljenja državnog i narodnog jedinstva? Odgovor je još tada je bio jasan jer je razjedinjena uređivačka politika. Pa nisu valjda političari očekivali da će, razjedinjavanjem Radiotelevizije Srbije, dve nezavisne uređivačke politike jednako i još dublje da porade na jačanju nagrizenog narodnog jedinstva i negovanju svesti o celishodnosti očuvanja državne celovitosti Srbije, najugroženije evropske države. U tekućoj uređivačkoj politici i stanju u “Er – te – ve – u“ u stvari nema ničeg posebno neočekivanog. Naročito ako se uzmu u obzir vidljivi radovi na donekle prikrivenom podrivanju, odnosno daljem postepenom dugoročnom komadanju i uništenju Srbije, kao i prilično razvijena državosamosmanjivačka svest uticajnih pojedinaca.

Novinar “Pečata“ Miodrag Zarković je javnosti osvetlio neke tekuće zanimljivosti iz “Er – te – ve – a. “ Na primer, neverovatan broj zaposlenih (preko 1200 u radnom odnosu) , delovanje razgoropađenog hrvatskog lobija, rasipničko raspolaganje sredstvima (sporne stimulacije i putni troškovi) , angažovanje novinara iz televizije koja je finansirana, prema saopštenju rodoljubivog udruženja “Naši“, od strane “zapadnih obaveštajnih službi“ i uređivačku politiku sa zanemarujućim ili protežirajućim odnosom prema Danu Svetog Save, Novaku Đokoviću, protestu Srba u Kosovskoj Mitrovici, šiptarskoj partiji, hrvatskom gradonačelniku i muzičkoj grupi iz Velike Hrvatske.

Usledilo je oštro reagovanje pojedinih prozapadnjačkih javnih ličnosti. Prepoznat je “govor mržnje“ bez opovrgavanja iznetih zanimljivosti od strane Zarkovića. Naročito se zamerilo pominjanje hrvatskog lobija i nacionalnog sastava uprave, a gospodin Rodoljub Šabić, s autoritetom odličja “najevropljnin“ (za rodoljublje ili nešto drugo) ukazao je da je od “govora mržnje“ u ovom slučaju još gore iznošenje podataka o nacionalnoj pripadnosti rukovodilaca“Er – te – ve – a“.

Ali oni koji su maltene osuli paljbu po Pečatu i Zarkoviću nisu prepoznali “govor mržnje“ u rečima gospodina Sabahudina Gluhonjića, branioca “Er – te – ve – a“ sa još jednim imenom – Dinko, kojim je on na primer Radioteleviziju Republike Srpske označio kao “Javni servis svijetle koljačke tradicije“, a vladiku Amfilohija nazvao Sotonom. Nisu uočili “govor mržnje“ ni u njegovim rečenicama: “Prava asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to jedina asocijacija za to besmisleni ime“. Nisu prepoznali “govor mržnje“ ni u rečima gospodina Teofila (“kolumniste“) upotrebljenim za novinara Zarkovića, povodom osvetljavanja stanja u “Er – te – ve – u“, kojima ga je opisao kao “sumanitog pojedinca intelektualno i moralno sasvim patuljastog“ (Pečat, 252, 253, 2013).

Ako se pod govorom mržnje podrazumeva omalovažavanje pojedinca, grupe ili naroda, onda konstatovanje većinske zastupljenosti hrvatskih manjinaca u upravi “Er – te – ve – a“ nije njihovo omalovažavanje nego isticanje njihovog ličnog uspeha. I ne samo njihovog pojedinačnog uspeha. A radi se i o nečijem porazu.

Uočljiva je, dakle, različita sposobnost i volja za prepoznavanje “govora mržnje“ kod Zarkovića, s jedne, i Sabahudina i Teofila, s druge strane.

Šta jeste a šta nije “govor mržnje“ u gornjim primerima? Ako se osvetljava protivsrpsko i podrivajuće delovanje u Srbiji onda to jeste “govor mržnje“. Ako se nastupa protiv pravoslavnih Srba i Srbije – to nije“govor mržnje“. Pokušava se da se ospori mogućnost nastupanja u Srbiji sa pozicija stanovišta pravoslavnih Srba.

Ova “afera“ pomaže i da se obrati pažnja na brojnost državnih službenika u “Er – te – ve – u“ vreme ekonomske krize i posebnih problema s javnim prihodima i rashodima, odnosno uvećanja javnog duga. Broj zaposlenih ravan je zaposlenima u osrednjoj fabrici i ili vojnom puku. U kom pravcu ovaj “servis“ oblikuje javno mnenje i koji je ishod? Da li je dao doprinos unapređenju narodnog jedinstva i državne stabilnosti?

“Afera“ skreće pažnju i na normiranu tajnost podataka o pripadnosti narodu, što je podsetio, rodoljubivo ili ne, pomenuti “najevropljanin“, gospodin Rodoljub. Dobar deo naroda ne prati sadržaje pojedinih zakona u detaljima. Ali ovaj slučaj je i povod za podsećanje da su prozapadnjački političari ustanovili novu tajnu kojom se skriva to da li su pojedine javne ličnosti u Srbiji Srbi ili manjinci. Da li je to korisna ili štetna tajna – o tome će verovatno da se raspravlja i sa stanovišta pravoslavnih Srba, a ne samo sa tuđinskog stanovišta. Odatle su moguće kad – tad izmene odgovarajućeg zakona što bi bio jedan od korisnih “reformskih“ doprinosa aktuelnih i budućih uticajnih političara.

Kakav je moguć budući doprinos delovanja uređivačke politike “Er – te – ve – a“? Na osnovu postojeće prakse, verovatno ne bi moglo da se očekuje doprinos smanjenju budžetskih rashoda, pravednoj većinskoj zastupljenosti pravoslavnih Srba u rukovodstvu ovog “javnog servisa“, podsticanju odgovornosti za državnu celovitost i narodno jedinstvo, kao i zaštite rodoljubivih osećanja itd. Da li će “Er – te – ve“ biti otvorenija za podršku jedinstvu Srbije ili za razjediniteljsku propagandu? Ugroženoj Srbiji je od koristi jedinstvena i odgovorna uređivačka politika naročito kada je ona pred posebnim istorijskim iskušenjima i izazovima. Celishodnija je jedinstvena Radiotelevizija Srbije sa jedinstvenom, odgovornom uređivačkom politikom i okružne televizije prilagođene narodnim potrebama, bez prekomerne sada razgoropađene strane propagande. Narodu (“građanima“) u okruzima severno i južno od Save i Dunava, od novosadskog Dnevnika i Beogradske hronike emitovanim na “nacionalnim frekvencijama“, korisnije je osvetljavanje zanemarene stvarnosti i neiskorišćenih mogućnosti na prostoru tih okruga.

(Hristivoje Pejčić – Vidovdan.org)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u