Граничне илузије Албанаца

Granične iluzije Albanaca

15 januara 2019

Piše: Siniša Ljepojević

Predsednik vlade Albanije Edi Rama je u novogodišnjoj poruci obećao Albancima da će, posle Kosova, granice sa Crnom Gorom, Makedonijom i Grčkom takođe biti ukinute. On je to nazvao „modifikovanjem”, što znači da se ukidaju granične kontrole sa tim zemljama. Rama nije objasnio kako se to može izvesti, jer za takve mere su potrebne najmanje dve strane, ali je još jednom potvrdio da su Albanci, ohrabreni naizgled beskrajnom podrškom Zapada, uvereni da mogu da rade šta god žele. To uverenje može, međutim, da ima ozbiljne posledice za celi Balkan.

Svoje granične iluzije Rama objašnjava praksom Evropske unije (EU) i šengenskim principom. I ukidanje graničnih kontrola takođe vidi kao deo puta u EU. Tako evropski put postaje izgovor za destrukciju, a EU kao instrument te destrukcije. Malo je verovatno da je Rama te ideje izneo u dogovoru sa zvaničnim Briselom, ali je gotovo sigurno da ga je neko iz briselske birokratije i Vašingtona malo ohrabrio. Ali da li je Ramino ukidanje granica uopšte moguće?

PRIVID VAŽNOSTI

Sa Kosovom je taj proces započeo, ali to je potpuno drugačiji slučaj, jer te granice praktično već dugo i nema. Sa drugim albanskim komšijama, koje su ipak kakve-takve države, stvari stoje drugačije. Činjenica je da granice skoro da nema ni sa Makedonijom, ali Crna Gora i Grčka su drugačiji problemi. Grčka je pritom i članica EU. Osnova Ramine ideje nije iznenadno prijateljstvo sa komšijama nego činjenica da uz granicu Albanije u tim susednim zemljama živi uglavnom albansko etničko stanovništvo. To, međutim, ipak nije dovoljno da bi se ukinule granice. Drugim rečima, to su zaista Ramine iluzije koje – kao i svaka iluzija – nisu realne.

Pa zašto je Rama ohrabren, makar i nezvanično, da iznese te predloge? Naravno, on pre svega ima unutrašnje političke razloge, jer njegov status u samoj Albaniji je sve nesigurniji, pa nastoji da iskoristi nacionalizam kao instrument političkog opstanka. Ali mnogo je važnije osvrnuti se na ohrabrenje koje mu je dato. Suština je u staroj političkoj tehnologiji izazivanja kriza i održavanja napetosti. Jer bez napetosti i kriza nema mesta ni za zapadno uplitanje, nema prostora za održavanje privida važnosti.

RAJ ZA KRIMINALCE

Održavanje napetosti je ne samo u funkciji podrške onima koji je izazivaju, nego i zgodna ucena prema onim drugima. Bez toga jednostavno nema posla za zapadnu birokratiju. A u svakoj zemlji uvek se nađe neko ko će za određen interes, mahom finansijski, da sledi instrukcije i izazove problem. Na željeni efekat ukazuju i reakcije u regionu koje se svode na pozive EU da reaguje i čuđenje zašto Brisel ćuti. Upravo to se želi – davanje važnosti EU kao odlučujućoj sili od koje zavise takozvani mir i stabilnost u regionu. A u ambiciji da održi taj privid, EU se, u stvari, pokazuje kao glavni nosilac destrukcije. U mnogim reakcijama se isticalo da su Ramine iluzije pre svega deo projekta “Velike Albanije” koji već decenijama podržava i finansira vlada u Tirani.

Ako bi se kojim slučajem i ostvarile Ramine ideje o ukidanju granične kontrole, onda bi jedinu korist od toga imali kriminalci. Može se samo zamisliti kakav bi to raj bio za kriminalce ,a kriminalni kapacitet je izuzetno veliki i u Albaniji i u susednim zemljama. Stiče se utisak da je premijer Rama na neki način glasnogovornik kriminalnih organizacija, a nije isključeno da neke od njih imaju i svoje zaštitnike u Briselu i Vašingtonu. Živimo u vremenu kada ništa ne bi trebalo isključiti.

Pored kriminala, na taj način bi i države koje se graniče sa Albanijom, kao i sama Albanija, ostale bez dobrog dela prihoda od carina i taksi. Tako osiromašene bile bi pronuđene da uzimaju kredite i kao dužnički robovi postanu  instrument dalje destrukcije.  Uz sve to stvara se podložno tlo za terorizam i neka vrsta slobodne zone za teroriste.

ZEMLJA BEZ LJUDI

Vreme će pokazati da je sve to ipak zamajavanje i kupovina političkih poena. Albanci jednostavno nemaju kapacitet da iskorače u pouzdanog političkog igrača i njihova ,,istorijska” uloga je, na njihovu žalost, da budu instrument drugih, da u ime tuđih interesa žrtvuju svoju sudbinu.

Albanija, iako članica NATO pakta, postaje sve više zemlja bez ljudi. Prema podacima Ujedinjenih nacija tu zemlju je do sada napustilo 38 odsto stanovništva. To znači da u Albaniji živi manje od dva miliona ljudi. Slično je i na Kosovu koje Albanci masovno napuštaju. Po nekim procenama, na Kosovu sada živi manje od 800 hiljada ljudi. Takozvana “Velika Albanija” je zamajavanje i blefirajuća pretnja.

Nema, naravno, dileme da o njoj sanja većina Albanaca, ali Albanci nemaju kapacitet za takav istorijski projekat. To je pokazala cela novija istorija. Jedino ako bi to neko drugi odlučio i učinio umesto Albanaca. Kao na Kosovu. Ali i to je malo verovatno jer jednostavno ne postoje istorijske okolnosti. A istoriju stvaraju okolnosti.

BITI NA OPREZU

To su činjenice i na taj deo ne bi trebalo gubiti vreme. Ali sve zemlje tog dela Balkana bi trebalo da pomno prate spremnost Albanaca da igraju ulogu destruktivnog faktora i da na vreme pripreme odgovore na svaki novi destruktivni potez. Istovremeno, treba da znaju ko Albancima daje ideje i čiju zaštitu uživaju. Treba njihovim zaštitncima jasno staviti do znanja da nije moguće biti ideolog albanske destrukcije i prijatelj onima koji su žrtve tog siledžijstva. Jer održavanje makar i privida prijateljstva ohrabruje albanske zaštitnike u njihovim destruktivnim planovima.

To je neophodno utoliko pre što je jasno da će Albanci još dugo biti destruktivna snaga Balkana, sve dok njihovi zaštitnici ne osete da moraju da menjaju svoju politiku. A za to će biti potrebno vreme.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *