Hag menja standarde, Šešelj bliži slobodi

Hag menja standarde, Šešelj bliži slobodi

5 juna 2013

seseljPosle oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, bivšim šefovima Državne bezbednosti, nameće se utisak da Haški tribunal menja standarde kada je reč o utvrđivanju odgovornosti u pogledu učešća u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Dok je ranije većina optuženih pred tribunalom tužena i osuđena upravo prema ovom osnovu, haški sud sada traži mnogo bližu vezu između optuženih i direktnih počinilaca zločina.

Uticaj novog, užeg shvatanja zajedničkog zločinačkog poduhvata najverovatnije će se osetiti u predmetima protiv Vojislava Šešelja, kao i u „kosovskom predmetu” protiv Nikole Šainovića i ostalih.

„Sudska veća su u ranijim odlukama našla da je odgovornost za zajednički zločinački poduhvat bila predviđena Statutom, iako nije bila izričito navedena u članu 7(1). Presuda koja je razvila institut zajedničkog zločinačkog poduhvata bila je Žalbena presuda Dušku Tadiću, kada je sud prvi put analizirao elemente ovog oblika odgovornosti. Sud se tada, suočen sa argumentima odbrane da optuženi ne može biti osuđen za oblik odgovornosti koji nije bio propisan u vreme izvršenja krivičnog dela, upustio u analizu običajnog međunarodnog prava”, kaže Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Srbije u razgovoru za „Politiku”.

Sud je, ukazuje tužilac, našao da Statut tribunala može i implicitno da predviđa oblik odgovornosti koji nije izričito naveden u Statutu. Zatim je, analizom presuda u predmetima posleDrugog svetskog rata, zaključeno da su nacionalni sudovi i međunarodni tribunali tim presudama uspostavili oblik odgovornosti kada više osoba učestvuje u zajedničkom zločinačkom planu, čime je dostignut stepen običajnog prava.

Na osnovu tih presuda, objašnjava Vukčević, definisana su tri oblika zajedničkog zločinačkog poduhvata. U prvom obliku, svi učesnici deluju u skladu sa zajedničkim planom i imaju istu zločinačku nameru. Drugi, sličan prvom, nazvan je oblikom za predmete „koncentracionih logora”, gde su počinioci pripadnici vojnih ili civilnih jedinica koje upravljaju koncentracionim logorima odnosno deluju na osnovu organizovanog plana. Treći oblik je u predmetima gde je postojao zločinački plan,a neko od izvršilaca počinio je delo van tog zločinačkog plana koje je ipak prirodna i predvidljiva posledica osnovnog plana.

Dosadašnja praksa, ocenjuje naš sagovornik, pokazuje da je sud mnogo lakše utvrđivao doprinos i nameru počinilaca. Takva je situacija bila u predmetu „Blagojević”, kada je sud našao da je učestvovao u poduhvatu koji je za cilj imao prinudni transfer, jer su njegovi podređeni učestvovali u zaustavljanju humanitarnih konvoja i u odvajanju stanovništva. Primer za to je i predmet protiv Blagoja Simića, jer je u Bosanskom Šamcu učestvovao u stvaranju zakonskog, političkog i socijalnog okvira u kome su drugi učesnici mogli da rade.

Isti standard primenjen je i u predmetu protiv Momčila Krajišnika, jer je utvrđeno da je stvarao, podržavao i održavao vladina tela RS čime je stvorio uslove za sprovođenje zločinačkog plana i širio informacije da su Srbi ugroženi. Sličnoje bilo, podseća Vukčević, i u predmetu protiv Radoslava Brđanina koji je za zajednički zločinački poduhvat osuđen tek pred Žalbenim većem, iako je pretresno veće odbilo da primeni ovaj oblik zločinačkog poduhvata.

„Čini se da je u poslednjih nekoliko presuda došlo do zaokreta sudske prakse u pogledu tumačenja odgovornosti za zajednički zločinački poduhvat. Prvostepeno veće u predmetu ’Stanišić i Simatović’ našlo je da je zajednički zločinački poduhvat postojao i da je jedinica koju su podržavali optuženi počinilazločine u BiH,ali nije našlo da su optuženi odgovorni za zajednički zločinački poduhvat. Sud je cenio njihove presretnute razgovore, sastanke na kojima su govorili, njihove radnje kao i činjenicu da su sarađivali sa počiniocima i nakon što su znali da oni čine zločine,ali je našao da to ne ukazuje na jedini razuman zaključak da je Stanišić delio nameru zločinačkog poduhvata”, dodaje Vukčević.

Ostaje da se vidi kako će ovaj zaokret uticati na buduće predmete, posebno ako najnovije presude postanu pravnosnažne. Tužilaštvo Šešelju, slično kao i Stanišiću i Simatoviću, stavlja na teret zločine osoba koje nisu pripadnici zločinačkog poduhvata, niti su bili pod njegovom kontrolom, kao što je, recimo, slučaj sa „Arkanovcima”. Imajući u vidu da ni optuženi Stanišić i Simatović nisu proglašeni odgovornim za zločine Željka Ražnatovića Arkana i pored plaćanja dnevnica njegovim ljudima, teško je objasniti kako bi to mogao da bude slučaj sa Šešeljom. Ako sud bude sledio novu praksu i ukoliko i u slučaju Šešelja ne prihvati da je on mogao da predvidi da će njegovi dobrovoljci počiniti zločine, moglo bi se očekivati da i on da bude oslobođen od odgovornosti.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *