Haški tribunal nije doneo pravdu Srbima

Haški tribunal nije doneo pravdu Srbima

11 aprila 2013

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

U Ujedinjenim nacijama je juče podvučena crta ispod dvadeset godina rada Tribunala u Hagu.

Posle dve decenije jasna je konačna uloga međunarodnog suda koji je narodima bivše Jugoslavije trebalo da donese pravdu i pomirenje. Nema potrebe da se čeka zatvaranje suda. Sve je već jasno.

Haški tribunal je za sve ove godine kaznio svega petoricu zločinaca nad desetinom hiljada srpskih civila, oko trideset i pet hiljada žrtava i više stotina hiljada prognanika. Ukupne kazne dosuđene za zločine nad Srbima jedva da u zbiru prevazilaze najtežu zatvorsku kaznu u Republici Srbiji. Četiri puta su lošije prošle ubice i saučesnici ubistva francuskog navijača u Beogradu, nego u Hagu svi zajedno – zločinitelji iz „Oluje”, „Bljeska”, Klečke, Starog Gradskog, otimači hiljada ljudi, trgovci organima, ubice dece, silovatelji, generali ratnih zločina i oci etnički očišćenih država.

Nedelotvornost, kad je reč o srpskim žrtvama, i neosetljivost prema patnji jednog naroda, označila je sud, uprkos njegovim mnogim dobrim učincima i ispravnim odlukama, ne samo kao nedelotvoran, već i kao pristrasan i uključen u postratni konflikt.

Sud nije kaznio krivce za izbijanje rata. Gonio je i kažnjavao samo političare jedne strane. Nije mu bilo dovoljno ni kada neko prizna da je želeo rat i da rata bez odluke njegove zemlje ne bi bilo, baš kao i kada poveri javnosti da ne bi žrtvovao suverenitet unitarne države za mir… Nije bilo dosta ni kada jedan predsednik kaže kako je njegova država „čista” bez Srba – kakva je bila u divno, davno, srednjovekovno doba… Nije bilo previše ni kada jednom „generalu”, premijeru devet svedoka optužbe pogine ili strada pod tajanstvenim okolnostima.

Tribunal se pokazao kao fasada interesa SAD. Sudio je tako da američki interesi i prijatelji ne budu oštećeni. Razočarao je nacionaliste iz Hrvatske, muslimanske Bosne i Kosova, svojom nespremnošću da se pretvori u ekskluzivni Nirnberg za Srbe. Držao se avnojevskih granica: Srbe je učinio glavnim krivcima, ali je „Srbiju” (njene političare i generale) osudio samo zbog Kosova.

Vođstvo Haškog tribunala je u više prilika tvrdilo da želi pomirenje u regionu. Posle dvadeset godina tribunal liči više na faktor zavade. U Srbiji je pre sramotnih odluka o oslobađanju Gotovine, Markača i Haradinaja postojao tihi konsenzus o nepoverenju u Haški tribunal. Mnogi među nama nastojali su da iz načelnih ali i pragmatičnih razloga podrže saradnju Srbije sa tribunalom. Naša država za vreme ratova nije dobro niti dovoljno gonila i osuđivala počinioce ratnih zločina – to je bio načelni razlog. Pragmatične motive nametala je međunarodna obaveza i veliki pritisak SAD i EU.

Šta smo dobili nakon svega?

Sud nikada nije spustio zastavu UN na svojim jarbolima na pola koplja zbog godišnjice „Oluje”. Sud nije zatražio da se Hrvatska ne pripusti u članstvo EU zato što oglašava nevažećim optužnice za ratne zločine iz Srbije, čiji je sud u 90 odsto slučajeva kaznio Srbe i naše državljane kojima je izricao u proseku strože kazne nego sudovi susednih država.

Upravo zato se, prema istraživanju koje je u Srbiji izvršeno za OEBS, nepoverenje prema tribunalu kreće iznad 71 odsto. Stepen nepoverenja je sličan i u drugim državama. Danas, osamnaest, odnosno četrnaest, godina posle ratova, Balkan ne liči na Zapadnu Evropu iz 1959. ili iz 1963. godine. Sud je saodgovoran u tom velikom neuspehu.

Haški tribunal nije doneo pravdu. Štaviše, ugrozio je kredibilitet i svojih ispravnih presuda dokazanim zločincima. On je potvrdio ranije nepravde, drevne stereotipe i oveštale predrasude. Umesto da odstrani ili ublaži stare mržnje on im je dao patinu međunarodne potvrde.

Ne znam u kojoj smo meri juče u Njujorku uspeli da uverimo međunarodnu javnost. Nesumnjiv je zid ćutnje i bojkota. Sâm predsednik Tribunala u Hagu odbio je da dođe na raspravu u ustanovu koja je sudu pružila legitimitet i ovlašćenja! Tu su i podmetanja i razne druge neprijatnosti.

Žao mi je što ovaj dostojanstveni kraj iluzija prate neviđeni pritisci na Srbiju i srpski narod. Posle četrnaest godina specijalnog rata od nas traže ključan doprinos stvaranju albanske kosovske države. Dok većina Srbije bespomoćno škrguće zubima, elita se deli na one koji bezvoljno tvrde da im je svega dosta (osim da budu vlast, direktori, službeni pisci i bajati krem) a drugi gledaju kako da podmetnu protivnicima krivicu ili makar da sa njima podele odgovornost. Ipak, nisu svi takvi. Dok postoji Srbija, postojaće i nada u bolje dane i istinsku pravdu, slobodu i demokratiju.

Siguran sam da ćemo uspeti, da ćemo izdržati. Ovo je bio samo jedan korak. Jednoga dana Srbija će pobediti. Ustvari, pobediće pravda.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *