Хоће ли бити ВЕЛИКОГ РАТА?

Hoće li biti VELIKOG RATA?

23 oktobra 2015

oog3 ww3 putin obama 45Otvoreno i direktno upozorenje Žan-Kloda Junkera upućeno nedavno na adresu Sjedinjenih Američkih Država – da Vašington ne može diktirati Evropskoj uniji kako će se ponašati prema Rusiji – došla je, i za javnost na Zapadu, sasvim neočekivano.

I što je simptomatično: ta politički spektakularna izjava ostala je bez odjeka. Potonula je, jednostavno, kao da uopšte nije izgovorena. Niko od političara u evropskim prestonicama nije, ne bar javno, „uskočio u taj voz“, iako u evropskoj familiji, kad je reč o aroganciji prijatelja i saveznika s one strane Atlantika, koji često drastično surovo sledi samo sopstvene interese, u potaji poodavno „ključa“.

Nije bilo ni medijskih komentara iako se oni, po pravilu, oglašavaju i na manje provokativan „šlagvort“, hitro i bez zadrške. To je i dalje, očigledno, tabu tema. Ne treba iritirati Velikog brata i dovoditi u pitanje postojeće, gotovo „betonirano“ stanje stvari, koje je umni Milorad Ekmečić, svojevremeno opisao na precizan i slikovit način: ovakva Evropska unija je kompjuterska tastatura po kojoj pišu američki prsti.

Pročitajte još:

RUSIJA PORUČILA CELOM SVETU: Ovo do sada je bila samo igra, a sada počinje pravi rat u Siriji!

Ovaj čovek je savetovao PUTINA da interveniše u Siriji i tako vrati MOĆ RUSIJI!

Usamljeni Junker

Poruka predsednika evropske „vlade“ (Evropske komisije) iz malenog „grma“ (Luksemburg) mogla je tako delovati kao velika hrabrost i otvorena pobuna. Izlazeći usamljenički na barikade, Junker je uzeo „na nišan“ američkog predsednika. Kritikovao je Obamu što je Rusiju (provokativno) nazvao tek nižerazrednom, „regionalnom silom“. Skrenuo mu je pažnju na to da Rusiju treba tretirati „na odgovarajući način“. Rusi su „gord narod“, koji ne treba omalovažavati i otpisivati, „mogu nas brzo podsetiti na svoje mesto“.

Povratak na veliku scenu

I Rusi su to, pod Putinovim vođstvom, zaista već nekoliko puta učinili. Sirija je samo najnoviji i najupečatljiviji primer njihovog povratka na veliku političku scenu: bez Putina i Rusije se, priznaju na Zapadu ovih dana, makar i nevoljno, više ne može rešavati nijedan globalni problem.

To je, očigledno, imao na umu i Junker zalažući se za unapređenje odnosa između Brisela i Moskve, na pragmatičan način, uz dramatično intoniranu konstataciju da se „ovako više ne može“. Da li je taj vapaj bio (samo) izraz straha od posledica ekonomskog rata (kontraproduktivne sankcije protiv Rusije u koje je Evropa gurnuta), ili još jači strah od obnavljanja Hladnog rata, s neugaslom rusofobijom, i sve učestalijim spekulacijama o mogućem vrelom, velikom ratu. Uprkos činjenici da se „češanje“ ruskih i američkih bombardera na sirijskom užarenom nebu, uključujući i ruske povrede vazdušnog prostora jedne od članica NATO (Turska) „drže pod kontrolom“.

Iako barut miriše u vazduhu, nikom se, očigledno, bar „do daljeg“, ne isplati da se igra vatrom velikog rata, koji bi za sobom doneo, i ostavio, kataklizmičnu pustoš, mada su sve glasniji „jastrebovi“ tražeći da se „obuzda“ nepredvidljivi i nezaustavljivi Putin.

Poniženje Amerike

Po matrici Hladnog rata i (već spomenute) rusofobije, Zapadni mediji gotovo panično konstatuju da je Rusija, pod Jeljcinom upala u „crnu rupu beznačajnosti“, s novim „jakim liderom“ (Putin) „opet tu“. I da je Putin, „cinično, bez skrupula, ali taktički vešto“ („Špigl“), intervencijom u Siriji, ostavio zapad bez daha i mogućeg odgovora i „ponizio Obamu i Ameriku“. Obamino „poniženje“ biće totalno ako Rusi počnu da dejstvuju i iz Iraka, tamo gde su Sjedinjene Američke Države protraćile tolike godine, izgubivši četiri hiljade vojnika i više od dva biliona dolara.

Ruska intervencija u Siriji ostavila je malo manevarskog prostora Zapadu. I u političkom i u vojnom smislu. Vašington je priznao da je njegov plan u koji je uloženo pola milijarde dolara, ne računajući izdašnu pomoć u oružju, kako bi se osposobila armija takozvane „umerene opozicije“ u borbi protiv Asada i fanatičnih islamista (Islamska država), doživeo potpuni fijasko.

Očekivani Putinov uspeh predstavljao bi zaista težak udarac za Ameriku. Ostvario bi ono što supersila nije bila u stanju: da pobedi teroriste Islamske države, da zaustavi lavinu izbeglica i zadrži, makar do daljeg, Asada, kao legitimnog šefa države, na „tronu“ i da se bespogovorno „instalira“ kao odlučujuća snaga na trusnom i užarenom Bliskom istoku.

Iznuđeni ustupci

Da to ne bi delovalo kao poraz, i podrivanje svetske moći Amerike, Zapad je prinuđen na ustupke i teške kompromise: da, ipak, koordinira s Rusima dejstva u Siriji i da, u traženju konačnog rešenja, ipak pregovara sa omraženim „diktatorom Asadom“, čije smaknuće je, po „receptu Gadafi“, pokušano potpaljivanjem razarajućeg građanskog rata, koji je najednom, za Vašington neočekivano, postao poprište krajnje protivrečnih, zamršenih i zapaljivih interesa.

Baraku Obami očigledno nije pomogla pouka koju je svojevremeno, na početku vladavine, najavljujući svoju predsedničku misiju kao „misiju mira“ (Nobelov komitet se grdno kaje što mu je u to, preuranjeno i bez pokrića, poverovao, dodeljujući mu, „avansno“, nagradu za mir!) saopštio: ono što smo 2010, 2012. i 2013. godine naučili jeste da nijedan (američki) veliki vojni angažman ne može da reši problem u jednoj zemlji ako (tamošnje) sukobljene snage nisu u stanju da, makar bilo kako, žive u miru. Na toj „podlozi“ i zavetnom obećanju da neće ulaziti u nove ratne avanture, a da će neizostavno povući oružane snage iz Avganistana i Iraka, zaradio je izbornu pobedu i ustoličenje, a onda su stvari potekle sasvim drugim tokom, s novim ratnim avanturama i izazivanjem haosa, od famoznog „arapskog proleća“, preko Libije Ukrajine i Sirije.

Putin i Obama

Odnos između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država se, u kontekstu najnovijih zbivanja, personalizuje: prema neodlučnom i slabom Baraku Obami, jak, sklon riziku, odlučan i munjevit u poduhvatima Vladimir Putin. Američki ekspert za Rusiju Mark Galoti kaže da najbolje oružje Moskve nisu suhoji, nisu elitne jedinice koje su (pre)uzele Krim, niti atomske podmornice koje krstare Arktikom, najbolje (i najopasnije) rusko oružje je Putinova sposobnost da „iritira, provocira i iznenađeuje“.

Putinov povratak na svetsku scenu sa koje je Zapad činio sve da ga protera, nije, međutim, došao iznenada. Nemački mediji podsećaju da je ruski predsednik još 2007. godine u Minhenu, na konferenciji o bezbednosti, programski podsetio da je njegova zemlja, u hiljadugodišnjoj tradiciji, (gotovo) uvek vodila nezavisnu spoljnu politiku i da će tako i nastaviti. Od tog skupa do poslednjeg zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Putin je suvereno koračao tom stazom, sakupljajući dovoljno argumenata da upravo u Njujorku oglasi rađanje novog svetskog poretka i gašenje epohe unipolarnog sveta sa (pre)dominacijom jedne supersile, Sjedinjenih Američkih Država.

Hegemonijalna tranzicija

Eksperti, međutim, upozoravaju da „hegemonijalna tranzicija“ s jedne sile na drugu nikad nije išla bez velikih lomova. Brojni su oni koji sadašnju situaciju porede sa onom iz 1914. godine, a Sjedinjene Američke Države, na zalasku neprikosnovene moći, sa Austrougarskom: svi strahuju od rata, niko ga ne želi, ali se svi naoružavaju.

Profesorka sa univerziteta Kembridž Margaret Makmilan, na primer, vidi veliku podudarnost (tekst u „Indipendentu“) između „trenutne stvarnosti na Bliskom istoku i onoga što se dogodilo pre jednog veka“: na sceni je „mešavina otrovnog nacionalizma“ koja preti da uvuče u sukob međunarodnih razmera sile poput SAD, Rusije, Irana i Turske, kako bi zaštitile sopstvene interese i interese svojih saveznika. Za nju je to potencijalno „Sarejevo 2“: ako Iran dođe do nuklearnog oružja, čitav region bi mogao da postane bure baruta poput onog koje je eksplodiralo na Balkanu pre sto godina, samo ovoga puta „s oblacima koji liče na pečurke“.

Mnogi najverovatniji povod za izbijanje velikog rata, i sudara Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, vide u agresivnom širenju zapadne vojne alijanse na istok: „okidač“ bi mogao da bude plan da se u NATO neizostavno uključe Gruzija i Ukrajina.

Potmuli ekonomski ratovi

Oni koji razmišljaju u „istorijskim dimenzijama“, podsećaju, i upozoravaju, da velikih ratova nema bez velikih ekonomskih kriza. A trenutna situacija je takva da se, pod senkom spekulacija o mogućem prerastanju obnovljenog Hladnog rata (neki veruju da „stari“ nikad i nije ugašen, i da je njegovo permanentno održavanje najpre u interesu SAD) u novi svetski rat, vode uveliko potmuli ekonomski ratovi i nova pozicioniranja, prevashodno u režiji Vašingtona, a sa strateškim ciljem da se izoluju i „neutrališu“ potencijalne opasnosti koje predstavljaju Kina, Indija i Rusija.

Uveliko se, naime, raspravlja o kontroverznim trgovinskim sporazumima pod „šiframa“ TPP (Transpacifičko partnerstvo) i TTIP (Transatlantsko partnerstvo za trgovinu i investicije). Inicirani su iz Vašingtona a pregovori o njima se vode u strogoj tajnosti. Stratezima te tajnovitosti donekle je pomrsio račune čuveni Vikiliks: objavio je nedavno nekoliko (nacrta) dokumenata čiji je sadržaj izazvao uzbunu. Iz više razloga. U oba se, praktično, ukida suverenitet nacionalnih država i „nadležnost“ se prebacuje na moćne, multinacionalne koncerne i korporacije. Jedna od spornih „stavki“ u toj „tranziciji moći i ovlašćenja“ je, na primer, sadržana u činjenici da bi korporacije mogle da podižu tužbe protiv država, ne pred legitimnim sudovima, nego pred (ilegalnim) arbitražama, zbog zakona koji nepovoljno utiču na njihove „očekivane profite“. Po toj „mustri“ moćni koncern „Filip Moris“ već tuži Urugvaj i Australiju: njihovi propisi (kao i kod nas) obavezuju proizvođače duvana da na paklicama vidno istaknu štetnost pušenja.

Protiv Rusije i Kine

Cilj sporazuma SAD i Evropske unije (TTIP) o takozvanoj slobodnoj trgovini (bombastično se najavljuju velike uštede i podsticaj ubrzanijem privrednom rastu) jeste sprečavanje bližih odnosa i ekonomskih veza Evrope i Rusije. Onaj drugi, Transpacifički (TPP) uperen je protiv Kine. Procenjuje se da je stopa rasta Zapadnih ekonomija dostigla „zenit“ i da nikad neće više moći da uhvati korak sa kineskim i indijskim rastom. Istočne (azijske) države, predvođene Kinom i Indijom, nadmašiće Zapad u privrednom rastu, inovacijama i prihodima, a na kraju, u sposobnostima da „projektuju vojnu silu“.

Vašington pokušava da igra na kartu rivalstva između Kine i Indije i da podstiče njihova sporenja koristeći Japan, koji u strahu od Kine „gravitira ka Zapadu“. Japan se tretira kao „poslednja istočna stanica Zapada“, a sporazum TTP kao „strateška odbrana“ Amerike od sve snažnijeg regionalnog uticaja Kine.

(Miroslav Stojanović, Pečat)

KOMENTARI



7 komentara

  1. Lady Gaga says:

    Samo da znate da me onaj balija Dino Merilin zabranio unosenje srpskih zastava u Beogradsku Arenu pred svoj sutrasnji koncert u istoj.

  2. mija says:

    Prosto je neverovatno koliko su pogrešne američke procene situacije. Toliki ljudi rade na toj proceni, a na izlazu sve škart do škarta. Rusija pod Jeljcinom upala u crnu rupu beznačajnosti? Prvo nije upala, nego je decenijama gurana, a drugo, nikad nije stvarno upala, nego se zaglavila na otvoru te crne rupe beznačajnosti, jer zemlja kao Rusija nikad ne može biti beznačajna. Ameri su samo poverovali da je stvarnost ono što su iz noći u noć sanjali. Amerika se vojno angažovala radi uspostavljanja mira? Koještarije. Americi mir uopšte ne treba. Njoj uvek i svuda treba samo rat i ona se angažuje samo radi izazivanja i održavanja ratova. Putin sklon riziku? Ovo je najsmešnije! Putin nikad ne rizikuje, nego savršeno procenjuje situaciju, nepogrešivo prepoznaje blefove i uvek unapred zna kako će zapad reagovati, šta može, a šta ne može da učini. To je prepametna glava kojoj nema ravne. Profesorka sa Kembridža britanski podlo laže o uzrocima 1. s. rata i pokušava da uplaši zapadni svet sličnim ratom sa sličnim ishodom. Pritom Iran prikazuje kao državu samoubica koji su spremni da u svom neposrednom susedstvu izazovu niklearnu katastrofu. Mi znamo da su Iranci vrlo obrazovani i dobro informisani ljudi, a njihovi političari racionalni.

  3. fiddler says:

    Mijo....majstore!!!!! 6 pasusa.....jedan tačniji od drugog!!!! Komplimenti!!

  4. fiddler says:

    Mijo....izvinjavam se....zabrojao sam se....5 pasusa!! Ne menja moje mišljenje!!!!

  5. loli53 says:

    e pa dosta je bilo kaubojstine

  6. Milan cg says:

    Bravo Mijo! 100 odsto tacno.

  7. mija says:

    @ fiddler @ Milan cg ;)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *