Hrvati su od 1990. do 2000. uništili oko 2,8 miliona knjiga isključivo po etničkom i idejnom ključu

Hrvati su od 1990. do 2000. uništili oko 2,8 miliona knjiga isključivo po etničkom i idejnom ključu

8 октобра 2013

paljenje knjigaZašto su, kako i pod kojim okolnostima uništavane „nepoćudne“ knjige u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine tema je dela „Knjigocid“ Anta Lešaje, univerzitetskog profesora u penziji. U opsežnom delu, koje su objavili „Profil“ i Srpsko narodno vijeće, ovaj Korčulanac, po profesiji ekonomista, nastojao je da ovaj problem osvetli sa raznih strana iz političkog, istorijskog i moralnog ugla.

U razgovoru za „Novosti“, Lešaja ističe da je za jednu deceniju na đubrištima u Hrvatskoj završilo oko 2,8 miliona knjiga i da ta cifra nije najpreciznija, jer je do pravih podataka gotovo nemoguće doći. Pouzdano je, međutim, da su knjige „čišćene“ po etničkom ili idejnom ključu: iz javnih, školskih knjižnica, iz domova kulture i drugih kulturnih institucija odstranjivane su knjige pisane ćirilicom, dela srpskih autora i izdavača ili hrvatskih pisaca koji se nisu „uklapali“ u tadašnju izrazito domovinsku političku opciju.

Knjiga je nastala gotovo slučajno kada je Lešaja posle operacije došao na Korčulu 1997. i doznao za kontejner prepun bačenih knjiga. Ustanovio je da je na đubrištu završilo 400 naslova objavljenih na ćirilici, ili srpskih autora, od kojih najviše Branka Ćopića – čak 19. Ubrzo je doznao da to nije usamljeni slučaj i upustio se u istraživanje koje je trajalo deceniju i po.

– U socijalnim previranjima uvek se i ideološki reinterpretiraju istorijske činjenice te se utemeljuju drugačiji sistemi vrednosti. Vrši se ideološki prevrat, pa je u tom kontekstu važno reći da su se u Hrvatskoj devedesetih godina, čak i izvan ratnog pustošenja, knjige i spomenička baština uništavali svesno i namerno. Čak su i motivi takvog ponašanja nedvosmisleno javno iskazivali kao nužnost usklađivanja s ciljevima legitimnog provođenja sveobuhvatne „duhovne obnove“ hrvatskoga naroda, o čemu se moglo čuti i u saborskim raspravama. Takva obnova podrazumevala je odbacivanje svega onoga „tereta“ iz prethodnog razdoblja koji je u „novom redu stvari“ bio neprihvatljiv, suvišan, neprimeren, nepodoban – ističe Lešaja.

U knjizi autor podrobno analizira brojna čišćenja fondova iz knjižnica, među kojima je onaj u Slatini bio prvi javno objavljen sa izričito navedenim političkim motivima tog čina. Među 2.000 knjiga koje su završile na gradskom smetlištu Radosavci bila su i dela Balzaka, Voranca, objavljena kod beogradskih izdavača.

Čudan otpis 23.069 knjiga u Gradskoj knjižnici Zagreb 1994. godine je, navodi Lešaja, namerno uništavanje neželjene literature, do danas je obavijeno velom tajne.

– Na to upućuje činjenica da su dve-tri godine posle tog čina knjižne kartice otpisanih knjiga bile još u aktivnom statusu. Bilo bi normalno da se uporedo s revizijom i otpisom postupilo regularno i sa kataložnim listićima (da je na kartici svake otpisane knjige uneta odgovarajuća opaska o otpisu). To ne može biti slučajan propust već je to bio rezultat brzine kojom su se htele eliminisati knjige u dominantnoj euforiji isključivosti u tadašnjim društvenim prilikama.

Jedan od najupečatljivijih pokazatelja čišćenja knjižnica od nepodobne literature, svakako je formiranje posebne biblioteke uz Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ 1996. godine, navodi Lešaja. Fond ove biblioteke praktično je formiran isključivo od dela koja su otpisivana u zagrebačkim knjižnicama i za nekoliko godina imao je 15.000 knjiga. Prema svedočenju Velimira Sekulića, voditelja Biblioteke, u fondu su se nalazile otpisane knjige štampane ćirilicom, pa i hrvatski autori kao što su Matoš, Krleža, Tin Ujević, dela srpskih autora bez obzira na pismo, tzv. „crvena literatura“, kao i knjige o Titu. Iz jedne knjižnice, navodi Sekulić, dobijene su i knjige Dubravke Ugrešić, izuzetne hrvatske spisateljice.

Ante Lešaja detaljno piše i o čišćenju školskih knjižnica u Puli, Vrsaru, Zagrebu, Rijeci. Gotovo groteskno zvuči da su sa polica biblioteke OŠ „Grigor Vitez“ u Svetom Ivanu Žabnu odneti kompleti Remarka u 12 knjiga kao i dela Andrića, Gorkog, Mate Lovraka, Karla Maja, Šekspira, a školskoj upravi zasmetalo je i „Prohujalo sa vihorom“, kao i sedam krimića Agate Kristi.

U razgovoru za „Novosti“, Ante Lešaja posebno podvlači da uništavanje knjiga nije bilo samo u Hrvatskoj već i u svim sredinama bivše Jugoslavije. Bila je to, kaže posledica razularenih nacionalističkih strasti, a događajima u Hrvatskoj bavio se zato što smatra da svako treba da počisti najpre u svom dvorištu.

TOBOŽ DOTRAJALI

O otpisu u Gradskoj knjižnici Zagreb ostao je samo podatak da je otpisano iz naučne literature – 12.018 knjiga, iz beletristike – 8.975, a iz dečije – 2.094 knjige. O vrsti odbačenih dela zabeleženo je samo da je reč o naslovima na ćirilici i marksističkoj literaturi. Jedna bibliotekarka ovako je to ironično prokomentarisala: „Najčešći razlog otpisa naslova srpskih autora i knjiga na ćirilici bio je oštećenost i dotrajalost, a budući da su najoštećenije knjige one koje se najviše posuđuju i čitaju, ispada da su naslovi srpskih autora u Zagrebu bili pravi bestseleri, a knjige na ćirilici višestruko radije čitane nego na latinici! Kočić, Lazarević, Crnjanski, Andrić, na ćirilici svi su otpisani po osnovi oštećenosti“.

KO SE POBUNIO – STRADAO

– Ni nadležni organi ni strukovne instance nisu smatrali za potrebno da se sankcionišu ovakvi postupci, ali su sudski proganjani oni koji su se usudili da negoduju protiv uništavanja knjiga – kaže Lešaja. – Tako je zbog ukazivanja na „slučaj Korčula“ veliki filozof Milan Kangrga nekoliko godina bio na sudu, a tuženi su bili i novinar Igor Lasić kao i nedeljnik „Feral Tribune“. Kangrga je umro 2008, a sledeće godine je prestao da izlazi „Feral“, velikim delom ugušen i sudskim kaznama za „nanesene duševne boli“. Uništavanju knjiga javno i oštro su se suprotstavili i Vladimir Primorac, novinar Viktor Ivančić, književnik Slobodan Šnajder, Stipe Šuvar.

(Novosti)

KOMENTARI



4 коментара

  1. Nedo says:

    Jad i bijeda ! pokusaj bijega od porijekla i zatiranje postojanja i zivljenja Srbskog bica na teritoriji NDH .

  2. Milan D. Vojnović says:

    Nisu samo knjige otpisivali, oni su otpisivali i ljude, prvenstveno hrvatske Srbe i otimali njihovu imovinu, a često i ubijali i nasilno proterivali. Nisu knjige problem, problem je što se ne vraća oteta imovina i stečena prava. Nije mi samo jasno kako je Hrvatska ušla u Evropsku uniju sa fašističkim uređenjem.

  3. Milan D. Vojnović says:

    Ne bi to nikad Hrvati uradili da nisu imali veliku podršku iz Srbije. Hrvatski Srbi su izmanipulisani, a neko se obogatio na njihovoj nesreći. Hrvati su samo iskoristili pasivnost srbijanskih političara. E to je prava istina, nisu Hrvati najgori, krivi su izdajnici koji su imali glavnu reč u Srbiji.

  4. Realnost says:

    Milane Za razliku od srba koji su bježali na traktorima sa prikolicama hrvati su sa okupiranog teritorija 91-e odlazili samo sa vrećicama a na punktovima su im "borci" skidali vjenčana prstenja ;) Osim toga nama je dosta naših knjiga šta če nam vaše.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u