Hrvatska između krize, NATO pakta i CIA-e

Hrvatska između krize, NATO pakta i CIA-e

14 maja 2014

ana-filimonovaPiše: Ana Filimonova

U aprilu 2014. godine navršilo se 5 godina od pristupanja Hrvatske NATO paktu. Povodom tog jubileja, Kenet Merten, ambasador SAD u Hrvatskoj je rekao: “Članstvo Hrvatske u NATO znači mir i stabilnost ne samo za region, nego i za ceo svet”. Šef hrvatskog MIP-a Vesna Pusić pojasnila je o čemu se radi: “Mi postajemo svesni koliko su važni stabilnost i bezbednost, posebno na prostranstvu jugo-istočne Evrope”. Da ponovim: posebna uloga Hrvatske ne samo na postjugoslovenskom prostranstvu, nego i na celoj teritoriji jugo-istočne Evrope. Tako se ostvario “vekovni san o oslobođenju Hrvatske”, a nacionalni ponos Hrvata je dobio poseba ukras – okove NATO pakta.

Važno je napomenuti da je Hrvatska prvo postala član NATO pakta, a tek potom EU (2014. godine se takođe navršava godina od trenutka stupanja Hrvatske u EU). Prvi korak na putu ispunjenja zadatka stupanja u evroatlansku alijansu bio je učinjen 1996. godine, kada je Hrvatska uputila molbu za pristupanje u Program Partnerstva za mir (taj program alijansa je počela da sprovodi 1994. godine). Pozitivan odgovor NATO u društveno-političkim krugovima izjednačavan je sa prijemom Hrvatske u OUN (1992). Međutim, pune 4 godine se moralo čekati na odgovor. Tek u maju 2000. godine potpisivanjem Okvirnog dokumenta Programa Partnerstvo za mir u Firenci, Hrvatska je primljena u Program, što je smatrano prvim korakom u procesu prisajedinjenja. Međutim, Hrvatskoj je već sledeće godine predložen mehanizam Intenziviranog dijaloga kao prelaznog koraka ka Akcionom planu za članstvo. Upravo Intenzivirani dijalog deli zemlje koje jednostavno sarađuju sa NATO paktom, od zemalja koje teže da postanu njegove članice. Hrvatska je u Akcionom planu počela aktivno da učestvuje posle poziva na majski susret ministara inostranih poslova Evroatlanskog saveta u Rejkjaviku (2002). Posle ispunjenja odgovarajućih kriterijuma, političkih i vojnih reformi, Hrvatska je na samitu alijanse u Bukureštu 2008. godine, zajedno sa Albanijom, dobila zvaničan poziv da postane članica NATO pakta. Potom je usledilo potpisivanje Protokola o prisajedinjenju sa 26 članica alijanse, proces njegove ratifikacije u svih 26 parlamenata zemalja-članica, ratifikacija Vašingtonskog ugovora od strane sabora Hrvatske u martu 2009. godine, nakon čega je napokon Hrvatska postala punopravni član NATO alijanse. Svečano potpisivanje Deklaracije o okončanju NATO integracija (Zagreb, 25. oktobar 2012. godine) značio je konačno i potpuno stupanje zemlje u NATO pakt. Prijem Hrvatske i Albanije predstavljao je šesti talas proširenja NATO pakta od momenta osnivanja i od prvobitnih 12 država, NATO se proširio na 28 država.

Na unutar-političkoj sceni sve političke snage Hrvatske, od provladinih do opozicionih, bile su jedinstvene po pitanju pristupanja alijansi. U tom istom, čisto propagandnom, jednosmernom pravcu, radili su svi medijski resursi zemlje. Profesionalci i stručnjaci su u jedan glas složno ponavljali da stupanje u NATO pakt predstavlja garanciju prosperiteta i stabilnosti, da će članstvo u NATO paktu predstavljati pozitivan signal za investitore što će uticati i na pozitivan rejting zemlje; jačanje bezbednosti koje za sobom neizbežno povlači članstvo u NATO paktu pozitivno će uticati na razvoj trgovine i na priliv direktnih inostranih investicija, što predstavlja ključni faktor rasta i razvoja zemalja u tranziciji; pristupanje alijansi predstavlja mudar poslovni korak koji će ojačati spoljno-političke pozicije zemlje. Uprkos svemu, ostala je jedna prepreka: prema Članu 2. Ustava Republike Hrvatske, povodom tako značajnog pitanja mora se održati referendum.

Međutim, ni Ustav, niti volja naroda koji u većini nije podržavao pristupanje Hrvatske NATO paktu, nije onemogućio realizaciju atlanskih integracija. Tako je na primer Davor Božinović, ministar odbrane u vladi Jadranke Kosor, pozvao na odustajanje od referenduma. Konkretno, ministar je izjavio: „Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne strane je ono sučeljeno sa elementima predstavničke demokratije. Treba li nam predstavnička demokratija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je evropski ustav pao na referendumu jer ko može očekivati da će prosečni građanin pročitati, proučiti i shvatiti njegovih 1.600 stranica? Uostalom, režim koji je organizovao najveći broj referenduma je režim Slobodana Miloševića „.

Dakle, kako naterati narod da prihvati ono što protivureči zakonu i njegovoj volji. Odgovor je očigledan – uz pomoć razvijanja potpune, zaglušujuće primitivne propagande koja ne dozvoljava kritična mišljenja, direktnim lažima, falsifikatima i manipulacijama javnim mnjenjem, korišćenjem tehnike iracionalnog psihološkog uticaja kao što se u pravoj meri projavilo u navedenim rečima Božinovića. U toj partiji je hrvatskom narodu dodeljena uloga statiste i dodatka i oni su zaboravili na osnove principe delovanja anglo-saksonske politike: ona je uvek radila isključivo u ličnim interesima, nikada u tuđim. Njen osnovni cilj je uspostavljanje kontrole nad tuđim teritorijama i resursima. Bezbednost, suverenitet i prosperitet Hrvatske, nisu bili i ne mogu biti i strateški interesi SAD i EU i kako bi se reklo, ovde nema ničeg ličnog.

Nadanja na strane investicije izgledaju posebno dirljivo. Akcenat na njih pre svega govori o tome da je sopstvena kasa prazna. Oslanjanje isključivo na inostrane investitore treba da bude ne samo crveni signal, nego i upozoravajući alarm za stanovništvo. Stranih investicija neće biti u onom smislu u kom se predstavljaju kao spasonosni krug uz čiju pomoć se može stići na zlatno brdo prosperiteta. Kada u zemlji praktično nema industrije i resursa, strane investicije – saglasno realnom, a ne izmišljenom ekonomskom sistemu – mogu stići isključivo radi dobijanja aktiva zemlje za par kopjejki i izvoza tih aktiva. Svetski finansijsko-ekonomski sistem se čak ni u promilima ne bavi dobrotvornom delatnošću.

Za balkansku elitu fascinantan primer “visokih životnih standarda” SAD očigledno pokazuje shemu neoliberalne ekonomije. Državni dug SAD iznosi više od 15 triliona dolara, Federalni rezervni sistem od vazduha stvara novac, daje ga za dug SAD, koje prosperišu na nezarađenom novcu. Ali takva paradigma ne može funkcionisati u drugim zemljama, uključujući i evropske, naročito ne u onim koje se nalaze u položaju protektorata ovog ili onog stepena potčinjenosti, čija je nacionalna banka (koja u suštini nije nacionalna) veoma ograničena usled nameta od strane nadnacionalnih finansijskih institucija (što je i zakonski regulisano), pa ne može finansirati nacionalnu ekonomiju i država se mora zaduživati. Dakle, javni dug Hrvatske (unutrašnji i spoljni), raste kao kvasac. Nacionalni Zavod za statistiku Hrvatske objavio je 18. aprila tekuće godine podatke po kojima je nacionalni dug Hrvatske po završnim podacima za 2013. godinu iznosio 220,2 milijarde kuna2, što predstavlja 67,1 BND. U poređenju sa 2012. godinom taj dug je porastao za čitavih 20%.3 Prema prognozama stručnjaka, uzimajući u obzir dinamiku rasta zaduženosti, državni dug Hrvatske će na kraju 2014. godine iznositi između 70 i 85% BND. Kukuriku koalicija koja je već dve godine na vlasti i koja je svoj mandat počela sa izjavom o prekidu prakse poročnog zaduživanja, uvećala je državni dug za 50 milijardi kuna. Istovremeno, ministar finansija Slavko Linić i dalje za neuspehe aktuelne vlasti optužuje svoje prethodnike, neracionalni sistem funkcionisanja državnih preduzeća, lošu organizaciju rada zdravstvenih službi itd. Kao protivargument aktuelna vlast “donosi odluke i raščišćava situaciju i zbog toga raste dug, ali se već može videti napredak u drugome – opada deficit”. Pad deficita budžeta, ističu mediji u Hrvatskoj, naravno, ocenjuje Evropska komisija, međutim, da li će tome aplaudirati i stanovništvo koje zbog takve politike vlasti mora ozbiljno da steže kaiš?

U kriznoj situaciji i građani Hrvatske iz privatnog sektora mogu očekivati povećanje poreza. Hrvatskoj državi će, sve do povratka na barijeru od 60% državnog duga od iznosa BND (što već predstavlja nemoguću misiju), biti zabranjen ulazak u evrozonu. Samo da bi isplaćivali kamatu za državni dug, privredni rast bi morao iznositi 3%, što je u ovim uslovima kada vlast teži da bar zaustavi privredni pad, više nego nerealno. Vlast pokazuje spremnost da pođe u nove reforme – izmenu teritorijalnog ustrojstva, reformu državne uprave i zdravstvene zaštite. Ovi “briselski recepti” predstavljaju se kao spasavanje budžeta iako se radi o skraćenju rashoda na socijalna davanja, državni sektor i decentralizaciju (drobljenje) zemlje. Bez ovih reformi – upozoravaju činovnici – “mi smo osuđeni na uvećanje poreskog bremena ili na rasprodaju imovine i tada ne treba da čudi da ukoliko mi po primeru drugih zemalja budemo morali davati ostrva ili železničke puteve na koncesiju”. Predstavnici poslovnih krugova ove mere vlasti upoređuju sa “ubrzanjem od 200 km/sat u zid, pri čemu se umesto kočnice dodaje gas. Sa takvim pristupom nećemo se dugo održati, rezultati će biti sve teži i teži, kriza će se produbljivati”. Analogija sa ekonomskom situacijom i pristupom vlasti kao i u drugim zemljama Balkana, više je nego očigledna – briselski recepti “šok-terapije” i objašnjenja vlasti su identična.

Dodajemo da je kreditni rejting Hrvatske pao na nivo “smeća”, pokrivanje uvoza izvozom smanjeno je do 56,9% (prošle godine ovaj pokazatelj je iznosio 59,4%). Nezaposlenost je dostigla rekordni nivo u poslednjih 12 godina – 385 hiljada ljudi (22%). Uprkos tvrdnjama političara, budžetski deficit je takođe dostigao rekordne pokazatelje – to je za 2014. godinu 17 milijardi (!) kuna.5 Hrvatski fond PIO došao je na ivicu propasti, kada je prvi put odnos radnika i penzionera pao ispod nivoa 1:1 (što je iznosilo 0,88:1), a to znači da manje od jednog radnika izdržava jednog penzionera. Mirando Mršić, ministar za rad i penzijski sistem, govori o nemogućnosti očuvanja postojećeg penzionog sistema.

Kakvim promenama su podvrgnute Oružane Snage i odbrambeni sistem Hrvatske države posle pristupanja NATO paktu?

Transformacija OS Hrvatske počela je još 1998. godine i ta transformacija se u prvoj etapi ogledala u skraćenju brojnog stanja armije i povećanja “interoperativnosti” (u skladu sa NATO standardima – A.F.). Tokom 2001. godine je došlo do oštrog smanjenja brojnosti Oružanih Snaga. Republika Hrvatska je promenila Ustav, parlament je usvojio Strategiju nacionalne bezbednosti i Strategiju odbrane, donevši niz zakona koji su omogućavali prilagođavanje OS RH standardima NATO pakta. Istovremeno, stupanje u NATO pakt nije uticalo samo na OS RH, već i na različite oblasti društveno-političkog života zemlje i na rad niza državnih organa. Konkretno, za ulazak Hrvatske u redove NATO alijanse morao se doneti čak i novi zakon o pravima nacionalnih manjina.

Druga faza reformi odnosila se na međunarodnu saradnju. Prvi korak je bio, zajedno sa Evroatlanskim centrom, koordinisanje reakcije na katastrofe u okvirima Pakta za stabilnost jugo-istočne Evrope, kada je u periodu 21-24. maja 2002. godine na širokom prostoru Hrvatske – Makarska – održana vežba “Kroćenje zmaja – Hrvatska 2002. godine”. Rezultate vojne vežbe NATO stručnjaci su ocenili kao spremnost Hrvatske da brzo reaguje u regionu. Potom je vod vojne policije OS RH poslat u sastavu misije ISAF u Avganistan (u okviru nemačkog kontigenta; sada crnogorski kontigent predstavlja deo hrvatskog kontigenta).

Postavlja se pitanje: koliko je Hrvatska morala platiti ulazak u NATO pakt? Prema podacima ministarstva odbrane, direktni troškovi iznose 37 miliona (gubici na zajedničke vojne operacije, učešće u programu NATO, učešće u radu agencija NATO pakta i drugo). Indirektni troškovi iznose još 4,7 miliona kuna. Troškovi izdržavanja hrvatskog osoblja u sastavu misije KFORA (Kosovo i Metohija) tokom 2013. godine iznosili su 24 miliona kuna. Istovremeno se Hrvatska nalazi među onim zemljama koje do kraja 2014. godine treba da povuku svoje trupe iz Avganistana. Rezultat delatnosti te misije je katastrofalan: 140 hiljada američkih vojnika i 10 hiljada najamnika iz raznig zemalja nisu bili u stanju da se obračunaju sa 40 hiljada talibana. Rat u Avganistanu NATO alijansa je neslavno izgubila, a u naredne 2 godine SAD i njeni saveznici (uključujući i Hrvatsku) “podvijenog repa” napuštaju teritoriju razorene zemlje, a cena njihovog učešća je iznosila 2,5 hiljade ubijenih i 16 hiljada (!) ranjenih. Kroz misiju ISAF prošlo je 1500 hrvatskih vojnika i godišnji troškovi za njihovo izdržavanje iznosili su 450 hiljada kuna, iz čega sledi da je desetogodišnje učešće u misiji u Avganistanu koštalo državu Hrvatsku otprilike 670 miliona kuna.

Svi oni koji žele da stupe u alijansu obavezno citiraju Član 5. Ugovora o NATO paktu (koncepcija zajedničke odbrane), premda bi trebalo obratiti pažnju na Član 3. Ugovora u kome je utvrđeno suprotno: “Države članice moraju biti u stanju da se same odbrane od napada, a tek potom da računaju na resurse saveznika. Hrvatski vojni stručnjaci ističu da “će Hrvatska više platiti NATO paktu nego što je plaćala za izdržavanje sopstvene armije, a sada su nam ostale dve pešadijske brigade koje broje oko 7 hiljada ljudi”. To je “od Hrvatske napravilo zemlju apsolutno nesposobnu za sopstvenu samoodbranu”.

U ovom trenutku se 7 aviona MIG-21 nalazi na remontu u Odesi, što predstavlja praktično celokupnu flotu borbenih aviona Hrvatske vojske. I ostala vojna oprema je zastarela, stižu podaci o povećanju upotrebe narkotika u armiji Hrvatske, kao i zloupotrebi službenog položaja od strane komandnog kadra. Tako je samo tokom 2013. godine bilo podneto 18 hiljada (!) žalbi na delovanje komandnog sastava, neisplaćivanje prekovremenog rada itd. “U Jugoslaviji – žale se hrvatski vojnici – smo mi proizvodili oružane sisteme čiji se veliki broj proizvodio u Hrvatskoj. Mostarski SOKO je proizvodio borbene avione za obuku pilota! Mi smo proizvodili brodove i podmornice,… borbene tenkove,… a danas proizvodimo puške, šlemove i vojničke čizme”. ”Danas je glavna razlika između istočne i zapadne proizvodnje u tome što su “Kalašnjikov”, tenkovi T-72/M-84, helikopteri Mi – 8 ili MIG – napravljeni tako da mogu da rade u najekstremnijim uslovima … „. Podsećamo na važnu činjenicu: Hrvatska je kao poklon od MineResistantAmbushProtectedVehicle dobila oklopne transportere sa maksimalnom zaštitom od eksplozija i pucnjave, a takva tehnika (zbunjeni su vojni stručnjaci) manje je pogodna za odbranu. “Zašta nas pripremaju? Za odbranu svojega ili za okupaciju tuđega?“. Nije slučajno da u političkim krugovima kruži uobičajena fraza „biće dobro ako se barem prisluživanje NATO paktu ne bude završilo porobljavanjem od strane NATO pakta“.

Jedini uspešan primer zajedničke saradnje sa NATO paktom u vojnoj industriji predstavlja preduzeće Šestan-Bausch koje se specijalizovalo za proizvodnju vojnih šlemova. Istina, preduzeće je počelo sa radom mnogo pre pristupanja Hrvatske NATO paktu, a za uspešan rad morali su se ujediniti sa partnerima iz Nemačke kako bi dobili pristup tržištu. Pored Šestan-Bausch na teritoriji Hrvatske nema sličnih uspešnih preduzeća za proizvodnju vojne opreme, postoji samo par sitnijih firmi – «HS-Produkt» i «Kroka». Međutim, žalosno stanje odbrambeno-industrijskog kompleksa i privrede zemlje u celini ne smetaju SAD i Izraelu da insistiraju da od njih Hrvatska kupuje bespilotne letilice (i to do kraja tekuće godine), koje će budžet zemlje koštati desetine miliona eura.

Hrvatska pokušava žestokim rezovima da izađe iz začaranog kruga zaduženosti. Tako na primer postavlja barijere na ruske investicije, kao što je rafinerija u Omišu, na ostrvu Krk. Ali ima i mnogo karakterističnijih primera. Sa početkom krize u Siriji Hrvatska je morala po nalogu svojih Vašingtonsko-Briselskih partnera ne samo da odmah prizna terorističku grupaciju u svojstvu “novih vlasti u Siriji”, nego i da sledi embargo koji je EU uvela u martu 2012. godine i izvede svoju naftnu kompaniju INA iz Sirije. Gubici zbog tog poteza iznosili su više od 110 milijardi kuna. Član Nadzornog odbora INE Davor Štern se po sopstvenim rečima “užasnuo od ovakve odluke, pošto se radilo o najvrednijoj imovini koju je INA ikada imala u inostranstvu”. Hrvatski ekonomisti dodaju da ista sudbina čeka i druge firme iz Hrvatske ako im padne na pamet da rade sa ruskim preduzećima, pošto to neće odgovarati Zapadu koji je uzeo kurs na “ekonomskom rušenju Rusije iz geostrateških motiva”.

Nastaviće se…

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Za Srbiju says:

    1. Generalno me ne interesuju hrvatski problemi. 2. To nije država, a nije nikada ni bila. 3. Ali brinem o namerama Vatikana i NATO, koji sa njima i šiptarima osvajaju balkansko ili zahumsko poluostrvo, gde su Srbi 12 000 godina. Plan je da se prošire na Bosnu i Srbiju, delimično Crnu Goru, a šiptarima ostalo.

  2. zeljko says:

    Za Srbiju tacno je sto govoris ovde bih dodao ovo sto ce tice rata u afanistanu prvo talibna je bilo 100 000 ne 40 000 drugo nato podaci su lazni kao podac o stanju hrvatske drzave nato je izgubio 12 000 borca mrtvih i preko samo vojska engleske 450 letelica bespilotnih rznih dimenzija sve govori.Sto se tice Hrvatske istina nikad ta drzava nije mogla postojati samostalno tak oda dans uopste neam samostalnost kratk oje imala 3 gdoine pod ratom banke strane nadnacionalne odrzavaju odreduju pravila kapitala dug vanjski u inutarnji odavno je presao 100 % bdp lazi otome da nije su SAMO ZA NEUPUCENE CITAJTE SLAVKA KULICA DOK EKONOMIJE SLICAN KAO PROF DR KOMAZEC U SRBIJI hrvatskoj ovo godine dolazi dug plus kamata 15 miljardi dolara jer nije dug vracala zadnje 3 godine s kamatom a nacionalna baka hrvatske ima reerve 10 miljardi dolara prema tome bdp duga je odavno preko 102 % STO CITAJ DRZAVA JE BAKROTIRALA NIT IMA NOVCA NITI IMA INDUSTRIJU ZA DOBIVANJE KAPITALA I PRIHODA.hrvatska je ono sto je uvek bila u mletackoj republici i austrougarskoj jedan regija siromasna pod kapom nato pakta i evropskih gazdi o suverenitetu ekonomiji nema reci tko prati i zna hrvatske prilike TO STO SLUZBENA HRVATSKA POLITIKA SDP SAD I NEKAD HDZ PRICA NEMA VEZE S HRVATSKOM STVARNOSCU OSIM LAZI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *