Hrvatska kretenska televizija

Hrvatska kretenska televizija

24 јануара 2013

Boris DezulovicPiše: Boris Dežulović

Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitovajući usput prigodne rodoljubive manifestacije, imbecilne rijaliti šouove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.

Zvao me je pre neki dan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sreo Bobi Rudija na ulici, ‘đe si Rudi!, ‘đe si Bobi!, kako je šta ima?, ‘nako dobro radi se, šta ima kod tebe?, „sve u dure, nego je l’ istina što sam čuo“, setio se Bobi, „da sad radiš za televiziju?“. „Jeste, ima već bogami skoro tri godine“, odgovorio mu Rudi. „Ostale mi još dve-tri rate.“

Otprilike tako nekako, kao i Rudi, ovog trenutka za televiziju rade i Bobi i svih ostalih pola miliona Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne rade oni, doduše, za televiziju na trideset šest rata, nego za svoj milenijumski san, već famozni hrvatski televizijski kanal, etničku televiziju kakvu imaju Bošnjaci i bosanski Srbi.

Polomiše se, eto, bosanskohercegovački Hrvati radeći za tu stvar, ni treći entitet ni samu hrvatsku državu nisu toliko sanjali koliko sanjaju Televiziju Herceg-Bosne: više od hiljadu godina, još otkako su naselili desnu obalu Neretve i primili hrišćanstvo, sanjaju oni kako uključuju onaj stari televizor kupljen na 15 hiljada rata, i kako im se na ekranu ukazuje Smiljko Šagolj izgovarajući „drugovi i drugar… pardon, Hrvatice i Hrvati, braćo i sestre, hvaljen Isus i Marija, ovo je Dnevnik Televizije Herceg-Bosne“.

I mudžahedinski teror i srpsku agresiju, i jugokomunističku diktaturu i udbašku strahovladu, i partizanske ubojice i Karađorđevićeve žandare, i austrijsku okupaciju i turski zulum, i Mletke i Bizant i Hune i Avare, sve su bosanskohercegovački Hrvati preživeli čuvajući živim svoj državotelevizorni san: sva ta krvava stoleća opstajali su i opstali na hercegovačkom kršu sanjajući nasmešenog Smiljka Šagolja u pola osam naveče.

Nisu im se ono „b’elili u gori zelenoj“ ni „snijeg, ni labudovi“, već „antena TV Herceg-Bosne“.

Tako je na početku 21. veka etnička televizija postala najvažnije političko pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako je već, eto, imaju Bošnjaci i Srbi, što je ne bismo imali i mi? – pitaju Hrvati i, naravno, potpuno su u pravu. Nije, naime, pitanje trebaju li Hrvati imati što imaju i ostali u BiH, i treba li im televizija koja će govoriti hrvatskim jezikom. Nije pitanje čak ni to što je uopće u Bosni i Hercegovini hrvatski jezik, i koji je to točno od ona tri na kutijama cigareta: onaj „pušenje ubija“, onaj „pušenje ubija“ ili možda onaj „pušenje ubija“?

Pravo pitanje nije, naime, zašto Hrvati nemaju svoju televiziju, već zašto je Bošnjaci i Srbi imaju.

U 20 godina stvoren je mit o vlastitom televizijskom kanalu kao stožernoj instituciji hrvatskog naroda u BiH, samom jamcu njegova opstanka. Hrvati tu stvar doživljavaju, naime, kao nešto između crkvene metropolije, akademija nauka, društva književnika i kulturno-umetničkog društva. Čuvanje nacionalnog identiteta, pitate li bosanskohercegovačke Hrvate, sama je suština televizije kao medija: kad je 1926. u Londonu demonstrirao elektronsku transmisiju mutne crno-bele pokretne slike, prvo televizijsko emitovanje u povijesti, škotski izumitelj Džon Logi Berd ništa drugo nije ni imao na umu nego sam opstanak škotske nacije. Upravo valjda zahvaljujući Berdovom izumu, Škoti su – iako bez nezavisne države, službene himne i rimskog pape – opstali sve do danas, sa naraštaja na naraštaj prenoseći Bardov san o Smiljku MacŠagolju i škotskoj državnoj televiziji.

Kako, dakle, Hrvati u BiH zamišljaju Televiziju Herceg-Bosne, kako izgleda taj njihov milenijumski san? Sanjaju li oni kako Njihova Televizija uživo iz hotela Ero prenosi Božićnu pučku veselicu u organizaciji mostarske Matice Hrvatske, na kojoj Tarik Filipović recituje stihove Nikole Šopa uz pratnju Fojničkih tamburaša pod ravnanjem fra Mirka Majdandžića? Misle li Hrvati da će taj kanal emitovati televizijske drame s Vanjom Drahom i Reljom Bašićem, opere Vatroslava Lisinskog, koncerte Darka Rundeka, dokumentarce Petra Krelje i pozorišne predstave Olivera Frljića? Misle li, najzad, da će se u svom informativnom programu uživo javnim interesom bosanskohercegovačkih Hrvata, pa jednako istraživati kako su nestali sarajevski Hrvati kao i, šta ja znam, kako su nastale pare za Čovićeve dvore na Radobolji?

Naravno da ne: Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitovajući usput prigodne rodoljubive manifestacije, imbecilne rijaliti šouove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.

Vole li Hrvati takve televizije? Ne preterano: kad bi sutra počela sa radom, najkasnije do večernjeg Dnevnika svih bi pola miliona bosanskohercegovačkih Hrvata – dobro, osim Dragana Čovića – jebalo majku i televiziji na kojoj nema ništo pametno da se pogleda i svakom HDZ-u koji postoji i onome ko im je takvu televiziju dao.

Zašto onda, dovraga, Hrvati žele baš takvu televiziju?

Zato što je imaju Bošnjaci i Srbi.

A pošto, razumljivo, nemaju nikakvih ustavnih, političkih niti bilo kojih drugih sredstava i mogućnosti da ugase kretenske sarajevske i banjalučke televizije, Hrvatima preostaje samo to – onaj dakle nenadjebivi refleks za samoodržanjem – da jednu takvu, dakle kretensku etničku televiziju, imaju i oni.

Princip je to po kojemu, uostalom, funkcioniše – ako, jasno, imamo dovoljno dobre volje da to uopšte nazovemo funkcionisanjem – trojedna, odnosno dvojedna Bosna i Hercegovina. Nikome tu nikad na pamet nije palo da se ukine ili promeni ono što ne valja, već da svaku pojedinačnu stvar koja ne valja – a ne valja uglavnom nijedna – pravedno dobije svaki od tri konstitutivna naroda. Zato bi bosanskohercegovački Srbi, umesto da ukinu Dodikovu televiziju, radije da i Hrvati imaju Čovićevu. Zato bi Hrvati, ako treba, i u rat za svoju kretensku televiziju.

Elem, sreo Bobi Rudija u Mostaru, đe si bola kako je šta ima?, ‘nako dobro radi se, „nego je l’ istina što sam čuo“, setio se Bobi, „da sad radiš na Televiziji Herceg-Bosne?“. „Jeste, ima već bogami 20 godina“, odgovorio mu Rudi. „Ostale mi još dve-tri rate.“

(Oslobođenje.ba)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u