I američka ambasada u Beogradu obmanjuje javnost

I američka ambasada u Beogradu obmanjuje javnost

31 марта 2014

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Može biti da ni američka ni zapadna javnost uopšte više ne očekuju od američkih predsednika da znaju išta o zemljama koje su Sjedinjene Američke Države bombardovale i/ili vojno okupirale. Nažalost, to ne može sa sigurnošću da se tvrdi, pošto istinske javnosti u tim zemljama praktično više i nema. Kritička javnost je gurnuta na margine medijskih tokova. Zato su kritički tonovi na račun tvrdnje Baraka Obame da je Kosovo* „napustilo Srbiju pošto je organizovan referendum koji nije bio van okvira međunarodnog prava, već uz pažljivu saradnju sa Ujedinjenim nacijama i kosovskim susedima“ morali da dođu ne iz zapadne štampe nego, najpre, iz ruske. To, naravno, nije bilo dovoljno da bi se Bela kuća, Stejt department ili institucija tog ranga ogradile od netačne izjave američkog predsednika. Nije to samo stvar arogancije, već i hladne kalkulacije: računa se da prosečni zapadni medijski konzument ne prati ruske medije, pa tako neće imati ni priliku da demanti koji dovodi u pitanje izrečenu neistinu. A ima se u vidu i staro pravilo: demanti nema ni približnu težinu kao prvobitna neistinita tvrdnja. To su današnja pravila igre u zemljama „medijskih sloboda“.

Ipak, hvala Bogu, srpska javnost je dokazala da još uvek nije sasvim zamrla: reakcije na Obaminu izjavu su bile dovoljno burne da je ambasada SAD u Beogradu ipak bila primorana da kaže bar nešto. Nažalost, to „nešto“ je, kao što je odavno postao običaj američkih zvaničnika i njihovih predstavnika, više nego neadekvatno.

Objašnjavajući i Tanjugu i Politici šta je njihov predsednik „zapravo“ hteo da kaže, iz ambasade je objašnjeno da je reč o „jedinstvenoj situaciji u vezi s Kosovom, u kojoj je nezavisnost stečena posle višegodišnjih iscrpljujućih pregovora i angažovanja, koje je predvodila međunarodna zajednica. Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN uspostavila je specijalni zakonski režim za Kosovo pod administracijom UN i omogućila politički proces za određivanje budućeg statusa Kosova, koji je obuhvatao i mogućnost nezavisnosti. Za razliku od Krima, na Kosovu je postojao legitimni demokratski proces, pod administracijom UN, koji je uključivao i slobodno i pravično glasanje o konstituisanju reprezentativnog kosovskog parlamenta, koji je legalno proglasio nezavisnost pošto su sve druge opcije bile iscrpljene“.

Odmah se može primetiti da saopštenje ambasade SAD koristi instrument koji je uveliko usavršen u zapadnim zemljama posle pada Berlinskog zida: ako je neka istina neprijatna ili nepoželjna, najbolje ju je prećutati. Ni pomena o tome da je američki predsednik pomenuo referendum kojeg nije bilo, čak ni pokušaj svođenja Obamine izjave na „grešku“. Idemo dalje.

Takođe nije ni pokušan demanti ili bar ublažavanje Obamine tvrdnje da je prethodno „narod Kosova godinama bio sistematski zlostavljan i ubijan“. To se već može smatrati svesnim i namernim nipodaštavanjem zemlje-domaćina. Naravno, nije prvi put u postpetooktobarskom periodu, a pogotovo od 2008. godine. Što ne znači da je prihvatljivo. Uporno, gebelsovsko ponavljanje propagandnih neistina o Kosovu i Metohiji jednostavno treba videti za ono što i jeste: otvoreno neprijateljski čin, na koji bi ozbiljna država morala da reaguje. I verovatno će – kada bude postala ozbiljna. U međuvremenu, srećom, došla je bar jedna, vrlo odmerena reakcija sa bar nekog referentnog mesta: list Politika je izneo precizne podatke i o terorističkim aktivnostima OVK (1991-1998) i o žrtvama tog terorizma (januar 1998-novembar 2001) na Kosovu i Metohiji. Teško da te informacije nisu bile dostpune ambasadi SAD u Beogradu. Bolje rečeno, nemoguće.

Nećemo mnogo reči trošiti na tvrdnju američke ambasade da je postojalo „slobodno i pravično glasanje o konstituisanju reprezentativnog kosovskog parlamenta“: i prosečno obavešteni građanin Srbije dobro zna kakvi su uslovi života za Srbe i ostale nealbance na KiM, da je naša južna pokrajina trenutno pretvorena u najveći organizovani geto u Evropi a možda i u svetu (kao i jedan od najvećih svetskih distributnivih centara za promet droge, belog roblja, ljudskih organa), i da je oko 250.000 nealbanaca proterano dolaskom „mirovnih trupa“ u junu 1999. godine.

Ostaje još tvrdnja ambasade SAD da je taj isti „reprezentativni kosovski parlament legalno proglasio nezavisnost pošto su sve druge opcije bile iscrpljene“. I ova tvrdnja, baš kao i Obamina tvrdnja o referendumu je, da upotrebimo rusku terminologiju u vezi Obamine izjave – zapanjujuća. I to iz istih razloga: jednostavno je neistinita. To se može lako dokazati, ponovnim čitanjem savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde iz jula 2010. godine, inače mišljenja s kojim je američki Stejt department bio, po rečima tadašnjeg pomoćnika Državnog sekretara, „vrlo zadovoljan“. A, s obzirom da su sve američke ambasade u svetu pod neposrednom ingerencijom Stejt departmenta, ne može biti ni govora o tome da kompetentno osoblje ambasade u Srbiji, nije upoznato sa tekstom savetodavnog mišljenja MSP o KiM.

Dakle, nije tačna tvrdnja da je tzv. kosovski parlament „legalno proglasio nezavisnost“. Evo zašto.

U članu 102 savetodavnog mišljenja, MSP izražava svoju nameru da utvrdi identitet autora, odnosno „da li je deklaracija o nezavisnost od 17. februara 2008. predstavljala akt ‘Skupštine Kosova’, jedne od Privremenih institucija samouprave osnovanih prema Poglavlju 9 Ustavnog okvira (određenog pod ingenrecijama UN), ili su oni koji su deklaraciju usvojili delovali u nekom drugom svojstvu“.

Zatim se, u članu 105, ističe „da oni koji su deklaraciju usvojili nisu imali nameru da ona stupi na snagu u okviru pravnog poretka koji je stvoren za privremenu fazu, niti je ona to mogla“. Naprotiv, autori deklaracije su „krenuli da usvoje meru čija će važnost i posledice biti izvan tog poretka“ odnosno poretka uspostavljenog od strane Ujedinjenih nacija kroz Rezoluciju 1244. Dakle, nema ni reči da je, kako tvrde i američki predsednik i američka ambasada, tzv. deklaracija o nezavisnosti Kosova doneta unutar bilo kakvog poretka UN. A, kako se ističe u članu 76, deklaracija nije prosleđena Specijalnom predstavniku Generalnog sekretara UN, niti je objavljena u Službenom glasniku Privremenih institucija samouprave na Kosovu. Dakle, UN su, po svedočenju samog MSP – jednostavno zaobiđene.

Član 107 Deklaracije jasno kaže da se „nigde u izvornom tekstu deklaracije na albanskom jeziku (koji je jedini autentični tekst) ne pominje da je deklaracija delo Skupštine Kosova“. Dalje se obrazlaže da se „procedura vezana za deklaraciju razlikovala od procedure koju je koristila Skupština Kosova za usvajanje zakonodavnih akata“, kao i da su i sami autori sebe nazvali „demokratski izabranim vođama našeg naroda“ (treba primetiti da niko od deset srpskih poslanika u Privremenoj skupštini, kao ni predstavnik Goranaca, nije bio prisutan činu donošenja deklaracije (član 76), tako da su autori deklaracije mogli da govore isključivo u ime svog, arbanaškog naroda). Konačno, „ćutnja Specijalnog predstavnika Generalnog sekretara u vezi deklaracije o nezavisnosti od 17. februara 2008. sugeriše da ni on nije smatrao da je deklaracija predstavljala akt Privremenih institucija samouprave koji je trebalo da stupi na snagu u sklopu pravnog poretka (odnosno poretka određenog Rezolucijom 1244) za koji je on bio odgovoran“.

Na osnovu prethodno navedenog, u članu 109 „Sud zaključuje da autori deklaracije o nezavisnosti od 17. februara 2008. nisu delovali u svojstvu jedne od Privremenih institucija samouprave u sklopu Ustavnog poretka, nego kao lica koja su delovala kao predstavnici naroda Kosova izvan okvira privremene administracije“.

Dakle, savetodavno mišljenje MSP jasno demantuje tvrdnje američke ambasade u Beogradu da je tzv. deklaracija o nezavisnosti Kosova „legalno“ (odnosno, u sklopu pravnog poretka uspostavljenog od strane UN) doneta od strane tzv. kosovskog parlamenta. Zapravo, ta deklaracija je doneta od strane lica koja su sebe predstavila kao „predstavnici naroda Kosova“, a koja su zatim konstituisala novi parlament, izvan okvira ustanovljenih Rezolucijom 1244. S druge strane, u članu 91 savetodavnog mišljenja, MSP je potvrdio da je Rezolucija 1244 i dalje bila na snazi 17.2.2008, i da nije promenjena posle toga. Drugim rečima, ona važi i dan-danas. A ono što se danas predstavlja kao „skupština Kosova“ nešto je što je izvan okvira Rezolucije 1244. Moglo bi se stoga reći da, sledeći rezonovanje MSP, na Kosovu i Metohiji trenutno vladaju neki paralelni poretci, paralelni svetovi, jedan pored drugog. I ništa u međunarodnom pravu, kako ga je omeđio MSP, ne sprečava stvaranje još nekih paralelnih svetova tamo – a ni drugde. Jer, kako se ističe u članu 81, praksa Saveta bezbednosti ne ukazuje na postojanje neke opšte zabrane protiv jednostranih deklaracija o nezavisnosti, dok je u članu izričito rečeno da „opšte međunarodno pravo ne sadrži nikakve primenjive zabrane protiv donošenja deklaracija o nezavisnosti“. Što bi značilo da bi i drugi nealbanci na KiM mogli da donesu svoje deklaracije o nezavisnosti, ovog puta od Kosova*, i da to takođe bude u skladu sa međunarodnim pravom. Baš kao što je i narod na Krimu učinio, pozivajući se upravo na ovaj deo savetodavnog mišljenja MSP – a što zvanične SAD uporno pokušavaju da mu ospore, upinjući se da dokažu da su slučajevi Krima i KiM-a nekako „različiti“ – iako MSP jasno kaže da baš nikome nije zabranjeno da donese deklaraciju o nezavisnosti.

Ustvari, po rezonovanju MSP, nema naroda na svetu, odnosno grupa koje se predstavljaju kao predstavnici nekog naroda, koje nemaju pravo na sopstvenu deklaraciju o nezavisnosti. To je baština koju nam je ostavio Međunarodni sud pravde, baština koju je sam Stejt department toplo pozdravio – očigledno pod uslovom da se to ne odnosi na Ruse i Srbe. (Nažalost, ovom (auto)rasističkom pogledu se priklonio i dvojac Vučić-Dačić, inače ne bi gurali kosmetske Srbe da se „integrišu“ u samoproklamovanu nezavisnost kosmetskih Arbanasa, već bi podržali kosmetske Srbe u donošenju sopstvene deklaracije. Ovo tek treba da bude tema za neko naredno pisanje.)

Da zaključimo: imamo dve krupne neistine, iza koje su stale zvanične SAD. Prva, Obamina, je da je na Kosovu* 2008. održan nekakav referendum, posle kojeg je proglašena nezavisnost. Druga, američke ambasade u Beogradu, da je tu nezavisnost proglasio nekakav „reprezentativni kosovski parlament“ (valjda po logici: ako je bez Srba, onda mora da je „reprezentativan“). Plus nekoliko manje krupnih: da je „narod Kosova“ (sada znamo da se to odnosi isključivo na kosmetske Arbanase) godinama bio izložen „sistematskom ubijanju“, da nije bilo nikakve ozbiljne terorističke aktivnosti na koju je država Srbija, kao i sve države, morala da reaguje (što je neistina putem prećutkivanja), da je sam akt proglašenja nezavisnosti Kosova* u februaru 2008. bio deo nekakvog „demokratskog procesa“ u okvirima poretka uspostavljenog od strane UN.

Nije isključeno da se u vrhovima američke politike i dalje misli da se može delovati po načelima čije se autorstvo pripisuje nekadašnjem bliskom savetniku Džordža Buša mlađeg, Karlu Rovu: „Mi smo sada imperija, i kada delujemo, mi kreiramo sopstvenu realnost. I dok vi proučavate tu realnost – studiozno, kako to i činite – mi ćemo ponovo delovati, stvarajući nove realnosti, koje takođe možete da proučavate, i tako će se stvari složiti. Mi smo akteri istorije… a svima vama će jedino ostati da proučavate ono što mi radimo“. Drugim rečima, prvo je došla „realnost“ tzv. kosovske nezavisnosti, zatim „realnost“ da deklaracije nezavisnosti nisu protivne međunarodnom pravu, a zatim „realnost“ da deklaracije nezavisnosti ipak jesu protivne međunarodnom pravu ako Vašington (a onda, zakonomerno, i London, Brisel, Berlin, Pariz i ostali Snežanini patuljci) tako odluči. Srećom, Rusija se nekako drznula da se uhvati za deo „realnosti“ koji je ipak javno kodifikovan od strane Međunarodnog suda pravde, 22.7.2010. Vrata su otvorena i drugima da se izbore za sopstvenu realnost – i to tako da to ništa ne bude protivno međunarodnom pravu. Ma šta SAD o tome mislile. U stvari, baš u skladu s tim šta su SAD o tome mislile. Sve dok opet više nisu.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Jovan says:

    Sve navedeno, nema sta, samo fali da se napise sta su sve do sada svesno i nesvesno precutali nasi cenjeni politicari i sta su izjavljival i cinili pa da se dodje do zakljucka zasto su se toliko drznuli da sve ovo prenabregnu,verujte niti se radi o glupim niti bezobraznim ljudima oni to svesno cine,jer njihova politika nije zavrsila sa nama Beogradski pasaluk i da se stidimo sto smo to sto jesno kod dobog dela vec je to dobrano ukorenjeno.Zakljucak uvek podji od sebe sta si ti ucinio i sta si spreman uciniti lako je druge okriviti,znaci fali nesto vasem tekstu ili to po vama nije bitno gospodo novinari...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u