slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Primetna nervoza i žučne rasprave u našoj kulturnoj javnosti posledica su, uglavnom, dvaju činilaca: hroničnog nedostatka sredstava za kulturu i sukoba ideologizovanih sistema vrednosti u kulturnoj, akademskoj, odnosno tzv. intelektualnoj, i široj društvenoj i političkoj javnosti.

Realna oskudnost kulturnog dinara, koja ide do skandalozne infinitezimalnosti u budžetskim proporcijama, samo pojačava unutarkulturne animozitete, jer se svakome čini da neko drugi neopravdano dobija više iz nekih vankulturnih, ponajviše ideološko-klanovsko-partijskih razloga, a ne zato što to vrednošću svoga dela zaslužuje. U tome, uostalom, ima podosta istine, ali i malo pomoći, sve dok traje opšta besparica i ekonomska kriza, uz nejaku svest o tome da je istinski kvalitetna kultura vitalno važna komponenta nacionalnog bića i državnog prestiža.

Kolateralna posledica stalnog nadgornjavanja ideoloških frontova u kulturnoj areni sve učestalije se javlja u vidu potpuno neprihvatljivog, a neretko i apsurdnog ilustrativnog i konkurentskog licitiranja imenima istorijskih i kulturnih pojava i ličnosti kao onih čije bi jubileje trebalo ili ne bi trebalo zvanično obeležavati. Ni krivi ni dužni, car Konstantin, vladika Njegoš, Vuk Karadžić, hajduk Veljko, Tesla, Pupin, Milanković… postaju nekakvi rivali u borbi za naklonost kulturnim vrednostima ne baš naročito privrženih potomaka, prvenstveno onih iz vlasti i iz dvaju suprotstavljenih frontova – (navodno) nacionalističkog, mitomanskog i retrogradnog, s jedne, i (navodno) prosvećenog, mondijalističkog i univerzalističkog, s druge.

Predstavnicima tzv. druge Srbije u novije vreme, a svakako usled obeležavanja jubileja Milanskog edikta, nekako je najproblematičniji (sveti) car Konstantin, vladar koji je ukidanjem progona hrišćana izmenio tokove istorije. Mogao se, usled opravdanog nezadovoljstva načinom na koji među Srbima prolazi 200. godišnjica Njegoševog rođenja, čak i od najumnijih stvaralaca ovoga naroda čuti prekor da čitave godine „slavimo tuđeg cara umesto velikog vladiku srpske poezije“. Zar bi sećanje na Konstantinov epohalni duhovni i državnički podvig trebalo da se postidi usled našeg sramnog odnosa prema uspomeni Njegoševoj ili pak potiskivanja 80. Vukovog sabora daleko van predela javne pažnje?

Ili bi valjalo zlurado odmeravati kome smo se (ne)dostojnije odužili – Tesli, Pupinu ili Milankoviću? Svi pomenuti, i mnogi nepomenuti velikani, od potonjih generacija zaslužuju samo zahvalno, ali i našem veku primereno, stvaralačko i inventivno spominjanje, a nijedan ga objektivno, dosad nije dobio. To se ove godine, s obzirom na njen jubilarni karakter u vezi s obojicom, naročito odnosi na cara Konstantina i Njegoša. Ponešto je učinjeno i još će biti učinjeno, ali se moglo i moralo uverenije, pravovremenije, ukupno bolje i dalekosežno osmišljenije.

Što je bilo kako je bilo i jeste kako jeste „krivci“ nisu ni Konstantin ni Njegoš. Naprotiv, oni su žrtve ovdašnje duhovne klime i poremećenog sistema vrednosti, pri čemu stradanja cara Konstantina u nekim novijim revizionističkim tumačenjima kazuju da je u nas reč i o lokalno obojenom odrazu jedne opštije „političke korektnosti“.

(Novosti)