И ми свог Саприма за трку имамо

I mi svog Saprima za trku imamo

28 novembra 2015

Vesna Veizovi 3232Piše: Vesna Veizović

Na predsedničkim izborima 2012. u Sjedinjenim Državama jedan od kandidata bio je i malo poznati Vermin Saprim. Ta mala popularnost i nepoznavanje dotičnog ne bi bilo ni malo čudno, budući da je teško popamtiti i lokalne politikante, da Vermin Saprim nije u najmanju ruku čudak koji se i po izgledu ali i po obećanjima izdvaja od svih ostalih.

Naime, Saprim je prvenstveno umetnik performansa i kako za sebe kaže pobornik anarhističkog sistema. Izgledom ne samo da se izdvaja od političkih protivnika, nego i uopšte od mase, uglavnom zbog ogromne gumene čizme koju uvek nosi umesto šešira, brade i frizure kojom podseća na patuljka ali i generalno celom pojavom izaziva pažnju gde god da se pojavi.

No, pošto je danas svet toliko „uznapredovao“ bar što se tiče modnih detalja, pa ni haljina od živog mesa nije neobična pojava, tako su Saprima upravo njegova urnebesna predizborna obećanja koja je davao američkom narodu izdvojila od svih dosadašnjih kandidata.

Pored ponija koji bi dobio svaki američki građanin, Saprim je obećavao svojim glasačima i da će pranje zuba postati dužnost kada on dođe na vlast.A ako izuzmemo dizanje nivoa svesti o zombi apokalipsi što je bila takoreći osnova izborne kampanje, pobedničko obećanje je definitivno putovanje kroz vreme.

Pored Vermina Saprima u trku za najluđeg predsedničkog kandidata u svetu ove godine ušao je i Dart Vejder glavom i bradom, koji se na tu funkciju kandidovao u Ukrajini.

Doduše Vajder nije formalno učestvovao na izborima, ali je putem onlajn peticije dobio više od 25 hiljada glasova.

Sigurno je da u svetu postoji još sličnih primera koji svojom pojavom na satiričan način prikazuju istinsko stanje u politici i višepartijskom sistemu i čija obećanja, kao što je putovanje kroz vreme, ubistvo Hitlera i sprečavanje izbijanja Drugog rata kako bi se izmenio tok istorije, nisu ništa manje neverovatna nego bilo koja druga koja dobijaju građani širom sveta od svojih politikanata.

U Srbiji vladajuća koalicija ima dosta njih koji po mnogo čemu podsećaju ali i prevazilaze Vermana Saprima. Razlika između njih i Saprima je samo u odevnim kombinacijama i u činjenici da je Saprimova namera ismejavanje političara, dok su domaći politikanti u svojoj gluposti krajnje ozbiljni.

Poslednji i nizu ispada bila je poseta Maje Gojković Iranu, koja se tom prilikom obukla ekstremnije od tamošnjih žena. Želeći da bude veći katolik od pape, Gojkovićeva je ovim potezom sebe doslovno prikazala kao političara iz vica o ljudožderima, bez hrskavice sa gomilom putera na sebi i još troje poltrona u sebi. Čak su i domaćini bili zaprepašćeni količinom ljigavosti i neimanja samopoštovanja, da ne govorimo da su ovakvi postupci politikanata postali praksa i da se kroz njihov nastup u svetu šalje slika o celokupnom narodu.

Kralj laspusa iliti šef poslaničke grupe SNS-a Zoran Babić, odavno je postao predmet sprdnje i van naših granica. Količina njegove gluposti i nepoznavanja osnovnih pojmova, i to ne samo značenja nego i izgovora su zastrašujuća za nekoga na takvoj funkciji. Logičan sled zaključaka je da su oni ispod njega još gori, ili još napredniji u sopstvenoj gluposti.

Za njim otprilike u istom rangu kaska i potpredsednik skupštine Igor Bečić, inače bivši kondukter, koji valjda u svom neobuzdanom osećanju inferiornosti pred gomilom poluintelektualaca iz opozicije, malo pomalo pa upotrebi neku stranu frazu kojom se sam sebi čini pametan. Nažalost, to u većini slučajeva ispadne nakaradno, te joj obično ili smisao ne paše u rečenici ili je izgovori na babićevski način, odnosno pogrešno.

Ne bi to bilo čudno ali ni tako strašno da ovakva maligna politikantska scena nije postala svakodnevnica, te je narodu kome bi takvi trebalo da služe kao kakav primer uspeha, obrazovanja, znanja, a ne kao predmeti za ismevanje, i čije spektakle u skupštini očekuju ne sa nadom da će izvršiti svoja narodna poslanja, već da će ih zasmejati svojim idiotlucima.

U red sa pomenutim višim slojevima vladajuće stranke, među prve može da stane ministar odbrane. Bivši keramičar, lokalni tajkun na ivici zakona ali zato i vrlo dobar poslušnik velikog vođe. Ovaj ministar recimo priznaje da još uvek nije usavršio putovanje kroz vreme, jer nije mogao da se određenog datuma teleprontuje iz Kruševca u Beograd. Iako nije mogao da se teleprontuje, ministar je na taj dan izuzetno ponosan jer je tokom neuspešnog leta koga i dalje obavija misterija stradalo sedam osoba.

Otelotvorenje Nušićeve „Gospođe ministarke“ dobili smo u prvoj dami Srbije, međutim kako je vladavina njenog muža potrajala duže nego li ministarke Živke iz istoimene priče tako je gospođa Nikolić uspela da počini mnogo više gluposti.

Pored fondacije koja nosi njeno ime, neprofitne sa debelim profitom, zatim zvanične veb stranice „supruga predsednika“ koja je nekoliko dana bila deo sajta Vlade republike Srbije, pa sve do ktitorskog samohvalisanja po crkvama gde, doduše još nije dobila fresku ali joj ime ponosno visi na jednom lusteru. Da samo može da je vidi gospođa Živka, i sama bi se postidela…

Predsednik države, suosnivač naprednih, vazda tužnog lica za koje neki vele da je profesionalna deformacija bivšeg grobara, ljubitelj dobre rakije i domaćin u kom žena gazduje a kum ga anatemiše, više ništa i ne obećava. U poslednje vreme samo klima glavom, čudi se na Koštuničin način, promumla ponešto i čeka valjda sledeće izbore ili legalizaciju da mu aktuelna ministarka građevine ne poruši teškom mukom od narodnog novca stečene vikendice na obali Dunava. A možda je mučeniku preko glave rodbinskih blamova i i hirova supruge, zbog koje je i tašti morao diplomatski pasoš da obezbedi…

A tek pomenuta ministarka, članica Trilateralne komisije, nekada Gica prasica koja se u međuvremenu stesala i provalila kako radi fotošop, pa u poznim godinama započela politikanstko manekensku karijeru, je čista komedija.

U ženskom delu naprednjačkog tabora pored Zorane, bitnu ulogu igra i ministarka bez portfelja. Jadranka, poznatija i kao Vučićeva Orleanka, uvek sa previše šminke neadekvatno raspoređene čime izaziva pažnju neistomišljenika koji i dalje nisu potpuno sigurni u njen pol.

Kolovođa ovog cirkusa koji nije ništa manje nadrealan ni od koalicionih partnera niti od kvaziopozicije, egocentrik opsednut medijima, godinama ugnjetavan od svog političkog oca Šešelja, koji mu je i okupio ovakav politički kadar, govoreći da je u stranci potreban samo jedan pametan i to on sam.

On, Aleksandar Vučić, veliki vođa vazda je okružen bulumentom režimskih novinarčića koji nekoliko puta godišnje predviđaju kojekakve katastrofe u vidu državnih udara, potencijalnih atentata, u svakoj pa i dobronamernoj kritici koja vođi nije po volji oni vide neku teoriju zavere , dok su istovremeno spremni da svaki njegov korak (koji je svaki do jednog katastrofalan) veličaju i od njega prave istovremeno i žrtvu i nacionalnog heroja. U društvu nepismenih i neznalica kojima rukovodi strahom i ucenama, jer se i njime na isti način rukovodi, jer i ne zna za drugačije, isto primenjuje i na narodu.

Na kraju ovog tužnog izlaganja o katastrofalnoj sadašnjici koja nas je zadesila gde vladaju najgori, najgluplji, ljudi bez znanja, savesti i svesti o svojim nedelima kojim svakodnevno uništavaju ovu zemlju čineći od nje karikaturalnu tvorevinu, ne vidi se neka velika razlika između onih obećanja koja je Amerikancima davao Saprim od onih koje smo mi dobijali od svojih politikanata, čak iz ove perspektive njegova mašina za putovanje kroz vreme deluje realnija od Vučićeve zdrave i bogate Srbije.

(Vaseljenska)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Božo says:

    Bravo!

  2. Iznogud says:

    @bozo Zaista, bravo za novinarku! Ali, sta je sa narodom? Gde su narodu mosnice i mozak?

  3. Nebojsa says:

    Ko nema pametnija posla može gubiti vreme čitanjem onoga što svi znamo. Pred očima novinara se šetaju tajkuni i političari koji su dpre desetak godina išli u poceanoj odeći, a sad imaju stotine miliona i niko od novinara ne istražuje takve slučajeve! Pre par meseci skupština je donela zakon o obaveznom vakcinisanju. I to je izglasano odmah posle privatizacije Torlaka! Znači dok je bio državni nijje bilo obavezno vakcinisanje, a sad kad je privatizovano obavezno je! I TO NI JEDNOM NOVINARU NE BODE OČI! Važno je pisati o ovakvim glupostima, da li je ovako ili onako obučena.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *