I onda će rupe poželeti drumova, al’ drumova više biti neće

I onda će rupe poželeti drumova, al’ drumova više biti neće

16 маја 2013

Miloš_KordićPiše: Miloš Kordić

Zakoni se donose da bude bolje. Da bude više reda. Da se zna ko šta sme, ne sme. Ko šta treba, ne treba, mora, ne mora…

Zakoni se donose da država bude država, da narod bude narod. Bez zakona nema ni države ni naroda. To je anarhija, diktatura, samovlašće. Kao što teško funkcioniše i ona država koja se predozira zakona pa ni ona a ni njen narod ne mogu da dišu od silnih zakona. I što je još gore – teško onoj državi koja donosi zakone koje ni njeni službenici ne razumeju. A o narodu da se i ne priča.

A sve ovo piše se kako bi se čitalac uveo u kratku priču o Zakonu o saobraćaju. Ili kako se on zove… nije ni važno. Već je važno reći da se on neprestano menja, dopunjuje, da se donosi i novi, sa željom da bude bolji. Jer saobraćaj danas i sutra nije isto što je i saobraćaj koji je bio juče. Broj drumskih (a o drumskom saobraćaju je reč) prevoznih sredstava iz dana u dan velikom brzinom raste. Bez obzira na standard građana. I sve je veći broj starijih i veoma starih vozila na drumovima Srbije. Raste i broj onih koji uvoze polovne automobile. Što je odavno postao unosan biznis. Naši građani (ne svi, naravno) nisu u mogućnosti da kupe nov automobil. Pa polovnjaci dobro dođu. I oni se voze, i prolaze na tehničkim pregledima, i registruju se i onda kad se takvi u zapadnim zemljama, iz kojih su dopremljeni, ne bi smeli ni da se pojave na putu.

A šta da se radi?! Tako je – kako je. Tu smo – gde smo. Nema sredstava. Kriza.

Nema davno kako smo dobili novi Zakon o saobraćaju. Drumskom, naravno. Na njega mislim. Jedni kažu da je strog, prestrog. Drugi kažu da bi to trebalo još čvršće, da bude stroži. Treći su za mnogo kvalitetnije sticanje znanja o saobraćaju – od pešaka do vozača autobusa, tramvaja, kamiona… Što će reći – bolja organizacija saobraćajne nastave za sve stanovnike. Četvrti su za kulturu. Bez saobraćajne kulture nema ni znanja, ni pešaka, ni vozača. Ali su i oni za drastične kazne. Jer po njima, i pored strogog Zakona, našim ulicama, drumovima, sokacima, šorovima krstare i gospodare siledžije, pijani i drogirani, neznalice koji su kupili vozačke dozvole, oni koje uvek neko zaštiti od bilo kakve odgovornosti, pešaci koji ne šljive ni levu stranu ni zebre. Ima ih koji ne bi ni smeli ni da poseduju vozačku dozvolu zbog raznih teških bolesti, psihofizičkih sposobnosti, odnosno nesposobnosti, obnevidelost, sklonost ka lakom potezanju oružja…

A patrole naše saobraćajne policije čekaju, snimaju, zaustavljaju, upisuju, opominju, opraštaju i često puta savetuju, podučavaju. Snalaze se, bolje je reći.

I one, te patrole naše saobraćajne policije retko će se kad postaviti na deonicama drumova ili u selima u kojima su rupe – sve jedna do druge. I imaju pravo – što oni da odgovaraju na neugodna pitanja o rupama. Kad rupe nisu njihove. Kad rupe nisu rupe ni ministra unutrašnjih poslova, ni rupe direktora policije, ni rupe načelnika saobraćajne policije… A drumovi po Srbiji puni rupa. Kriza. Počne da se gradi, pa kasnije sve stane. Koridori jesu dobra stvar, ali dok mi njih izgradimo – poješće nas rupe kao termiti.

U poslednjih petnaest godina prošao sam (i vozio i vozili me) Srbiju – uzduž i popreko. I prošao prilično drumova Evrope. Pa čak i Sibira. Ali ovakvih rupa… To majka više ne rađa!

I našim policijskim patrolama bilo bi najbolje kad bi počeli da kažnjavaju nas koji smo prisiljeni da vozimo preko rupa. Jer vozeći se po njima, prisiljeni smo da ih izbegavamo i tako zaista ugrožavamo živote drugima. A ti drugi ugrožavaju ih nama.

A na našim drumovima ginu i zbog prebrze vožnje, i što su pijani, drogirani, što ne poštuju saobraćajne propise… Ginu i mladi i stari. Ginu i vini i nevini. I za sve to se odgovara. Barem bi trebalo da se odgovara. Ali za rupe – niko! A zbog rupa iskrivljuju se felne, otpadaju točkovi, sleće se u kanale, livade, voćnjake… I gine se.

Vozim se često do Petrovčića, u opštini Surčin. Ovde, u Sremu. A ono delovi puta: rupa do rupe. I od Novog Beograda do Petrovčića brzina je ograničena na 40 kilometara na čas. Pa ti vozi. U kojoj brzini? Drugoj, trećoj? Naravno da se toga niko, odnosno malo ko drži.

I koji je za to, za rupe naime, ministar odgovoran? Koje ministarstvo? Dok se to pronađe – nestaće nam drumova. Poješće ih rupe.

I onda će rupe poželeti drumova, al’ drumova više biti neće. Kao u onoj narodnoj, kad će drumovi poželeti… i tako dalje.       

A zakoni se donose da bude bolje. Samo što mi ne znamo gde je to gde bi trebalo da bude bolje.

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u