Ima li Srbija bilo kakav izbor

Ima li Srbija bilo kakav izbor

27 jula 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

„Mi znamo šta se dogodilo!“ – u napadu moralne panike na stranicama Njujork tajmsa izbezumljeno huška notorni Bernar Anri-Levi nad pogibijom 398 putnika malezijskog „boinga“. I, započinjući prvu sledeću rečenicu, odmah dodaje: „Bez obzira na ishod eventualne istrage…“

Čast da oživi duh bečke i berlinske bulevarske štampe od pre tačno jednog veka tako je zgrabilo ovo uticajno propagandističko piskaralo Imperije, koje se već tri decenije lažno izdaje za baštinika slavne francuske filozofske škole sa polovine prošlog veka.

Ako je krivac poznat ne samo pre završetka istrage nego i bez obzira na njen rezultat, tada za krivicu nije neophodan ni zločin, osim kao neka vrsta emotivnog ili političkog okidača za kažnjavanje unapred određenog krivca. Zato je sasvim očekivano da se počinioci zločina na nebu iznad istočne Ukrajine za Anri-Levija podrazumevaju. To su, dakle „bez obzira na ishod istrage“, kaže on, „siledžije, lopovi, silovatelji, bivši zatvorenici i vandali“, koje je Vladimir Putin u istočnoj Ukrajini „preuzeo“ i „pretvorio u paravojne snage“.

Viđen zimus, u trenutku kad je zapretila diskreditacija majdanskog prevrata kao ustanka nacista i antisemita, kako u Kijevu svojim imenom, poreklom i slavom stečenom u medijima Imperije garantuje za ideološku i moralnu čistotu revolucije, jednako kao što je u proteklih četvrt veka garantovao za svaki ološ koji je u službi Imperije iza sebe ostavljao desetine srušenih država, milione mrtvih, desetine miliona upropaštenih života, i isto toliko nekažnjenih zločina – ovaj francuski Jevrejin nije se iscrpljivao argumentacijom o podrazumevajućem krivcu.

NJujork tajmsu, u otrovnom huškačkom tekstu, pisanom u maniru onih kakvi su ovaj list zatrpavali kad god je Bela kuća mobilisala naciju za nove ratove, Anri-Levi nastupio je u ulozi Evropljanina, potomka Voltera, Zole i Kamija – valjda tako pentagonski propagandisti zamišljaju Evropljane: duga kosa, razdrljena bela košulja, slow food, sa egom koji okolo razjeda kao sumporna kiselina – koji poziva najvažnije evropske države Nemačku, Francusku i Veliku Britaniju da odgovore svojoj „moralnoj obavezi“ i zauzmu mesto koje im ona dodeljuje.

A to će reći zajedno sa Imperijom, zajedno protiv Rusije, jer, ako se to ne dogodi i ako ove zemlje ostanu odane dobicima svoje ekonomske saradnje sa Rusijom, tada će oživeti, kaže naš Evropljanin, „duh Minhena“ (1938), a Evropa se ponovo izložiti „sramoti“.

Zanimljivije, međutim, od Levijevog patetičnog imidža i banalnih političkih fraza jesu poruke onog „nesvesnog“, koje isijava iz njegovog teksta. Pitanje je ko su, dakle, ti Anri-Levijevi mi, koji „znamo šta se dogodilo“ 17. jula na nebu iznad Donbasa? Mi francuski filozofi? MiEvropljani? Mi kako u drugorazrednim holividskim filmovima zamišljaju intelektualce istočno od La manša? Mi koji strahujemo od „duha Minhena“?

Autor, naravno, ne definiše eksplicitno poziciju tog mi, tek poneki trag koji se ne da tumačiti sam za sebe. Otud je Anri-Levijevo mi samopodrazumevajuće, taman onoliko koliko su podrazumevajući i krivci za rušenje malezijskog aviona. Samopodrazumevajuće mi nije neobično u zapadnoj diskurzivnoj praksi, na kraju, ono je i otvorilo vrata školi psihoanalitičkog tumačenja teksta. Rečju, mi se legimtiše u odnosu prema Drugom, tojest u odnosu na oni. Hajde zato da vidimo ko su u Anri-Levijevom tekstu oni, osim što smo videli da su „siledžije, lopovi, silovatelji, bivši zatvorenici i vandali“. I, razume se, krivci za rušenje aviona.

Oni su, prema Anri-Leviju, „votkom nalivena vojska rulje“; oni su „ubice i lovci na intelektualce, novinare i druge moralne autoritete“; oni su „podzemni svet bez strukture ili discipline“; onisu „glupaci koji poznaju samo zakon džungle“, oni su „novi tip borbe, sila bez ideja, osuđena na najslabiju ideju rata“; oni su „banda koja proslavlja svoj trofej (srušeni malezijski avion; prim. aut.), igrajući se s njim kao da je igračka“; oni su „psi rata bez vere i zakona“; oni su ti koji se „žale pred svetskim novinarskim kamerama da je 298 izgubljenih duša imalo loš ukus“ (…) padajući im „u rezerovare, odakle koriste vodu za piće“… Da, baš tako je napisao.

mi smo, prema Anri-Leviju, sve što nisu onimi smo „moralna obaveza“, mi smo oni koji znaju šta je „sramota“; mi smo Petro Porošenko, koji je, kaže, „pokazao u strašnim danima posle nesreće kvalitete pribranosti, dostojanstva i autoriteta“, koji „samo nekoliko sati posle tragedije govori bez emocija i trunke mržnje“.

Mi i oni, prema Anri-Leviju, razlikujemo se po vertikali – moralnoj, kulturnoj, pa i rasnoj. Onečovečeni oni – a onečovečenje je najblaže što se da zaključiti iz njegovog opisa – jesu legitimna meta, neko ko ne zaslužuje nikakav obzir, čak, kao što smo videli, ni dokaz o krivici, što je svojevremeno jasno objasnio jedan od ideologa Imperije Robert Kuper.

Otud Anri-Levi, kao agent uticaja, nepogrešivo prepoznaje logiku rušenja malezijskog aviona. Strategija menadžmenta žrtava, među kojima preovlađuju Evropljani, nije u prvom redu usmerena kao pritisak na Putina i Rusiju, već na najmoćnije evropske zemlje.

Jer logika pozicioniranja evropskih lidera u ukrajinskoj krizi sve do 17. jula bila je nepokolebljivo politička. Naime, na oprezu da se previše zamere Vašingtonu, Angela Merkel, Fransoa Oland i Mateo Renci veoma dobro su razumeli da je potpaljivanje Ukrajine, na kome su insistirale SAD, suštinski antievropski projekat, ništa manje nego antiruski, utoliko više što preti širenjem i potencijalom da zapali dobar deo tradicionalno rovitih delova kontinenta.

Otud je evropska politička logika nalagala neku vrstu uzdržanosti, pa čak i podrške Putinu, čiji su napori za postizanjem mira prepoznati kao iskreni. Naravno, Amerikance je posebno izluđivalo odsustvo volje evropskih lidera da se istaknu u jakim osuđujućim izjavama prema Rusiji, jer je rezultat toga bila zapanjujuća količina podrške građana Evrope Putinu, bez obzira što nije bilo evropske zemlje u kojoj za račun SAD mediji nisu daleko nadgornjavali svoje političke lidere u rečima osude.

Obaranje malezijskog „boinga“ zato nosi dve važne poruke. Prva je udarac na evropsko javno mnenje. Dovoljna je mala promena uslova, pa da do juče mirni i pribrani Holanđani masovno polude, utrkujći se ko će odvratnijim rečima zahtevati proterivanje iz zemlje Marije Putin. Naravno, biće teško danas pronaći holandskog političara koji će se usuditi da kaže reč razumevanja za Rusiju, čak i pod uslovom da duboko veruje da je Putin potpuno nevin za obaranje aviona.

Druga poruka je, međutim, još važnija i otrovnija. Naime, za sumnjati je da na stolu Merkelove, Olanda i Rencija završavaju izveštaji koji za obaranje aviona osuđuju jednu od ruskih strana.

Ako oni lično veruju da iza toga stoje Amerikanci sa svojim službama – a mnogo je razloga i prethodnih iskustava koja govore upravo to – tada je obaranje aviona američka poruka, i ona glasi: braćo Evropljani, još nemate pojma šta smo sve spremni da uradimo, dokle možemo da idemo! Tako je evropskim liderima dato da izaberu hoće li biti mi ili oni.

Ako su mi, kao mi treba i da se ponašaju. Ako su oni, tada ćemo se prema njima i ponašati kao da su oni – „votkom nalivena vojska rulje“, prema kojoj je dozvoljeno primeniti sve.

Na primer? Na primer da sledeći bude avion sa 250 francuskih, nemačkih ili italijanskih putnika? Ili je bolje svih zajedno? Ili da se u Italiji pod teretom krize ponovo pojave Crvene brigade, koje će da postavljaju bombe i otimaju italijanske političare i industrijalce?

Ako su Crvene brigade iz 70-tih bile proizvod CIA – operacija Gladio – zašto bi bilo teško napraviti još jedne? Ili da Olandu po Francuskoj počnu ponovo da pucaju borci za nezavisnost Korzike? Ili neka islamistička grupa, koja tamo nije bez ozbiljne ljudske baze? Ili da se Merkelovoj pokaže da je stasao podmladak Bader-Majnhofa?

Sve je to, naravno, moguće, utoliko pre što, kada takve stvari postavlja moćna ruka sa strane, tada socijalni razlozi ne moraju da imaju presudnu ulogu – uostalom zar se Libijci nisu pobunili u trenutku kad su živeli najbolje u celoj svojoj istoriji.

Odnosi sa Rusijom za najmoćnije zemlje Evrope su pre svega pitanje razvoja. Odnosi sa Amerikom, međutim, pitanje su bezbednosti, i, ako su to zaboravili, malezijski avion ih je podsetio na to. Istovremeno, cela najnovija politička istorija savremenog zapadnog sveta jeste istorija izbora između demokratije, koja uključuje socijalno blagostanje, i bezbednosti. I cela ta najnovija istorija jeste istorija opredeljenja za ovo drugo.

Izbor između demokratije i bezbednosti, međutim, neka je vrsta izbora koji pravi uslovni politički refleks, dok je danas pred najvažnijim zemljama Evrope strateški izbor, prostor na kome se bira put za narednih nekoliko decenija.

Rečju, povratka na stare udobne odnose između SAD i Evrope neće biti jer zapadni svet više ne proizvodi dovoljno da bi, kao ranije, bilo i za jedne i za druge. Pretvore li Merkelova i Oland izbor bezbednosti u strateški izbor, izgubiće rast, ali neće osvojiti bezbednost, bar ne na duži rok.

Za početak, evro će biti gušen izdržavajući štampanje dolara, a evropske zemlje će najpre biti prinuđene da povećaju svoje vojne budžete, i već za nekoliko godina biće pretvorene u kasarne koje se za račun Vašingtona spremaju za pohod na istok. Kada pak potroše sve taktičke mogućnosti balansiranja, naprave li izbor prema Rusiji, na teškoj probi će biti njihova sposobnost da iznesu državni suverenitet.

Naravno, sama Nemačka, sama Francuska ili sama Italija ne mogu se suprotstaviti Americi. Ni sve tri zajedno uz sve one države EU koje više gravitiraju Berlinu nego Vašingtonu. Zajedno sa Rusijom, bila bi sasvim druga priča. Putinova ruka prema tom delu Evrope stoji u vazduhu, i neće stajati još dugo. Ne zato što vreme ističe njemu, već zato što ističe evropskim liderima.

Osim rasta, Rusija evropskim zemljama znači i suverenitet. Kad su evropski narodi u pitanju, koliko god zahvaćeni amerikanizacijom i globalizacijom, suverenitet u njihovoj političkoj istoriji ima visoku cenu.

Ali Evropska unija izabraće bezbednost vašingtonsko-briselskog protekotrata; Evropa će izabrati suverenitet. Nikad kao sad Evropa i Evropska unija nisu bila dva toliko suprotstavljena pojma. Kao da poredimo Anri-Levija i Marloa.

Iako je Vašington Srbima za taj izbor ostavio manje vremena nego evropskim prestonicama, na prvi pogled biće najlogičnije da Beograd prati signale iz Berlina, i to ne zbog toga što Srbija pregovara o ulasku u EU, već zbog sopstvene bezbednosti. Ali samo na prvi pogled.

Ako se Berlin opredeli za suverenitet i vezu sa Rusima, neće biti van pameti da Vašington kontinent zapali preko Balkana. To može biti opako bolno i opasno, ali Srbija bolju priliku od te ne može imati. Ako Nemačka da prednost svojoj bezbednosti, teško je danas poverovati da će Srbija uraditi drugačije.

A tu će se onda otvoriti najdublje pitanje, koje je za nas, ne hoteći, otvorio Anri-Levi. Naime, jesu li Srbi, prema Levijevoj političkoj, kulturološkoj i rasnoj tipologiji mi ili su oni? Ili, bolje rečeno, dok on, kao agent američkog uticaja, poručuje Merkelovoj da se odluči da li je mi ili oni, Srbima takva mogućnost nije ponuđena ili bar nije a da to oni znaju.

Ako sami pokušaju to da odrede, mogli bi se izgubiti u zaključcima. Jer, geografski gledano, Srbija je duboko u zapadnoj teritoriji. Kulturološki, već 200 godina korača sa istoka prema zapadu, gde prvo nije prestala da bude, a drugo nije postala. Prema stanju u elitama i narodu, duboko je podeljena. Gledano prema orijentaciji privrede, već nekoliko godina postepeno napušta zapad i seli se na istok.

Prema istorijskoj sudbini Srbije (zaboravimo za ovu priliku dve Jugoslavije), ona je istok, i to ne manje od jednog Donjecka i Stavropolja ili čak Rostova. Uostalom, da se ne lažemo, češće li su se na Srbe odnosile reči Anri-Levija i njegovih istomišljenika o „podzemnom svetu bez struktire i discipline“ ili reči o „moralnoj obavezi“?

Ta razrokost između Istoka i Zapada, koja u vremenima svetskog mira i harmonije može da pruži izvanredne rezultate, u vremenima kriza redovno je destabilizujući faktor. I ona će Srbiju, kako god se opredeli, destabillizovati.

Zato zadržavanje neutralnosti prema Ukrajini kao najvažnijem kriznom centru u ovom delu sveta možda Srbiji neće omogućiti da preživi, ali će je aktivno svrstavanje na bilo koju od strana definitvno ubiti. Naravno, crvena linija te neutralnosti podrazumevala bi da se Srbija, čak ne čekajući Nemačku, ne sme pridružiti sankcijama protiv Rusije, pa ni simboličkim.

Sa druge strane, ta neutralnost ne bi podrazumevala odnos jednake distance, već jednake komunikativnosti, računajući s tim da srpsku neutralnost i u Vašingtonu i u Moskvi doživljavaju kao prorusku poziciju.

Upravo zbog toga neutralnost je duboko promišljena taktička postavka, ali da li je i strateška? Nije, ako Srbija nema izbor koji ima Angela Merkel, da bude mi ili oni. Nije ako je opstanak jake Rusije uslov bez koga Srbija zacelo neće opstati.

Otud dobar rezultat neutralnosti ne bi bila nikakva glupa bajka o Srbiji kao mostu između Istoka i Zapada, već jedini način da, u što je moguće većem miru i što suvljim barutom u magacinima, zaplovi u pravcu svoje sudbine.

Utoliko pre što, mnogo bolje od Anri-Levija, „mi znamo šta se dogodilo“ na nebu iznad Novorusije, i što smo, više čak i od Novorusa, na svojoj koži osetili šta znači kad je krivac poznat ne samo pre završetka istrage nego i bez obzira na njen rezultat. Zato što, koliko se god upinjali, nikada nećemo biti mi, uvek ćemo ostati oni.

(Standard)

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *