Има ли живота пре смрти

Ima li života pre smrti

14 avgusta 2015

Vesna Veizovi 3232Piše: Vesna Veizović

Dođu tako ponekad vremena, kad čovek zaćuti ali ne jer je umislio da je popio svu pamet ovog sveta pa zbog mudrosti svekolike ne progovara, već jer se nemili događaji brže nižu nego misli i reči. I sve što vidi, čuje, sve što se zbiva ima zajedničku suštinu – propast.

Propast društva, propast morala, propast ekonomije, propast privrede, propast pravde, propast duše, propast naroda, propast istorije – propast Srbije. Propast ide a Srbi za njom kaskaju, i svi vele – pa šta ćemo, kud svi tud i ja.

Prođoh pre nekoliko dana pokraj Palate pravde, načinih nekoliko fotografija zgrade, spomenika koji je svojevrsan apsurd mesta na kom se nalazi ili pre ljudi koji svakodnevno prolaze pokraj njega, produžih dalje Savskom. Ceo taj deo grada liči kao da je rat prošetao i ostavio po običaju pustoš za sobom.

Pomislih kako bi bez ikakve dorade terena ne samo ta ulica već mnoge u Beogradu bile savršene za snimanje neke „zombi apokalipse“. Doduše, ne samo teren, već sve nabrojano što kaska za propašću. Zombirano, izmenjene svesti – baš po volji velikog vođe.

Stariji sin s vremena na vreme mi ispriča neku svoju ideju šta bi uradio u slučaju da se zaista dogodi „zombi apokalipsa“, koja je u njegovoj glavi fikcija holivudskih filmova gde živi mrtvaci napadaju preživele, većina tih njegovih ideja je logična i prihvativa, samo što su film i stvarnost velika razlika.

Nećemo pogrešiti ako kažemo da je u Srbiji na snazi zombi apokalipsa, čak i fizički vidiva, još uvek ne jedemo jedni druge ali da li smo zaista živi? Da li je moguće da svestan čovek ovako živi?

Pre tri godine Aleksandar Vučić obećavao je Zapadu da će dati sve od sebe da izmeni svest naroda. Kao i sva ostala obećanja koja je dao onima koji su ga doveli na vlast i ovo obećanje je ispunio. Naravno, niko nije sposoban za samo tri godine uspe da toliko deformiše milione individua, ali posle decenija očekivanja nečeg što Srbi nazivaju „bolje sutra“, umorni i napaćeni narod se prosto prepustio talasu beznađa. Svako obećanje je istrošeno, nada iščezla, bolje sutra koje je nekad bilo „moralno, ekonomski, duhovno i nacionalno jaka Srbija“ svelo se na „samo da ne povećaju opet cene i da imam da platim račune“.

Danas je Aleksandar Vučić uspeo da da čak tri izjave za medije koje bi narod sa iole dostojanstva digao na noge, ali zombiji se nisu potresli. Mi smo navikli da nas ponižavaju. Zombijima ne smeta to što premijer plače nad teroristima braćom Bitići i što će dati sve od sebe da uhapsi nekog Srbina, ni što ga je briga za srbsku decu stradalu u Goraždevcu čije ubistvo niko ne istražuje. Mi znamo da su Vučiću iste žrtve ta deca, i stotine druge srbske dece, vojnika, policajaca, staraca i onih koji su stradali dok su ubijali te Srbe. Pandam ovom Vučićevom sumanutom planu o zajedničkom Danu sećanja je, kada bi Jevreji predložili Nemcima da zajedni obeležavaju dan žrtava Drugog svetkog rata.

Izraelskom premijeru, naravno ne bi bilo ni na kraj pameti da izjavi kako ga baš briga o nekim aferama koje su potresle Izrael a za koje su odgovorni ljudi koje je on lično postavio na ta mesta, niti bi svom narodu smeo da kaže da se ne  interesuje za nesreću u kojoj su na sumnjiv način izgubili živote pripadnici vojske od kojih su pojedinci bili istinski heroji.

Ali mi nismo Jevreji, a bogami ni Madžari čiji predsednik srčano brani svoju zemlju i naciju od multikulturizma, ali i od ekonomske katastrofe koju sa sobom nose azilanti. U našoj zemlji odbrana nacioalnih interesa smatra se izazivanjem rasne, verske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, ali zato pacifizam cveta k`o Tisa u julu…

U prilog propasti morala, sem dosadašnjih pederskih nedelja, imaćemo i jedan pikantan dan pride – transkeskualnu paradu. LGBT zajednica proširuje polje svojih delatnosti sa paradom nakaza, sve pod pokroviteljstvom Vlade Srbije.

Izvesni čika Aca jednom prilikom je savršeno opisao stanje našeg društva i to u vidu pitanja. Na neki fb-post, kao odgovor na naslov neko je napisao: Sprem`te se, sprem`te četnici; A čika Aca je pitao: Koji od 400 četničkih organizacija?

U holivudskim filmovima svi oni zombiji imaju samo jedan cilj, ugristi živog, posisati mu malo krvi i preobratiti ga. Zombiji nemaju želje, nadu, misli, osećanja, nemaju svest o svom postojanju vodi ih samo životinjski nagon za produžetkom sopstvenog bezličnog postojanja.

U stvarnosti nema ujeda, ali nema više ni razlike. Kvalitet života meri se materijalnim bogatstvom i u tome uživa svega nekoliko odsto stanovništva, dok ostatak luta obezglavljen i bez cilja, često u strahu od gubitka nečega što već odavno nema – života.

Ako bismo krenuli o licemerju ne ogleda li se to u našem šoku jer su Amerikanci podigli ogroman spomenik u čast satane, a mi čitavu svitu demona gajimo, hranimo, puštamo ih da nas vode gde oni hoće. Onda pak pročitamo ovo i nasmejemo se gluposti, jer je najbolji trik đavola vazda bio da ubedi čoveka da on i ne postoji…“Postoji samo neka negativna energija, neki bezlični šaptači koji unose nemir, ali đavo..Ma `ajte molim vas, pa da ne postoje i vile … Đavo je umišljaj verskih fanatika, fikcija, glupost“, većina će reći i poreći jer opet „nije sam sa sobom“ kad čuje da je grupa američkih psihologa je zaključila da je religija psihička bolest . Isti oni što ne veruju u đavola ospu paljbu, pretnje, psovke i neizostvane kletve.

Do Valjevske Gračanice je ipak teško otići, lakše je baciti koju anatemu po vodećim satanistima i nadati se da će ih nekad u dubokoj starosti sve stići…Šta je Bog za današnjeg čoveka? Nije više ni uteha za najgora vremena. Jer nema goreg, to je to, sve ostalo su nijanse na koje se polako adaptiramo. Kao cena struje, da penzioneri ne dožive šok zbog poskupljenja od 30 odsto odjednom, struja će poskupljivati na etape…

Završiću sa time da su mi pre nekoliko večeri u poseti bila dvojica pripadnika organa reda, ovaj put ne sa nalogom za pretres, već za privođenje. Moram priznati da su bili prilično ljubazni i uviđajni, te odoh sama u Prekršajni sud da vidim za šta mi se sudi, bez pratnje policije.

Epilog pravdosluđenosti je da sam okrivljena jer me je izvesni ljud, duplo viši i duplo širi od mene udario u glavu i to u policijskoj stanici, gde su i podneli prekršajne prijave protiv mene i njega zbog remećenja javnog reda i mira.

Kad je već izmena svesti u punoj snazi i čudimo se ponekim ispravnim pojavama, poput vesti da je policajac nekome spasio život, lekar nije hteo da primi mito, sveštenik krstio dete a nije hteo da naplati krštenje, čovek i žena trideset godina u braku a još se nisu razveli – kako sad da odudaram od sveta i platim ili ne platim „kaznu“ zato što me živčani stokilaš udario u sred javne ustanove dok stajah da obavim administrativne poslove?

I to u sred kampanje koju vode režimski mediji i ova pseudodržava: Stop nasilju nad ženama.

(Vaseljenska)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *