Империјална игра престижа од Сирије до Косова

Imperijalna igra prestiža od Sirije do Kosova

27 aprila 2018

Piše: Dragomir Anđelković

Živimo u postmoderno „imperijalno“ doba. To je činjenica koju ponekada zaboravimo ili pomislimo da je svet već postao u potpunosti multipolaran, ali, nažalost, malo-malo pa se dogodi nešto što razveje naše iluzije. Zapad slabi ali je još daleko od toga da je njegova moć urušena. Pogotovo što je on mnogo više od geografske, pa i geopolitičke odrednice. Radi se o sveobuhvatnoj globalnoj mreži moći. Uporedo sa klasičnom geopolitičkom policentričnošću u nastajanju i dalje postoji imperijalna mrežna unipolarnost. Otrežnjujući „film“ koji govori o tome videli smo pre neki dan u vezi sa Sirijom. To je jedna strana medalje. Druga je da nam se u kontekstu tamošnjih dešavanja – uveren sam u tom slučaju već neutemeljeno – poručuje da smo mogli da ga imamo (ili da stvari budu gore i dalje postoji takva pretnja) na Kosovu. Tu se krije druga krajnost. Korisno je da njih – ma koje vrste –izbegavamo, odnosno istinski a ne pozerski težimo realističkom sagledavanju stvari i u skladu sa tim adekvatnom delovanju.

MREŽNA KOMBINATORIKA

Kako objašnjavaju M. Hart i A. Negri u svom, u mnogo čemu do danas aktuelnom delu, „Imperija“ (IGAM, Beograd, 2005), ona je svojevrsna „mreža struktura moći“, uprošćeno rečeno, evroatlantskih političkih i poslovnih elita, te njihovih transmisija uticaja i saradnje. Aktuelna globalna „Imperija“ nije isto što i SAD već je ta država na svojevrstan način njen deo i to kao noseći vojno-politički stub šire strukture. A imperijalni konzorcijum čvrsto je srastao i, bez obzira na sva neslaganja unutar njega i pojedina iskakanja iz korita njegove politike, drži se zajedno. Uz to je često i most, odnosno globalni okvir, za delovanje nacionalnih sila koje nisu njegov deo. Njihovi interesi, čak i kada između njih i „Imperije“ postoje duboki rovovi – a to pre svih važi za Kinu – u mnogim zonama se tesno prepliću sa „imperijalnim“. I to dodatno objašnjava njenu vitalnost i sposobnost da, za sada relativno uspešno, kompenzuje objektivna slabljenje na raznim poljima.

Oni koji priželjkuju slabljenje centralne imperijalne sile prečesto se plaše brzog i nekontrolisanog urušavavnja imperijalnog poretka, pa posredno, na neki način, doprinose njegovom opstanku. Spram polivalentne „Imperije“ nalaze se konkurentske regionalne i supersile (Rusija i Kina). Ipak, niti one, ili bar neke od njih, čine klasičan homogeni blok, niti su u srži alternativne kompleksnoj „mreži struktura moći“. Za sada, još jednom ističem, postoji samo jedna takva globalna mreža, što ne znači da je ona svemoćna. Rusija i Kina su i u takvim okolnostima sve više u stanju da zaštite svoja „dvorišta“. Imaju potencijal da u nekoj meri pomognu i udaljenijim partnerskim državama. To, uz ozbiljno pomeranje klatna ekonomske moći ka Pacifiku, čini svet asimetrično policentičnim. Sve u svemu, „Imperija“ ne dominira kao ranije, ali je, za sada, bez celovite konkurencije, što se odražava i na poziciju njene noseće sile – SAD.

GLOBALNA (NE)MOĆ

Kada se Rusija nedavno suočila sa serijom proterivanja diplomata od strane zapadnih država povodom slučaja „Skripalj“, niko od saveznika Moskve nije se sa njom posvećeno solidarisao. Opet, uz London je stao gotovo ceo imperijalni mozaik iako je nedvosmisleno jasno da se radi o saučestvovanju u prevari. Nadalje, čak i Kina nije do kraja podržala Rusiju u OUN u vezi sa zapadnim izmišljotinama o upotrebi hemijskog oružja u Siriji, što je potom poslužilo za nelegalni raketni udar po toj zemlji. Kada se on dogodio, Peking je u potpunosti podržao zahteve Moskve da na nivou OUN bude tretiran kao agresija. To se ipak nije dogodilo jer, kao i obično, „Imperija“ je uz sebe imala kritičnu masu država, pa je izbor Kine pre bio, kako se to često kaže, „moralne“ nego praktične prirode. No, ta, naizgled, kontradiktornost u kineskoj politici, mnogo govori o složenosti globalnog imperijalnog poretka i nijansama opiranja istom. Da nije tako, odnosno da je Amerika klasična nacionalna sila okružena nizom saveznika i klijenata – koliko god da bi to, površno gledano, sklop koji predvodi činilo uređenijim – ona bi se suočavala sa mnogo doslednijim otporom onih koji bi joj tada, bez dvosmislenosti, bili oponenti.

Da stvari budu i gore, iz njihove sadašnje interesne upućenosti na „Imperiju“ ona, kao i ponaosob Vašington – da i to ponovim jer je bitno za razumevanje sveta u kome živimo – crpe dodatnu snagu koja kompenzuje razne unutrašnje parametre urušavnja moći. Stvari, za sada, tako stoje, ali iz toga ipak ne treba izvoditi pogrešne zaključke o neprikosnovenosti Zapada. „Imperija“ se i te kako suočava sa sve ozbiljnijim otporima oponenata u raznim delovima sveta, njihovim prodorima van tzv. „svog dvorišta“ i stvaranjem raznih parcijalnih mreža uticaja u čijem središtu se nalaze neke od konkurentskih sila. Da sada ne govorimo i o unutrašnjem truljenju mnogih imperijalnih mehanizama. Svet se menja nauštrb „Imperije“, mada je daleko od toga da se promenio na način kako želimo, a i pitanje je da li će se to desiti ili ćemo dobiti samo neke nove imperijalne hibride. Videćemo, a što se sadašnje „Imperije“ tiče, ona, ili njena noseća sila, još su veoma opasne, ali stoji i da neodmereno ispoljavanje moći proizlazi iz sve snažnijeg osećanja nemoći.

FLEKSIBILNI OTPOR

Svaka „centralna sila“ – kako u prošlosti tako i danas – „unutar svog imperijalnog sveta ima jaku potrebu za političkim i vojnim mešanjem“ (H. Minkler, „Imperije: logika vladavine svetom od Starog Rima do Sjedinjenih Država“, Albatros plus i Službeni glasnik, Beograd, 2009). Toga se ona „ne može odreći a da pri tome ne ugrozi svoj položaj“. Sledstveno tome, nijedna „Imperija“ ne sme se, makar i na svoju štetu, neutralno „odnositi prema silama koje spadaju u njenu zonu uticaja, a da ne reskira da ugrozi svoj primat“. To se odnosi i na druge faktore njenog uticaja u područjima koja su u sferi njene dominacije ili ona na njih pretenduje. I drugima je jasno da je tako.

To objašnjava i zašto je Vašington morao da izvede najnoviji sirijski performans, uz prihvatanje opasnosti da se hod po ivici pretvori u nešto mnogo gore i za SAD. „Imperije“, pa i današnja koju oličava Amerika, moraju da koriste svaku priliku da pokažu ko je glavni na prostoru njene dominacije. Ako tako ne bi postupala i onda kada – a sada je to slučaj – rizikuje da udari u zid, postepeno bi nestalo ono što je srž njene moći, a to je strah od nje i uverenje da je svugde prisutna. Na osnovu toga, tj. time podstaknutog prepuštanja njenoj moći, „Imperija“ postiže mnogo toga sa znatno manjom upotrebom sredstava nego što bi morala kad bi se sve odvijalo po principu racionalnog sagledavanja odnosa snaga i mehaničke primene sile. Uostalom, kad bi se osmelili da dignu glave svi oni čije interese gazi, „Imperija“ ne bi imala mogućnost da kontroliše stvari. Zato joj je važno da izbegne svaki otvoreni bunt svojoj volji ili da na njega reaguje histerično. U okolnostima kada je svima jasno da posustaje, nikada se ne zna da li će to biti prelomna tačka koja će poslužiti kao podstrek i mnogim drugim nezadovoljnicima da se usprotive. Moskva to dobro shvata pa igra tako da brani svoje pozicije ali i da definitivno ne satera Vašington u ćošak i tako doprinese, u tom slučaju gotovo neminovnom, otpočinjanju nesreće globalnih razmera.

EGZIBICIONIZAM I GEOPOLITIKA

Rusija se, u momentu dok je Bela kuća pod Obaminim vođstvom doživljavala svojevrsnu krizu identiteta, umešala u sirijsku krizu i tamo munjevito preokrenula tok stvari u suprotnom smeru od onoga koji su nametali imperijalni stratezi. Plodovi toga sazrevaju danas kada je na pomolu, ako – zbog odnosa Moskve i Ankare, te prisustva zapadnih trupa u kurdskim regionima – ne apsolutna, onda svakako relativna pobeda režima koji Rusija podržava u Siriji. Bez obzira na svu pometnju do koje je došlo posle Trampove pobede, „Imperija“ to ne sme mirno da gleda. Tim pre što su imperijalne strukture, uvažavajući donekle njegovu želju da centralna imperijalna sila dobije veći značaj u raznim aspektima, ukrotile operativni egzibicionizam novog predsednika. Njegov egzibicionizam je sada uglavnom PR prirode ali, iako nekada deluje suprotno, ne i u domenu suštinskog usmeravanja (geo)političkih procesa. To, možda i temeljnije nego ranije, ponovo u punom opsegu rade stari koordinatori „mreže strukture moći“.

Oni su procenili da u Siriji ispoljena dubinska nemoć „Imperije“ zahteva da se pozerski demonstrira moć. I to po svaku cenu. Da bi ona sačuvala što veći deo svog prestiža i posle neminovne konsolidacije novog bliskoistočnog poretka (koji je nametnuo značajna ograničenja „Imperiji“ u okolnostima kada je posle tzv. „arapskog proleća“ pomislila da je na korak da tu uspostavi punu dominaciju), njena američka aždaja je morala da bljune vatru. Rusi su to dobro razumeli i jedino im je bio cilj da ta vatra nanese što manje štete njima i njihovom savezniku, odnosno da, koliko god je moguće u okolnostima i dalje postojeće imperijalne medijske dominacije u svetu, što većem broju ljudi bude jasno da se ne radi o pravoj zapadnoj nadmoći već o pozorištu. Naravno, moglo je sve da bude i drugačije i da se Rusija tome odlučno suprotstavi delima, a ne samo rečima. No, jasno je da bi „Imperija“ morala nešto u tim okolnostima da preduzme, inače bi reskirala da počnu da pucaju njeni mehuri. Tada bi uistinu, a ne samo na naslovnim stranama tabloida, bili na ivici Trećeg svetskog rata. Ne treba šire pričati kakve bi posledice, po principu domino efekta, mogle da proizađu iz takvog vojno-političkog ludovanja.

SIRIJSKO-KOSOVSKE PARALELE

Kratkoročno gledano „Imperija“ je tako najnovijim sirijskim spektaklom pokazala da je bitna. Srednjoročno, to joj neće mnogo pomoći jer se svet svakako menja na štetu centara moći koji iza nje stoje i sa drugim elementima je čine. Kako i koliko, ostaje nam da vidimo, uz svest da svakako nema mesta za laka radovanja, jer je neizvesno šta nas sve još čeka. No, kada se radi o Kosovu, tu iz sagledavanja svega rečenog možemo slobodno da kažemo da za nas stvari ne stoje loše kao što na prvi pogled izgledaju. Naprotiv. Loše su samo ako kod nas prevlada defetizam, te sami, sebi nauštrb, obavimo prljave poslove u korist onih koji nam ne žele dobro. Tako je, gle paradoksa, baš zbog „Imperije“ i njenih rezona.

„Imperija“ je od kraja 2000. do sredine 2008. godine okončala proces apsorbovanja i „varenja“ Srbije. Ona je do tada postala skoro u potpunosti integrali deo „imperijalnog“ prostora. Samo je članstvo u NATO-u falilo da tako bude u potpunosti. U takvim okolnostima zapadni stratezi su procenili da ne moraju Srbima da daju bilo kakve ustupke, već će oni progutati i ono što, kako se kaže, ne bi ni pas s maslom. Da nije bilo Koštunice koji je nametnuo i, pre u javnosti nego državnoj politici (koja je ipak morala da se priklanja nacionalnom pulsu), zacementirao politiku odbrane Kosova – možda bi tako i bilo. Ovako nije ispalo kako je Zapad očekivao! Nisu se ostvarili ni imperijalni planovi za BiH. Dodik, koji je i sam dugo koketirao sa „Imperijom“, tamo se učvrstio na vlati i sprečio dalje urušavanje Republike Srpske te, proporcionalno tome, centralizovanje BiH.

Za „Imperiju“ je sve rečeno bilo neprihvatljivo. Zato je 2008. izvršila polovični „narandžasti“ juriš na Beograd, ali je i posle njega dobila tek deo onoga što je želela. Zato 2012. nije branila one koje je 2008. instalirala. A sadašnja vlast je dobila amin da to postane uz, nesumnjivo, prethodno davanje obećanja da neće sprečavati da se postiganuto od 2008. do 2012. godine učvrsti, kao i, štaviše, da će Beograd pokazati spremnost da sarađuje u vezi sa rešavanjem „problema“ severa Kosova na način koji reafirmiše jedinstvo tog entiteta, doduše uz ugrađivanje mehanizama koji sprečavaju direktnu vlast Prištine nad pomenutim delom naše secesionističke pokrajine. U nekoj meri, insistirajući na poslednjem, Beograd je išao tim putem, a pre svega zahvaljujući nespremnosti Albanaca da i oni to učine, proces nije zaokružen. U tome su oni imali blagonaklon stav imperijalnih struktura koje se bave našim regionom, jer je očigledna njihova namera da prisile Beograd da Prištini da i one ustupke koji nisu dogovoreni. Radi se o prihvatanju modela dve Nemačke, odnosno pristanku da bez formalnog priznanja, Kosovo u potpunosti tretiramo kao državu (ulazak Prištine u sve međunarodne institucije od OUN pa naniže, izostanak lobiranja Srbije protiv novih priznanja Kosova, prihvatanje formiranja tamošnje vojske).

IMPERIJALNI RAČUN

Vlast u Beogradu na to ipak ne pristaje, bez onoga što naziva istorijskim kompromisom, a pretpostavljam da ima u vidu podelu Kosova. O tome sada neću šire govoriti jer jasno je da „Imperija“ za tako nešto sada neće ni da čuje. Slepo – kao i u slučaju BiH, gde posredstvom svoje „pete kolone“ u RS pokušava da sruši Dodika, kako bi u sledećem koraku odglavila proces centralizacije – insistira na realizaciji svoje kosovske agende. Tako smo stili do tačke u kojoj se nalazimo, gde Beograd i dalje ne pristaje na kapitulaciju iako očekuje pojačani pritisak. Reči na stranu, jer, kako se kaže, one lako odlete, ali da je tako vidi se i po onome što oficijelna Srbija čini.

Da je našem establišmentu namera da stvari tiho dovede do poraza ne bi tako postupao jer, koliko da je u nečemu kooperativan prema postmodernim okupatorima, ipak remeti proces „kuvanja žabe“ (konstantno ubeđivanje niza zemalja da preispitaju priznanje Kosova ili da se od njega uzdrže; insistiranje na saradnji sa Rusijom čak i u okolnostima kada je ona gotovo izolovana; tu spada i uporna borba da Interpol trajno ne odbaci srpske poternice protiv albanskih terorista). Opet, na drugu, po nas zabrinjavajuću stranu, nekada naginju poruke da za nas nije prihvatljiv „zamrznuti konflikt“ ili da se mir mora sačuvati po svaku cenu. Što kaže kolega Branko Radun – šta drugo ako ne tzv. „zamrznuti konflikt“? Da li nam „Imperija“ nudi išta osim kapitulacije? I zašta nam služi uopšte vojska, što kupujemo migove, ako nam je opredeljenje da očuvamo „mir po svaku cenu“? Zato je važno što je Vučić, i sam upotrebivši već plasiranu frazu o miru, dodao „gotovo“ uz ono „po svaku cenu“. Beograd je, setimo se, obećao da će, ako se ne daj bože dogodi pokušaj realizacije nove „Oluje“ na severu Kosova, vojno intervenisati.

Kao društvo i država neretko delujemo šizofreno u vezi sa pristupom Kosovu i Metohiji. No, najvažnije je da nismo kapitulirali. Ne smemo to da učinimo, a to nije ni nužno sagledavajući stvari, kako je to danas moderno reći, u duhu kost-benefit analize. „Imperija“ može da preti ali, uveren sam u to, nije spremna da nam napravi velike probleme. Može, ali neće zbog sebe. To proizlazi iz logike kojom se rukovodi njena elita. „Imperija“, umnogome, kao što smo videli danas opstaje na osnovu svog ranije stečenog prestiža, i do njega jako drži. Ne bi ga olako reskirala, a ako njena blef strategija zastrašivanja ne da rezultat, a krene putem velike intervencije, moraće. Toga se ona plaši. Ne treba joj nova Sirija gde bi se upuštala u opasne igre imperijalnog prestiža pa neće ići dalje od onoga što joj mi nagovestimo da prihvatamo.

DVA KOSOVA I DVE NEMAČKE

Ako se naš državni vrh ne uplaši od raznih pretnji (npr. da će biti otežan tok EU integracija Srbije ili da će otpočeti akcija njegovog slabljenja putem jače podrške opoziciji i većeg aktiviranja protiv vlasti prozapadnih medija i NVO, odnosno blokiranja novih zapadnih investicija), Vašington i Brisel će stati, bar kada se radi o pokušajima da se Srbija prisili da po pitanju Kosova totalno kapitulira, te će se tako steći osnov da pregovaramo oko nekog, kakvog-takvog, kompromisnog rešenja. Krene li „Imperija“ đonom na Srbiju i RS, odnosno upute li se, uz podršku NATO-a, alabanski bojovnici na sever Kosova, neminovno će biti otvorena „Pandorina kutija“ u regionu, što bi sve izuzetno negativno odjeknulo u evropskom javnom mnenju kojem je, dok se temelji EU ljuljaju, jako bitno da u svakom kutku briselske zone uticaja bude mirno. Pokazalo bi se i da je „Imperija“ u Srbiji protraćila decenije, što ne bi pogodovalo predstavi o njenoj sposobnosti. Uz sve to, potpaljivanje vatre u Srbiji i njenom okruženju, ili bar naše guranje u ekonomski sunovrat, drastično loše bi se odrazilo na ovdašnje investicije evroatlantske elite (koja je kupila „pola“ Srbije) te generalno poslovni ambijent u našem delu Evrope.

Stigli smo ponovo do Rusije. Zapadni glasnogovornici stalno kukaju zbog opasnosti koju ona navodno predstavlja za naš region koji doživljavaju kao svoj, doduše još u potpunosti neograđeni, zabran. Tu se ne radi samo o propagandi već i o strahu od Rusije. Kao što je pomrsila konce „Imperiji“ na Bliskom istoku, postoji strah da može i hoće to da učini i na Balkanu. Toga se imperijalne strukture pribojavaju iako veruju da je Ruska Federacija već ozbiljno napregnula svoje resurse, ali ne bi htele da testiraju da li je tako. I tu je naša šansa. Imperija“ sada gazi napred iako se plaši turbulencija, samo zato što računaju na srpski strah i neodlučnost. Čim bi se uverila da je Beograd istinski odlučan da se odupre, makar morao, uz sav rizik koji to nosi, radikalno da se okrene Rusiji, stala bi! To je logika „imperijalnog“ ponašanja u borbi za očuvanje prestiža o kojoj smo već govorili. Mi smo mnogo manje važni od njenih širih interesa, a njih neće da potkopava, koliko god da joj je stalo da okonča kosovsko-metohijsku „krizu“.

Nadam se da na vrhu naše državne piramide to shvataju i imaju hrabrosti da u skladu sa tim postupe, samo za sada se nadajući da će za Zapadom, bez prevelikog zatezanja konopca, ipak naći neki modus vivendi, pa pokušavaju nešto da postignu po principu „umiljato jagnje dve ovce sisa“. Ali nadanje te vrste ima smisla samo do približavanja crvenoj liniji koju predstavlja pristajanje, bez prethodnog dobitaka i za nas, na išta nalik modelu dve Nemačke, te dalje ugrožavanje srpskih pozicija na severu Kosova. To bi predstavljalo nedvosmislenu spremnost na kapitulaciju, a nju niko nema pravo da „potpiše“. Pogotovo kada je, zbog imperijalnog straha za sopstveni prestiž, u slučaju otvaranja nove balkanske krize naša nacionalna ugroženost znatno manja nego što se nekada doživljava ili predstavlja.

(Standard / Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *