„Инцков закон“

„Inckov zakon“

1 avgusta 2021

Piše: Darko TANASKOVIĆ

„INCKOV zakon“, koji je, naravno, samo formalno njegov, novi je i u poslednje vreme najozbiljniji test i iskušenje za srpsko nacionalno jedinstvo i političku zrelost predstavnika i pripadnika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno u Republici Srpskoj.

Svojevrsni lakmusov papir.

Verujem da više zaista nije potrebno objašnjavati da su proračunato tempiranje reaktiviranja privremeno odloženih tzv. „bonskih ovlašćenja“ visokog predstavnika i nametanje odredbi Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje, uz zaprećenje strogih kazni, dovođenje u sumnju ili poricanje „genocida“ u Srebrenici, segment operacionalizacije nove i intenzivnije faze šire zamišljenog, koncentričnog pritiska na srpski narod u BiH, ali i na Srbiju i na Srbe uopšte.

Više je razloga zbog čega se onaj deo međunarodne zajednice koji je svojim delovanjem najviše uticao na to da sadašnje stanje i odnosi na prostoru bivše Jugoslavije, na više od tri decenije posle početka njenog razbijanja, budu onakvi kakvi jesu, a znamo kakvi su, baš u ovom trenutku odluči da novim i grubljim pritiscima i ucenama prinudi Srbe da kao svoju prihvate velikim delom njihovu krivicu i da se sve konačno i trajno („pravno obavezujuće“) razreši na srpsku štetu.

U te razloge nove odlučnosti i intenziviranja antisrpske kampanje ovde ne bih ulazio, jer su i oni lako prepoznatljivi i prilično dobro poznati, a u javnosti već uglavnom iscrpno predočeni i analizirani. Pitanje je samo u tome koliko ko želi ili ne želi da ih vidi i/ili kako ih iz svog, uglavnom ideološkog i interesnog, ugla tumači.

U svemu ovome nema gotovo nikakvih iznenađenja, ni među Srbima, ni među njihovim sugrađanima i komšijama drugih nacionalnosti, a ni na strani. Pozicije su odavno zauzete, a rovovi iskopani. Borbeni slogan koji dopire iz tih tranšeja može se sažeti u poklič: „Srbi su krivi za sve!“.

Normalni Srbi to, naravno, ne mogu i neće prihvatiti, jer jednostavno nije tačno, a za njih je politički i nacionalno pogubno, čak i uz sve prenemaganje tužilaca i njihovo licemerno i otužno, stereotipno „razjašnjenje“, koje vređa zdrav razum i elementarnu logiku istorijskog iskustva u društvene realnosti, da niko ne optužuje ceo srpski narod, već samo neke pojedince u njemu, a prvenstveno političke lidere i zvaničnike koji su, navodno, vodili pogrešnu, pa i zločinačku politiku.

Nije li, uostalom, pravdoljubivi Bakir Izetbegović pohitao da objasni da Republika Srpska „Inckovim zakonom“ realno uopšte nije ugrožena, već da su u njoj, zapravo, diskriminisani Bošnjaci, a da svojim protivljenjem zakonu i blokadom zajedničkih institucija Srbi samo „kupuju vreme“?

Ima među Srbima ponešto onih koji se zbog toga ne mogu smatrati baš nenormalnim, ali mogu beslovesno zabludelim ili ideološki ostrašćenim, a možda i interesno motivisanim, koji oberučke prihvataju i šire tu zavodljivu, prevarantsku mantru o navodnom neoptuživanju celog srpskog naroda.

Štaviše, smatraju da su optužbe upućene na određene srpske adrese, kao omče za vratove nekih njihovih sunarodnika, korisne za pospešivanje procesa diferencijacije unutar srpskog nacionalnog korpusa, svojevrsne neophodne katarze, a neki, sledeći glasove iz „civilizovnog“ susedstva, pominju i potrebu denacifikacije Srba.

Dakako, sebi u tom poželjnom nacionalnom (pr)očišćenju predviđaju dakako ulogu bezgrešnih lustratora.

Sada su, posle indukovanih skupštinskih rezolucija u Podgorici i Prištini, ali i nakon objavljivanja neprijatnog im „Izveštaja“ Nezavisne međunarodne komisije o stradanju pripadnika svih naroda u Srebrenici i okolini, isti režiseri iza i iznad tužne balkanske scene, odlučili da je sazrelo vreme za još jedno pomeranje tipskih likova u lutkarskom pozorištu, pa nam stiže i „Inckov zakon“.

Članovi Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine
Obično se kaže da u društvenom životu i u državnim stvarima pravo sile ne sme biti iznad sile prava, ali prema BiH, i ne samo prema BiH, sila prava koristi se kao instrument prava sile, tako da zajednički imenitelj političkog delovanja postaje sila, odnosno integralno nasilje.

Kakve u tom izopačenom simulakrumu vladavine zakona može biti legalnosti, a o legitimnosti da i ne govorimo? Ali, koga to među tzv. „prijateljima Bosne“ uopšte zanima? Važno je samo da se nađe formalno pokriće za primenu, zasad samo pravnog i političkog, nasilja nad neposlušnima, a to su poglavito Srbi.

Ni Hrvati baš nisu pokorni, ali u njihovom slučaju se ipak nastoje iznaći neka dogovorna rešenja za nezadovoljstvo ukupnim položajem i izbornim zakonodavstvom u FBiH, koje oni u poslednje vreme, uz podršku zvaničnog Zagreba, odlučnije iskazuju.

Dakle, sve je jasno i sada se iščekuje kako će Srbi odgovoriti na najnoviji udar pravnog nasilja koji ih potencijalno stavlja, i to masovno, na optuženičku klupu, pošto velika većina njih, ako bi javno rekla šta misli o „genocidu“ u Srebrenici, dolazi pod udar „Inckovog zakona“.

Nije nikakva uteha to što ovakvo opšte sudovanje objektivno nije izvodljivo, jer se čitavom jednom konstitutivnom narodu, a i svim drugim kritičarima haške pravde na teritoriji BiH, zakonski uskraćuje sloboda misli i govora, što bi verovatno trebalo da bude obeležje demokratije u „građanskoj i funkcionalnoj BiH“ koju tobožnji ovdašnji i strani branitelji, a zapravo rušitelji Dejtonskog sporazuma uporno zagovaraju.

Kako bi Srbi mogli odgovoriti?

Svakako načelnim odbacivanjem, odnosno neprihvatanjem nametnutog „Inckovog“ zakona i logično bi bilo očekivati da u vezi sa tim opštim stavom ne bi trebalo da bude neslaganja među inače zavađenim predstavnicima vlasti i opozicije u Republici Srpskoj.

Bez obzira na razlike u retorici, na ovakvo predviđanje upućuju i izjave lidera političkih stranaka, a još više zaključci usvojeni na njihovom prvom sastanku ovim nemilim povodom pre sednice Skupštine RS. Sve posle toga i dalje od toga moglo bi u perspektivi biti krajnje neizvesno. Jer, potrebno je osmisliti i sprovesti liniju institucionalnog odnosa prema spornom zakonskom aktu i uobličiti taktiku političkog nastupanja u predstojećem periodu koji će besumnje biti višestruko turbulentan.

„Inckov zakon“ je Srbima u RS uputio izazov, ali i pružio šansu da potvrde jedinstvo, mudrost i zrelost u odbrani tekovina borbe za dostojanstven i ravnopravan položaj u specifičnoj državnoj zajednici sa Bošnjacima i Hrvatima. U tom pogledu nema, međutim, nikakve pozitivne, a pogotovo trajnije izvesnosti.

Postoji realna opasnost da unutrašnjepolitičke podele, razlike, ambicije i obračuni onemoguće uspostavljanje trajnijeg akcionog jedinstva nužnog za zajednički kredibilan i delotvoran, istovremeno mudar i odlučan odgovor onima koji spremno vrebaju svaku srpsku neopreznost, nedorečenost ili kolebljivost, da bi legitimnim pravima, potrebama i interesima Srba u BiH zadali sledeći, još žešći udarac.

Premda u nekim drugim prilikama to i ne bi bilo nužno, uz imenicu jedinstvo upotrebio sam atribut akciono, kako ne bi bilo shvaćeno da je reč o zalaganju za uspostavljanje nekakvog ideološkog i političkog jedinstva subjekata na političkoj sceni RS, sem onoga o potrebi ujedinjavanja snaga u cilju očuvanja i odbrane nacionalne ugroženosti, a i elementarne građanske ravnopravnosti Srba u BiH, u skladu sa odredbama slova Dejtonskog sporazuma.

Ako je suditi po nekim prvim pokazateljima, bezrezervni optimizam u ovom trenutku ne bi bio osnovan, iako su Srbi pred najvećim pretnjama i pogiblima, istorijskim i prirodnim, po pravilu ispoljavali neslućenu sposobnost ujedinjavanja u otporu i prevazilaženju svih nedaća. Nažalost, po prestanku vanrednih okolnosti, pre ili kasnije, a češće pre nego kasnije, osećanja sabornosti i sklada bi nestajalo… do novog velikog iskušenja.

Kao što je jedinstvo većine u nevoljama bilo monolitno i bez pukotina, tako su se i pukotine u, uslovno rečeno, mirnim i redovnim prilikama, produbljivale do gubljenja svesti o potrebi zajedničkog delovanja čak i u stvarima od temeljnog nacionalnog, pa i egzistencijalnog značaja za zajednicu, a da i ne pominjemo ono što se obično naziva „državni razlog“.

Evo, primera radi, rezonovanja jednog srpskog političara iz RS, na osnovu kojeg je moguće sagledati tipologiju rizika da se ne ostvari stepen idejne i voljne jedinstvenosti, nužan za artikulisanje jasnog i ubedljivog srpskog odgovora na nametanje „Inckovog zakona“ i istrajavanja na njemu, ali i na ukupnu problematiku vezanu za Srebrenicu, od koje se očekuje da bude jedna od glavnih poluga za izglavljivanje odlučnosti srpskog otpora iz kolektivnog ležišta.

Bivši ministar inostranih poslova BiH i potpredsednik Partije demokratskog progresa (PDP) Igor Canadak, govoreći o peticiji protiv „Inckovog zakona“, čije je potpisivanje inicirao Milorad Dodik, poručio je da svi koji ne potpišu „Dodikovu“ peticiju čine veliku stvar za RS.

Već samo nazivanje peticije „Dodikovom“ nagoveštava da Crnadaku nije bitno to da građani BiH, ako se u velikom broju odazovu i potpišu ovaj dokument, transparentno iskažu svoj odnos prema „Inckovom zakonu“, već to što je inicijator ove akcije njegov politički protivnik Milorad Dodik. Štaviše, on za peticiju kaže da je „notorna glupost“. Za ovu kvalfikaciju ne navodi nijedan razlog, ali odmah prelazi na diskvalifikovanje inicijatora, uz objašnjenje da će se nepotpisivanjem građani „suprotstaviti nastavku pljačkanja i privatizacije institicija od SNSD-ove koalicije“, naglašavajući da podrška ovoj peticiji „nije podrška Republici Srpskoj, nego samo politici SNSD“.

U izjavi se dalje ističe moralna nepodobnost Milorada Dodika i njegovog savetnika Radovana Kovačevića, argumentovana nekim njihovim pređašnjim izjavama o događaju u Srebrenici i o Republici Srpskoj, i konstatuje da niko iz Republike Srpske „ne zaslužuje da bude u koloni koja na čelu ima ovakve likove“.

A bi li on potpisao peticiju, da ju je, kojim slučajem, inicirao neko drugi?

Ne možemo biti sigurni u to, jer ju je proglasio „notornom glupošću“, što se, valjda, odnosi na njenu sadržinu i na čin pokretanja potpisivanja, a ne samo i isključivo na ličnost Milorada Dodika. Jer, zakon je ipak nametnuo Valentin Incko i on je nesumnjivo uperen protiv Srba i Republike Srpske i nema nikakve veze sa tim da li je i ko je profitirao na nabavci respiratora i da li inspektori MUP-a stvarno daju zaštitu članovima narko kartela, kao i da li neko želi da sačuva svoje milione…

Ono što sledi u ovoj indikativnoj izjavi dodatno zabrinjava. Naime, bivši ministar inostranih poslova, koji je, izgleda, malo naučio baveći se diplomatskim poslom, nekako kao da želi da umanji težinu Inckovog siledžijskog oproštajnog šamara.

Za njega je odluka o nametanju zakona o zabrani negiranja „genocida“ u Srebrenici „besmislena i nepotrebna“ (da je sramna rezolucija crnogorske skupštine na istu temu „nepotrebna“ rekao je i premijer Zdravko Krivokapić), kao i da pogoduje samo onim strankama kojima odgovaraju konflikti, poput SNSD-a i Stranke demokratske akcije. Kao da je Incko bio rukovođen interesom političkih stranaka u BiH, a ne idejom da dodatno oteža položaj RS i srpskog naroda. Njegov potez je sve samo ne besmislen i nepotreban njegovim nalogodavcima. Ali, svet Crnadakovih predstava je, kako izgleda, beznadežno omeđen i zarobljen u koordinatama unutarsrpskih međustranačkih čegrsti i sukobljavanja.

U tome, nažalost, daleko od toga da je jedini.

Crnadak se, zatim, vajka da će posle ove odluke teme dana ponovo biti „genocid, razdruživanje, ugroženost“, a ne problemi koje tište građane RS, a pre svega korupcija i malverzacije vladajuće koalicije.

Zanimljivo je stavljanje u isti rang štetnosti teme genocida sa razdruživanjem i ugroženošću, kao da su to posledice istog naopakog shvatanja politike i pretvornosti kod glavnih aktera na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, a ne da su ugroženost i pominjanje razdruživanja posledica tendenciozne instrumentalizacije teme „genocida“ radi pritiska na RS i na srpski narod.

Sledi ukazivanje na potpunu promašenost likovanja u Sarajevu, jer „Inckov zakon“ ne može ugroziti srpski narod i RS, „zato što to njen narod neće dozvoliti i što je Republika Srpska međunarodno priznata od svih svetskih centara moći“.

Kako to lepo zvuči! Samo još i da je tačno.

Ne likuju Bošnjaci, i naravno Komšić, baš sasvim bez razloga.

Zna dobro ovaj bivši diplomata da neki „svetski centri moći“ prihvataju, doduše, RS kao jedan od dvaju entiteta u dejtonskoj BiH, ali i da sistematski rade na njenom utapanju u projekat „građanske i funkcionalne države“, čemu je, pored ostalog, posredno namenjen i „Inckov zakon.“ Izjava se zaključuje upozorenjem, takođe dobro poznatim iz arsenala oveštalih fraza, da treba reagovati „hladne glave“ i da se ne sme dozvoliti da RS zbog reakcije na Incka bude povedena „putem mraka, sukoba i samoizolacije“.

Eto, opet bi Srbi, a ne Incko, mogli biti krivi za svoju hudu sreću zbog neprimerenog reagovanja na njegov neprijateljski, a po Crnadaku „besmislen i nepotreban“ postupak.

Neka „besmislenog i nepotrebnog“ zakona! Važno je da se Inckovi nalogodavci ne naljute zbog srpskog neposluha, pa da ovi dodatno dobiju po glavi.

Ko je tu, zapravo, „civilizacijski“ ispravan, a ko nije? Ne reče li, uostalom, Dritan Abazović da je donošenje Rezolucije o Srebrenici „civilizacijski čin“. Pa onda je to, sledstveno i „Inckov zakon“… Nećemo valjda oštro i nesmotreno protiv civilizacije.

Odabrah da razmotrim Crnadakovu izjavu, iako on sam, srećom, nema veću specifičnu težinu na političkom kantaru RS i BiH, jer je paradigmatična za (bez)vrednosni sistem na kome počivaju koncepcije jednog dela srpskih društvenih i partijskih delatnika u Republici Srpskoj i ne samo u njoj.

Opoziciono osporavanje, pa i žestoka kritika svake vlasti i preispitivanje ponašanja najviših državnih zvaničnika u demokratiji je stvar normalne dinamike političkog života i to bi vlast i njeni nosioci, ako su istinski za zdrav demokratski poredak, morali iskreno i smireno prihvatiti i omogućavati. U tome je njihova posebna odgovornost pred narodom i pred istorijom. Ali, zar je toliko teško iz istorije i iz sopstvenih iskustava naučiti da odnos određenih centara moći prema srpskom narodu i njegovim državama nije presudno determinisan svojstvima i ponašanjem srpskih lidera, iako nas žele, a bogme neke i uspevaju, uveriti upravo u suprotno.

Uloga ličnosti u istoriji je stara i zanimljiva tema istoriografskih i filozofskih rasprava, ali bi konačno valjda trebalo da nam se pogled na sopstvenu blisku prošlost razbistri i da shvatimo, recimo, da NATO nije „bombardovao Miloševića“, kako su pisali svetski mediji, a ni „Jugoslaviju (čitaj Srbiju) zbog Miloševićeve politike“ i preteće „humanitarne katastrofe“ koju je on sračunato proizveo, kako su objašnjavali patentirani političari i politički analitičari, već da bi sproveli u delo svoju viziju političke geografije post-jugoslovenskog prostora i radi potvrde kredibiliteta Atlantskog saveza.

NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. godine

Kao da ti isti danas podržavaju kosovske Albance zato što gaje poštovanje prema Aljbinu Kurtiju.

Govori li nam nešto o tome i sudbina Hašima Tačija?

Ma koliko pojedini lideri, poput danas Vučića i Dodika, dominantno obeležavali unutrašnje prilike i tokove u svojim zemljama, pa samim tim izazivali i pozitivne i negativne stavove i emocije, a bili i središnji predmet opozicione i najšira javne pažnje, nikako se ne bi smelo upasti u grešku apsolutnog personalizovanja percepcije političkih zbivanja i državno-nacionalnog interesa.

Incku i njegovim gazdama nije bitan Milorad Dodik, već iznalaženje načina kako da Republici Srpskoj i Srbima što je moguće više otežaju položaj u BiH i u okruženju, kako bi ih nagnali na prihvatanje neprihvatljivog.

Da je, kojim slučajem, srpski lider u BiH/RS Igor Crnadak, Incko bi postupio na isti način…

Mada bivši ministar inostranih poslova BiH nesumnjivo ima i odviše istomišljenika među Srbima, postoji visok stepen izvesnosti da oni nisu većina, čak ni u Crnadakovoj partiji, ali predstavljaju razlog za oprez i izvesnu zebnju.

Nadajmo se, ipak, da Republika Srpska nije izgubila dušu i da će narodni predstavnici, verno tumačeći narodnu volju i njegova osećanja, znati da jedinstveno odgovore ovom ozbiljnom i drskom izazovu.

Uverenošću, hrabrošću i nepokolebljivošću, ali i mudrošću, kojima je stvarana i stvorena Republika Srpska.

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



4 komentara

  1. Kulak says:

    Ako bi se danas oformila međunarodna skupina najpedantnijih istoričara i krenula da istraži šta se od 1991.do1995.dešavalo u Srebrenici i selima oko Srebrenice i Bratunca,ti bi ljudi po "inzkovom zakonu" bili uhapšeni i osuđeni na 5 godina robije!Zdrav razum kaže da je to monstruozan akt i da mu se treba usprotiviti na svaki mogući način.

  2. Triglav says:

    sličan zakon je u nemačkoj uspela sprovesti jevrejska zajednica u vezi drugog svetskog rata i zločina koje su fašisti počinili u logorima. nemci žele sa identičnim zakonom u bosni relativizirati svoje zločine iz drugog svetskog rata i promeniti pogled na istorijske činjenice.

    • Beli Orao says:

      Tačno tako samo što Germani to čine odmah poslije pada berlinskog zida ! Bacili su se na posao da svoj genocid prebace pod bilo kakvim uslovima , lažima , manipulacijom i prikače kukasti krst Srbima , zapad pa i sam NATO i USA su im u tome revnosno i pomogli uz njihov Haag ( nepravde) koji su takođe instalirali !

  3. Čist je ko Suza says:

    Inckov zakon važi samo za Incka.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *