Iran – između Boga i demokratije

Iran – između Boga i demokratije

15 jula 2014

dijas-Goran-Tesic_620x0Piše: Goran Tešić

Iako je Iran relativno često na naslovnim stranama naše štampe i u elektronskim medijima, u Srbiji se ipak malo zna o ovoj zemlji koja se nalazi u jugozapadnoj Aziji na obalama Persijskog zaliva. Pominjanje Irana u Srbiji asocira na ajatolaha Homeinija, na oštrog na rečima donedavnog predsednika ove zemlje Mahmuda Ahmadinedžada i na probleme sa iranskim atomskim programom. Pored toga, Iran se smatra zemljom u kojoj vlada diktatura sa osloncem na šerijat, u kojoj se krše prava ljudi, posebno žena. Kako se veliki deo imidža Irana kod nas zasniva na stereotipima, od kojih su mnogi netačni ili nedovoljno razjašnjeni, tekst koji sledi posvećen je osvetljavanju istine o Iranu.

VELIKA PERSIJSKA CIVILIZACIJA

Istorija Irana seže do oko pet hiljada godina unazad, što je čini jednom od najstarijih u istoriji. Sam naziv Iran vodi poreklo iz vremena dinastije Ahemenida i označava zemlju u kojoj žive Arijevci – od reči Arija (Aryanam Xsaoram – država Arijevaca), pa otuda i naziv na srednjepersijskom – Eran. Isti naziv za narod – Arija – koristi se i u svetoj knjizi zoroastrijaca Avesti. A Persija je naziv koji su Iranu u drevna vremena dali Grci po oblasti Fars (Pars), odakle su poticale dinastije Ahemenida i kasnije Sasanida. Godine 1935. tadašnji iranski šah Reza Pahlavi obratio se pismom Ligi naroda sa molbom da se, umesto naziva Persija, ubuduće koristi naziv Iran sa obrazloženjem da su Parsi, to jest Persijanci, samo jedno od indoiranskih plemena koja žive na teritoriji današnjeg Irana.

Persijska imperija se za vreme vladavine Darija I iz dinastije Ahemenida, prostirala od današnje Grčke i Libije do reke Ind, a prestonica je bio čuveni grad Persepolis (na grčkom: grad Persijanaca), koji se nalazi na 900 kilometara južno od Teherana. Darije I je, stvarajući imperiju, uveo mnoge reforme. Tako je, na primer, podelio zemlju na nekoliko administrativnih jedinica – satrapija, čiji su se upravnici nazivali – satrapima. Reč „satrap” poznata je i u srpskom jeziku i, kao što se može videti, ima, ne kao što bi moglo da se pomisli, tursko, već iransko poreklo, što je slučaj i sa mnogim drugim rečima u turskom jeziku. U satrapijama je prvi put u istoriji bio primenjen princip podele vlasti – vojska se nije podčinjavala satrapima, a vojni komandanti nisu imali administrativnu vlast. Darije je sproveo i novčanu reformu, uvodeći novčanu jedinicu – zlatni darik. Izgrađena je mreža puteva, koja je dovela do neviđenog procvata trgovine.

Zvanična religija drevne iranske ahemenidske imperije je bio već pomenuti – zoroastrizam (od evropskog naziva za osnivača zoroastrizma – Zoroastera, kod nas poznat pod imenom Zaratustra) ili mazda-jasna (iranski naziv, što znači – poštovanje Ahura Mazde, zoroastrijskog boga; a na avestijskom persijskom: vahvī-daēnā-māzdayasna). Zoroastrazam neki smatraju prvom monotetističkom religijom u istoriji mada je ipak njegova glavna karakteristika bila – dualizam. Osnivač zoroastrizma je bio čuveni verski reformator i prorok Zaratustra (Zaratuštra, Zardušt, Zoroaster). On je iz mnoštva duhova kojima su se klanjali ljudi tog vremena izabrao jednog koji je bio dobar i pravedan – Ahura Mazdu i proglasio ga za vrhovnog boga. Zaratustra je govorio da je sve što postoji u svetu stvoreno upravo po volji Ahura Mazde. Ahura Mazda realizuje svoju višu sveštenu volju posredstvom svetog duha koji se zove Spenta Manju. Nasuprot Spenta Manju, postoji zao duh Angro Manju (Ahriman). Ova dva duha su se rodila istog dana, a jedan do njih, dobri duh Spenta Manju, stvorio je život, a drugi zli duh, Angro Manju, smrt. U Zaratustrinom religioznom sistemu postoje istina i božiji poredak – Aša i laž – Drudž. Postoji raj za pravednike i pakao za grešnike.

Zaratustra je uspeo da iskoreni neke od rituala i praksi koje su se upražnjavale u ranijim vremenima, kao na primer prinošenje žrtava u vidu krava i drugih životinja, poštovanje zlih duhova ili deva (tome je posvećen poseban deo unutar Aveste – Vendidad), upotrebu ritualnog, ošamućujućeg napitka „haome” („soma” u Indiji), a koji je bio vrlo popularan i drugo. Zaratustra je smatrao da su blage pomisli, blaga dela i blage reči glavni način služenja bogu. Moglo bi se reći da je Zaratustra bio izdanak velikog duhovnog potencijala drevnih Iranaca i da je svojim reformama pokušao da izvuče narod iz sujeverja. Poznati mađarski filozof Bela Hamvaš u vezi sa tim kaže: „Čovečanstvo je prestalo da bude narod: postalo je nepovezana gomila raznovrsnih bića. Ta gomila je masa. Krajnji napor ni kod jednog naroda drevnog čovečanstva nije bio tako potresan kao kod Iranaca. Zaratustra je celokupnim znanjem svoje arhaičke sakralne ličnosti i svom svojom natprirodnom snagom pokušao još jednom da istrgne narod. Zaratustra je znao da, ako čovečanstvo samo sebe preda silama materijalne prirode i prepusti materijalnim silama moć nad životom, ovaj proces se više ne može zaustaviti.”

Međutim, posle njegove smrti, neke reforme koje je uveo su postepeno napuštane i ljudi su se opet vratili nekoj vrsti mešavine njegovog učenja i starih običaja, a Zaratustrin uslovni monoteizam zamenio je dualizam. Ipak, ta religija se i danas naziva zoroastrizmom. Jedna od važnih osobenosti zoroastrizma je i obožavanje vatre, to jest ognja (sanskrtski: agni). Vatra se pali i strogo čuva u ognjištu, pri čemu nikako ne sme da se dozvoli da sunčevi zraci padnu na nju. Pri tome postoje porodične vatre, gradske vatre i tako dalje. Još jedno interesantno verovanje zoroastrijaca je da mrtve ne treba sahranjivati ni spaljivati jer se tako zagađuju zemlja, voda i vazduh, već da njihova tela treba uz posebne rituale postavljati na uzvišena mesta, takozvane „kule ćutanja”, gde ih uništavaju ptice i psi. Kod zoroastrijaca je zastupljeno mnogoženstvo. Zoroastrijski sveštenici se nazivaju mubadi ili mobedi.

Važno je napomenuti i to da je persijska imperija u velikoj meri bila tolerantna i da je u potčinjenim državama bilo dozvoljeno ispovedanje sopstvene vere.

Jedan od najpopularnijih simbola zoroastrizma je faravahar (na gornjoj slici), koji predstavlja kompoziciju čovekolikog izobraženja koje se nalazi u krilatom krugu, stari simbol sa reljefa ahemenidskih građevina. Čovekoliko izobraženje je ustvari Fravaši, neka vrsta anđela čuvara, umesto koga je ranije bilo krilato sunce, simbol božanskog porekla, vlasti i moći.

Posle primanja islama, zoroastrijci u Iranu su više od hiljadu godina bili diskriminisani i na njih je vršen pritisak da pređu u islam, ali danas u savremenom Iranu toga više nema, i oni imaju svoje zajednice sa hramovima i sveštenstvom. Najveći centri zoroastrizma u Iranu su gradovi Jezd i Kerman.

U Iranu je i danas jedan od najvažnijih praznika takozvana persijska Nova godina – Novruz (21. marta), koja je ustvari zoroastrijski praznik i slavi se ne samo u Iranu već i u nizu drugih zemalja Srednje Azije, poput Avganistana, Azerbejdžana, Kazahstana, Tadžikistana i još nekih.

I tu dolazimo do prelomne tačke u istoriji Irana, a to je pad pod arapsku vlast. Arapsko osvajanje Irana se završilo u VII veku za vreme dinastije Sasanida. Od tada među Irancima je počeo da se širi islam. Iranci su postepeno prihvatali novu veru da bi tokom vremena postali njeni privrženici. Međutim, arabizacija Irana nije uspela. Iranci, kao veliki i drevni narod sa starom kulturom, nisu zaboravili ko su. Čvrsto su se držali svog jezika, farsija, i u IX veku su uspeli da povrate nezavisnost od Arapa.

IRANSKI ŠIIZAM I IMAM MAHDI

Iranci su muslimani šiiti i to šiiti dvanaestnici ili imamiti. Šiizam je drugi glavni pravac po brojnosti u islamu posle sunizma. Osnova razlika između sunizma i šiizma je u tome da šiiti smatraju da vodstvo u islamu pripada potomcima Muhamedove porodice, to jest da se ono prenosi fizičkim i duhovnim nasleđivanjem i da zavisi od znanja i posebne vrste pravednosti i sposobnosti ispravnog tumačenja Kurana i vere, dok suniti smatraju da se vođe – kalife – biraju, a što je prema šiitskom shvatanju više politički proces. Ti Muhamedovi potomci, koje šiiti priznaju za vođe nazivaju se imamima. Šiiti dvanaestnici priznaju dvanaest imama, počev od imama Alija, to jest Ali ibn Abu Taliba, koji je prvi šiitiski imam, a četvrti i poslednji pravedni kalif. Imam Ali je bio bliski Muhamedov rođak i njegov zet. Poslednji dvanaesti imam se zove Mahdi i priča o njemu je skoro nepoznata na našim prostorima. Zbog značaja koji imam Mahdi ima u šiizmu, a i u islamu uopšte, posvetiću mu više prostora.

Imam Mahdi je sin jedanaestog imama Hasana al Askarija i Nardžis, unuke vizantijskog imperatora, koja je poticala iz roda Svetog apostola Petra. Rođen je 869. godine u gradu Samari u Iraku i prvih pet godina je bio pod zaštitom svoga oca. Posle očeve mučeničke smrti, počinje njegovo takozvano „malo skrivanje” od sveta, kada nije bio potpuno nedostupan, već je komunicirao sa ljudima posredstvom četvorice svojih predstavnika. U „malom skrivanju” imam Mahdi je proveo sedamdeset godina. Posle smrti poslednjeg od svojih predstavnika, počinje njegovo takozvano „veliko skrivanje”, koje traje i danas. Zato se imam Mahdi naziva Skrivenim Imamom ili Imamom Vremena. Za vreme „velikog skrivanja” imam Mahdi je potpuno nedostupan ljudima. Dakle, prema verovanju šiita, imam Mahdi je živ i danas, ali je sakriven. Šiiti smatraju imama Mahdija mesijom, to jest spasiocem sveta. Oni veruju da će se on pojaviti na kraju vremena i povesti svet u pobedu nad zlom i nepravdom. Znak njegovog skorog dolaska će biti pojava Isusa Hrista, to jest, po šiitima, Isus Hrist će biti u funkciji imama Mahdija. Imam Mahdi ima kultno mesto u šiitskom islamu i očekivanje njegovog dolaska daje šiizmu posebnu eshatološku dimenziju iz koje proizilazi i poseban pogled šiita na svet.

Ovde je važno reći da islam nije prekinuo kulturni razvoj Irana, već ga je ispunio drugim sadržajem. Verovatno je tome doprinela i nacionalna samosvest Iranaca, koji su uvek stremili očuvanju svoje samobitnosti. Čuveni su, na primer, iranski pesnici Omar Hajam, Hafiz i Sadi, zatim veliki filozof i lekar Ibn Sina ili Avicena, tu je veliki sufijski mislilac i pesnik Mevlana Džalaludin Rumi i mnogi drugi.

Već smo pomenuli veru šiita u globalno rukovodstvo u islamu dvanaest imama. Ta pojava šiitskog poštovanje imama se naziva – imamizmom. Na nižem, lokalnom nivou, u šiizmu postoji verska titula ajatolaha. Ajatolasi se smatraju najboljim poznavaocima vere i pitanja vezanih za veru. Ajatolah se smatra nekom vrstom predstavnika „skrivenog imama” i njegovim zamenikom do njegovog povratka. Zbog toga reč ajatolaha u Iranu ima veliku težinu.

Danas u Iranu od ukupnog broja stanovnika ima više od 90 odsto šiita.

SISTEM VLADAVINE U IRANU

U Iranu je 1979. godine došlo do revolucije, kada je zbačena monarhija na čelu sa dinastijom Pahlavi i uspostavljena Islamska Republika Iran. Revoluciju je predvodio ajatolah Homeini. Sistem vladavine u Iranu je islamska republika. Ona se razlikuje od demokratske republike po tome što se radi o parlamentarnoj demokratiji, ali u okvirima islama. To znači da demokratija nije najviša vrednost, već je to vera, a demokratija je u funkciji vere. Zato je čelna figura zemlje – vrhovni vođa Irana ili rahbar, duhovno lice iz redova muslimanskog sveštenstva, jedan od takozvanih velikih ajatolaha, a što je najviši stepen u duhovnoj hijerarhiji u Iranu. Prvi Vrhovni vođa Irana je bio ajatolah Homeini. Posle njegove smrti na mestu vrhovnog vođe nasledio ga je veliki ajatolah Ali Hamenei, koji se na tom mestu nalazi i danas. U Iranu se na izborima biraju predsednik (izvršna vlast) i parlament (iranska konsultativna skupština – medžlis, zakonodavna vlast). Tu je i Veće čuvara revolucije od dvanaest članova, koje ima zadatak da kontroliše zakone u skladu sa ustavom i islamskim principima.

Glavni princip iranske politike se sadrži u konceptu – vali-je fakih (najučeniji pravnik). Pri tome reč pravnik, to jest poznavalac zakona, tretira se u kontekstu poznavaoca islamskog prava, koje stoji iznad svega. Tako se i celokupna vladina politika nadgleda i usaglašava sa Božjim naredbama preko institucije vali-je fakih. Glavni stožer principa vali-je fakih je upravo vrhovni vođa Irana, nekada ajatolah Homeini, a danas ajatolah Ali Hamenei.

Nekoliko reči o velikom ajatolahu Ali Hameneiju. I ovde kao i u mnogim drugim stvarima koje se tiču Irana, nailazimo na konstruisane mitove, to jest mnogi bi mogli da pomisle da se radi o ograničenom fanatiku koji baca naokolo fatve i razmišlja samo o tome kako će ceo svet da postane islamski. U realnosti stvari stoje sasvim drugačije, to jest radi se o veoma obrazovanom čoveku, koji je živeći u mladosti u gradu Mešhedu, na severoistoku Irana, pisao ne samo stihove (što je inače često među bogoslovima) već i umetničku prozu, pri čemu je aktivno učestvovao u radu književnog udruženja Firdousi (veliki srednjevekovni persijski pesnik). Mladi Ali Hamenei je veoma voleo da čita, a među njegovim omiljenim knjigama su Danteova Božanstvena komedija, Rat i mir Lava Tolstoja i Tihi Don Mihaila Šolohova. Ali Hamenei je veoma dobro upoznat i sa evropskom filozofijom, pri čemu je u mladim danima veoma cenio Žan-Pola Sartra.

Dakle, sistem vladavine u Iranu je neka vrsta hibrida islamskog prava i nekih zapadnih praksi. Iz ovoga je jasno da u Iranu ne vlada diktatura, ali i ne postoji sloboda zapadnog tipa. Iranci su odbili da slepo slede zapadne obrasce upravljanja državom i odabrali sistem koji odgovara njihovoj političkoj tradiciji i mentalitetu. Iz ovoga vidimo da se radi o jedinstvenom sistemu vladavine u svetu, koji je vredan proučavanja, jer otvara perspektive pre svega za sledbenike konzervativizma. Za 35 godina koliko u Iranu postoji islamska republika, sakupljeno je dragoceno iskustvo, koje itekako može da se iskoristi za podešavanje mehanizama funkcionisanja unutrašnjeg sistema zemlje, koji, kao i svaki drugi sistem, ima svoje prednosti i mane.

Iako je Iran hibridna teokratska država sa vrhovnim vođom, u zemlji postoji i opozicija, koju čini umerenija grupa verskih vođa i političara, čija se umerenost pre svega ogleda u stavu da treba graditi bolje odnose sa Zapadom. U tu grupu spadaju bivši predsednici Hašemi Rafsandžani (uslovna opozicija, više okrenut biznisu) i Mohamad Hatami (za veće otvaranje prema Zapadu) kao i Mir Husein Musavi i Mehdi Karubi.

IRAN KAO NAPREDNA DRŽAVA

Iako Zapad pokušava da prema Iranu postavi informacionu gvozdenu zavesu, u uslovima današnjeg globalizovanog sveta koji koristi internet taj pokušaj ima samo delimični uspeh koji je povezan sa inercijom pojedinca da sazna istinu. Iranska država čini mnogo da sruši crne mitove koje Zapad stvara o njoj posredstvom specijalizovnih televizijskih kanala na engleskom jeziku, publikovanjem sadržaja na internetu i učešćem na međunarodnim naučnim i kulturnim manifestacijama.

Iran je zemlja prosvećenog islama, u kojoj se razvijaju praktično sve grane savremenog života, po čemu se razlikuje od većine drugih islamskih država iako su, istini za volju, još uvek na snazi neki zakoni šerijata, koji ne odgovaraju savremenoj strani zemlje. Posle revolucije 1979. godine u Iranu je došlo do velikog zamaha u razvoju privrede, nauke, obrazovanja, umetnosti, zdravstva, bibliotekarstva, redefinisanja položaja žena, posvećivanju pažnje deci i omladini…

Iran veliki značaj pridaje nauci i mnogo ulaže u nju. Drugog februara 2009. godine Iran je postao deseta kosmička država u svetu. Na 30-tu godišnjicu islamske revolucije sa raketnog poligona u Semnanu lansirana je raketa „Safir”, koja je postavila u orbitu telekomunikacioni mikro-satelit „Omid”. Godine 2010. Iran je predstavio svog prvog čovekolikog robota „Surena” (nazvan po drevnom persijskom vojniku). U Iranu danas ima nekoliko proizvođača automobila, od kojih su najveći Iran Kodro i Saipa. Podsetimo se sjajne iranske kinematografije i takvih velikana svetskog filma kao što su legendarni Abas Kiarostami i Madžid Madžidi. Iran je ostvario veliki napredak u opštem obrazovanju. Značajno je smanjen broj nepismenih, a iranski učenici i studenti osvajaju nagrade na međunarodnim takmičenjima.

Nakon trijumfa Islamske revolucije u Iranu, a posebno u poslednjoj deceniji, posvećena je posebna pažnja položaju i stanju žena i otklanjanju nejednakosti na osnovu principa islamskog učenja. Godine 1977. u Iranu je bilo je 16,4 miliona žena, a posle dvadeset godina (1997) taj broj se popeo na približno 29,5 miliona. Pre pobede Islamske revolucije u Iranu je bilo pismeno samo 35,5 odsto žena. Posle utemeljenja Islamske Republike ovaj broj se godine 1986. popeo na 52 odsto a 1998. dostigao je cifru od 75 odsto. Porast pismenosti žena u Iranu bio je primetniji u ruralnim područjima jer je broj pismenih žena u zemlji 1978. iznosio 17.3 odsto a u 1998. popeo se na 63. Godine 1978. i 1988, prema podacima iz opšteg popisa, 17 odnosno 18 odsto žena studiralo je ili pohađalo srednje škole, da bi se taj broj 1996. godine popeo do celih 30 odsto. Danas su žene u Iranu bave naučno-istraživačkim radom i često predstavljaju zemlju na međunarodnim takmičenjima gde kao pronalazači osvajaju najviše nagrade.

Žene su danas u Iranu skoro izjednačene sa muškarcima i imaju velike mogućnosti za lični razvoj kroz obrazovanje, posao, umetnost, bavljenje javnim radom i politikom i učešćem u brojnim društvenim organizacijama različitog tipa.

GEOPOLITIKA IRANA

Potencijal današnjeg Irana čine:

(1) Energetska baza i geografski položaj

Iran je energetska svetska sila (nafta i gas), koja zauzima strateški geografski položaj između Istoka i Zapada. Prema BP Statistical Review of World Energy (2011) dokazane rezerve nafte u Iranu početkom 2010. godine su bile 137 milijardi barela, što čini 9,9 odsto svetskih rezervi. Iran zauzima četvrto mesto u svetu po proizvodnji nafte (više od tri miliona barela dnevno). Ispred njega se nalaze samo Saudijska Arabija, SAD i Rusija. Dokazane rezerve gasa u Iranu krajem 2009. godine su se procenjivale na 29,6 triliona kubnih metara, što čini 15,8 odsto svetskih rezervi. Ispred Irana po rezervama gasa nalazi se samo Rusija sa 48 triliona kubnih metara.

Iran se nalazi u jugozapadnoj Aziji, gde zauzima centralno mesto na putu između Istoka i Zapada. Geografski položaj Irana je fantastičan jer izlazi na tri mora: na Kaspijsko, na Persijski zaliv i preko Omanskog zaliva i Arapskog mora na Indijski okean.

Pored toga što mu energetski potencijal i geografski položaj daju velike prednosti, Iran upravo zbog toga predstavlja i jedan od glavni ciljeva geoekonomskih ratova.

U evroatlanskoj strategiji „anakonde”, koja predstavlja način opkoljavanja Rusije i Evroazije širenjem uticaja duž pojasa “Rimlenda”, Iran je ključna karika, koja, ako se ne zatvori, ostavlja petlju „anakonde” otvorenom.

(2) Oružane snage

Iran je danas najjača konvencionalna vojna sila po broju vojnika na Bliskom i Srednjem Istoku. Iranske oružane snage se sastoje iz dve nezavisne komponente: regularne armije i Korpusa straže islamske revolucije (njemu se formalno podčinjavaju i elitne jedinice „basidža”). Iranska armija raspolaže i ratnim iskustvom iz perioda rata sa Irakom 1980-1988. Postoji i plan širenja oružanih snaga u islamsku armiju od 20 miliona vojnika. Vrhovni komandant oružanih snaga Irana, u skladu sa tačkom 110 iranskog Ustava, je Vrhovni vođa Ali Hamenei, koji ima punomoćje da objavi rat, mir i opštu mobilizaciju. Njemu je potčinjen Viši savet nacionalne bezbednosti kao najvažniji konsultativni organ za pitanja državne bezbednosti, odbrane, strateškog planiranja i koordinacije delovanja vlade u raznim oblastima. Iran ima dobro razvijen odbrambeno-industrijski sektor. Iranski raketni sistemi danas predstavljaju realni faktor u geopolitičkim i praktičnim vojnim scenarijima.

(3) Broj stanovnika

Iran je zemlja koja ima skoro 80 miliona stanovnika i smatra se veoma mladom nacijom. Početkom XXI veka više od polovine žitelja Irana su bili mladi uzrasta oko 20 godina. Radi se o generaciji koja se rodila u islamskoj republici i koja ne zna za drugi oblik vladavine. Ta činjenica može da bude i pozitivna i negativna, jer, sa jedne strane, predstavlja veliki potencijal za iransko društvo, ali, sa druge, može da bude i faktor nestabilnosti. Dakle, sve zavisi od toga kako se radi sa omladinom i kakve joj se mogućnosti u društvu pružaju.

(4) Islam

Već smo rekli da većinu od ukupnog broja stanovnika Irana, više od 90 odsto čine muslimani šiiti. Ta činjenica predstavlja realnu prednost jer omogućava homogenost nacije. Jedna od posebnosti iranskog šiizma koja mu daje dodatnu snagu je – kultura Ašure. Kultura Ašure je vezana za istorijski događaj pogibije trećeg šiitskog imama Huseina 680. godine u bici kod Kerbale protiv vojske kalifa Jazida I. Imam Husein se smatra mučenikom. Svake godine u Iranu i drugim zemljama gde žive šiiti organizuju se dani Ašure, kao neka vrsta dana žalosti u znak sećanja na imama Huseina. Za vreme Ašure u ceremonijama učestvuje ogroman broj ljudi iz svih slojeva društva, računajući i vojsku. Ceremonija se sastoji u javnom ritualnom udaranju u grudi, po glavi ili samobičevanju. U većini slučajeva ceremonija je simbolična, ali ima i radikalnih grupa, gde se ljudi povređuju do krvi. Ašura, pored žalosti za imamom Huseinom, pokazuje i spremnost za samožrtvovanjem za veru. Ašura spada u glavne nacionalne vrednosti Irana.

GEOPOLITIKA U FUNKCIJI IDEOLOGIJE

Iranska geopolitika je u funkciji irano-islamske ideologije. Bivši predsednik Irana Mahmud Ahmadinedžad je za vreme svog mandata objavio „drugi start” irano-islamske civilizacije, misleći na pobedu islamske revolucije 1979. U uslovima svetske finansijsko-ekonomske krize rukovodstvo Irana je pozvalo čovečanstvo da se formira novo međunarodno ekonomsko prostranstvo kao alternativa kapitalizm sa akcentom na višepolarnosti i regionalnoj saradnji. Iran tom objavom pokazuje svoje globalne ambicije i pokušava da kao islamska država uđe na svetsku političku scenu. Iran svetu nudi svoju viziju budućnosti u čijoj osnovi leži princip pravednosti, koji izvire i iz islamskog učenja. Radi se o ozbiljnom pokušaju jer ne samo da se svetu nudi pravedniji ekonomski model već u pozadini stoji i iranski unutrašnji teokratski sistem, koji u suštini negira zapadni liberalni model, a koji bi mogao da bude inspiracija i za druge konzervativne snage u neislamskim zemljama, koje bi mogle da iskoriste iransko iskustvo za svoje ciljeve i potrebe. U korist iranskoj geopolitici ide i drastično smanjenje uticaja Iraka posle američkog osvajanja ove zemlje, usled čega je Iran postao vodeća regionalna sila.

Naravno, kao što smo već pomenuli, izvanredan geografski položaj igra važnu ulogu u geopolitici Irana, koja ga čini nezaobilaznom karikom u svetskoj geoekonomskoj i vojnoj kombinatorici.

Jedan od ključnih projekata u kojima učestvuje Iran je MTK (međunarodni transportni koridor) „Sever-Jug″, u koji su na početku bili uključeni Rusija, Iran i Indija, da bi mu se kasnije pruključilo još mnogo zemalja iz Evrope i Azije. Cilj izgradnje MTK „Sever-Jug″ je bio da obezbedi transportnu vezu između baltičkih zemalja i Indije kroz Iran. Postojanjem MTK „Sever-Jug″ rastojanje prevoza se smanjuje za više od dva puta, kao i cena prevoza, u poređenju sa morskim putem kroz Suecki kanal. MTK „Sever-Jug″ predviđa tri glavna koridora:

– Transkaspijski od luka Astrahan, Ola i Mahačkala u Rusiji, preko Kaspijskog mora do luka Enzeli, Amirabad i Noušer u Iranu;

– Istočni železnicom od Rusije preko Kazahstana, Uzbekistana i Turkmenistana do Irana;

– Zapadni od Astrahana, Mahačkale i Samura u Rusiji, preko Azerbejdžana do pograničnog grada Astare u Iranu i dalje prema Reštu I Kazvinu.

Projekat MTK „Sever-Jug″ nije u potpunosti završen, pa zato još uvek nije u punoj eksploataciji.

Geopolitika Irana je povezana sa ozbiljnim teškoćama, koje se pre svega odnose na probleme sa iranskim atomskim programom. Sa jedne strane, Iran ne želi da odustane od programa jer bi to bio njegov poraz, kojim bi u velikoj meri izgubio šansnje da ostane regionalni lider i da na velika vrata uđe na svetsku političku scenu, a, sa druge strane, blokada Zapada ga takođe sprečava u tome.

Čini se da je dosadašnji izbor predsednika Irana bio neka vrsta pokušaja da se balansiranjem između manje i više radikalnih ličnosti dođe do zacrtnih ciljeva, a da se pri tome očuva unutrašnji poredak formiran posle islamske revolucije. Pri tome očigledno je da vrhovno vođstvo Irana nije bilo preterano zadovoljno razvojem događaja ni van ni unutar zemlje za vreme mandata Hašemija Rafsandžanija i posebno Mohamada Hatamija, pa se pokušalo sa radikalnom varijantom kakva je bio Mahmud Ahmadinedžad. Međutim, i ta varijanta je izgleda potrošena, pa se sada ide na umereniju varijantu sa pragmatičnijim novim predsednikom Hasanom Rohanijem.

U svakom slučaju, međunarodne sankcije blokiraju ostvarivanje iranskih ciljeva i stvaraju mu ekonomske, kao i probleme u međunarodnim odnosima. Tako, na primer, usled sankcija koje je u junu 2012. godine Iranu uvela Evropska unija a koje se odnose na embargo na izvoz nafte, izvoz se smanjio za velikih 30-40 odsto. Drugi ozbiljan udar na iransku ekonomiju je bilo zamrzavanje učešća iranskih banaka u sistemu SWIFT, što je dovelo do pada dotoka strane valute u zemlju. Sve to je dovelo do ograničenja uvoza osnovnih proizvoda, a što se odrazilo kroz skok cena (ulje, brašno, piletina…). Da bi prevazišao negativan uticaj ekonomskih sankcija, Iran pokušava da formira alternativne sisteme trgovačko-ekonomskih odnosa sa svetom.

ZAKLjUČAK

Iran predstavlja veliku i blistavu civilizaciju, koja je dala i daje svoj pečat u svetskoj istoriji i kulturi. Kao zemlja sa snažnom ekonomijom i naukom, koja se nalazi na ključnim prostorima jugozapadne Evroazije a koja podržava konzervativne vrednosti, svakako bi bilo poželjno da u dogledno vreme na direktan ili posredan način bude uključena u evroazijski projekat. Iran već neko vreme relativno otvoreno pokazuje interesovanje za učešće u evroazijskom projektu, ali za sada njegove želje nailaze na zid ćutanja. Za to svakako postoje razlozi i u vremenu pred nama ostaje da se o njima otvoreno razgovara radi prevazliženja nepoznanica, nepoverenja i nesuglasica.

U svakom slučaju, Iran potencijalno može biti pouzdan i moćan saveznik. Iranci su duhovan narod, svestan svoje istorijske veličine, u čijoj duhovnosti se ogleda ista nit pasioniranosti od vremena velikog proroka Zaratustre, preko šiitskih imama, do današnjih ajatolaha.

Iranske religiozne knjige su tamno zelene, a slova zlatna. Iranci su šiiti i čekaju skrivenog imama.

(Evroazija, Standard.rs)

KOMENTARI



4 komentara

  1. Prorus says:

    Lepo. Vredelo je procitati. Ipak, religija jeste opijum za narod a velika sansa za mali broj ljudi da lagodno zivi na racun naroda. Osim toga kad su muslimani u pitanju, bode oci to da po kuranu a sto i mnogi smatraju, nevernike treba ubijati. To je tuzno da je tako i zbog toga spadaju u opasnu religiju. Nije slucajno da se samo muslimani opasuju dinamitom. Nadam se da ce i kod njih biti ateista jednog dana.

  2. PoP says:

    Kao da je nešto drugo kada su u pitanju hriščani od krstaških ratova do balkanskohg klanja, palestinsko/izraelskog konflikta i ratova za naftu Iraku? Možda se ne ubija dinamitom, no jesu li dronovi i rakete nešto drugo? A što se u svim kulturama slavi samoubistvo sa jedne strane kao herojstvo a sa druge kao terorizam, to je onda samo pitanje perspektive, zar ne? Inače super članak, možda malo ipak prelep (jer je uloga klera u "javnom moralu" prejaka ali se poetepeno menja), no mogu garantirati, da sam tamo upoznao nadprosečan broj ateista (mogu zamisliti, da je statistički gledano struktura jednaka kao kod nas).

  3. Svetislav says:

    Jos samo da si nam rekao i zasto su podrzavali sunite u Bosni i Kosmetu protiv Srba?. Na stotine pasardana se borilo na strani balija i arnauta.

  4. Sale says:

    Fasisticka diktatura kao u svim islamskim drzavama....

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *