Iskonski raskol

Iskonski raskol

28 februara 2014

nebojsa-malicPiše: Nebojša Malić

Razumevanje sukoba na istoku Evrope nemoguće je bez spoznaje istorije katoličkog neprijateljstva prema pravoslavlju

Koreni današnjih nevolja u Ukrajini nisu toliko u mongolskoj invaziji koja je uništila prvu rusku državu, već pre u Brestovskom sporazumu o Uniji (1595), kada je pod ogromnim pritiskom katoličkog Velikog vojvodstva Poljske i Litvanije određeni broj pravoslavnih sveštenika odlučio da se potčini Rimu.

Od tada pa sve do danas, ovi „unijati“ pokušavaju da stvore odvojeni, antiruski, „ukrajinski“ identitet. Tokom građanskog rata (1917-1922), koji je boljševike doveo na vlast a od carske Rusije stvorio Sovjetski Savez, bili su na strani Poljske. Prišli su Hitleru kada je napao 1941, a posle njegovog poraza 1945. potražili utočište kod Engleza, koji su ih primili (na preporuku Vatikana) kao „dobre katolike i strastvene antikomuniste“. Od stvaranja nezavisne Ukrajine 1991 – kada je Boris Jeljcin jednostrano raspustio Sovjetski Savez – trude se da nametnu svoju volju toj zemlji. Nedavna „majdanščina“ i državni udar kulminacija su tog procesa.

Neverovatno sličan, gotovo identičan, proces u toku je na Hemskom (balkanskom) poluostrvu još od pre Velikog raskola 1054. godine. Čim su primili hrišćanstvo od izaslanika rimskog biskupa (pape), početkom XI veka, ugarski kraljevi su svoju veru počeli da potvrđuju nazivajući svoje osvajačke pohode prema jugu i istoku „krstaškim ratovima“ protiv „jeretika i nevernika“ – tj. pravoslavaca koji su za poglavara hrišćanstva smatrali imperatora u Carigradu.

Dva veka kasnije, kada su posustali u ratovima protiv Turaka i Arapa, katolički krstaši su se okrenuli protiv Carigrada (1204). Tako ranjena, Vizantija je početkom XIV veka pala pod najezdom osmanskih Turaka (iako se Carigrad držao do 1453). Na redu su bile pravoslavne kraljevine na Balkanu. Tek onda su Turci došli u dodir sa katoličkom Evropom, nizom sukoba sa Ugarima a kasnije (posle bitke kod Mohača 1526) i Austrijancima.

SVETA LIGA

Ni islamska najezda nije zaustavila katoličke krstaše. Iako je srpska vojska uspela da na Kosovu 1389. zaustavi turske osvajače (za ogromnu cenu), udovica i sin kneza Lazara su odlučili da postanu turski vazali pošto su bili suočeni sa agresivnom pretnjom iz Ugarske. Ugarska je u XV veku čas pomagala, čas ometala, borbu Vladislava III Drakule protiv Turaka.

Odgovor na svaki apel Zapadu za pomoć protiv Turaka bio je jedan uslov: prvo postanite katolici. Većina pravoslavnih vladara je to odbila. Oni koji su prihvatili ponudu – npr. Đurađ „Skenderbeg“ Kastriotić, ili Tomaševići u Bosni – svejedno su što pobijeni što proterani. Papska bula nije im pomogla protiv turskih jatagana.

Posle neuspeha druge turske opsade Beča (1683), katoličke sile srednje Evrope ušle su u „Svetu ligu“ protiv Turaka, kojoj se 1686. pridružila i pravoslavna Rusija. Na početku rata su Srbi na okupiranim teritorijama digli ustanak kako bi pomogli „oslobodiocima“ sa zapada. Ali posle početnih uspeha, i intervencije katoličke Francuske u tursku korist (1690), austrijska vojska povukla se na sever. U strahu od odmazde, preko 37.000 srpskih porodica, predvođeno Patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, prelazi Savu i Dunav.

Izbegli Srbi naseljeni su u novooslobođene teritorije, organizovane u Vojnu krajinu (Militärgrenze) duž granice sa Turcima, a slobodu veroispovesti garantovala je povelja cara Leopolda. U praksi, međutim, Habzburzi su u zamenu za odanu službu srpskih i rumunskih Krajišnika po okončanju ratova sa Turcima iznova pokušavali da ih silom pokatoliče.

Isto kao što su preobraćenici na islam postajali najsuroviji zlotvori prema svojim dojučerašnjim sunarodnicima – pravilo koje samo potvrđuje nekolicina izuzetaka – i oni koji su pod habzburškim pritiskom postali katolici okrenuli su se mržnji prema svom pravoslavnom poreklu. Posle pobuna 1804. i 1815, kada su šumadijski Srbi uspeli da izbore delimičnu slobodu od Turaka, Beč se trudio da Kneževinu Srbiju drži u austrijskoj orbiti. Vrhunac tog napora bila je Tajna konvencija 1881, po kojoj je Srbija pristala da bude austrijski vazal. Za to vreme, među svojim južnoslovenskim podanicima Austrija je gradila antisrpski katolički nacionalni identitet. Posle neuspeha ilirske (Gaj) i jugoslavenske (Štrosmajer) faze, završni oblik tom projektu dali su Ante Starčević i Josip Frank, koji su identitet zasnovan na mržnji prema Srbima i Jevrejima nazvali hrvatski.

OSLOBAĐANjE OD BEČA

Vojna krajina pripojena je Mađarskoj sporazumom koji je 1867. reformisao habzburšku carevinu u Austro-Ugarsku. Posle Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, dve turske pokrajine sa pravoslavnom većinom. Iako je najbolji status pod Austrijom uživala mala zajednica domaćih katolika – ubrzo pojačana doseljenicima iz svih krajeva Austro-Ugarske – Beč je privilegovao i muslimane, dok su pravoslavni Srbi bili pod ogromnim pritiskom. Kada je Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908, srpska težnja za ujedinjenjem sa slobodnom sabraćom istočno od Drine proizvela je organizacije poput Mlade Bosne [5].

Uticaj Beča u Srbiji počeo je da opada 1903, kada je pučem oborena sa vlasti austrofilna dinastija Obrenovića. Austrija je 1906-09. bez uspeha pokušala da uništi srpsku privredu ekonomskim sankcijama (Carinski rat). Kada je Balkanski savez, pod patronatom ruskog cara, izvojevao neočekivanu pobedu nad Turcima 1912, Austro-Ugarska je insistirala na stvaranju nezavisne albanske države kako bi sprečila izlazak Srbije na more (kao deo tog projekta, Arbanasima su Austrijanci sačinili zastavu, pismo i istoriju). Bečki dvor je 1913. nagovorio Bugarsku da verolomno napadne dojučerašnje saveznike, koristeći nerešeno pitanje podele Makedonije kao jabuku razdora.

Ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda, koji je juna 1914. otišao u Bosnu da nadgleda vojne manevre (tj. zveckanje oružjem prema Beogradu), došlo je kao poručeno krugovima u Beču koji su već deceniju hteli rat protiv Srbije. Posle dve neuspešne invazije, tek uz pomoć Nemaca i Bugara, Austrija uspeva da okupira Srbiju krajem 1915. Iako su potom učinili sve da „Srbija umre“ – od zabrane srpskog jezika i ćirilice do masovnih zločina – rat se završio porazom i raspadom habzburške monarhije.

Srpske vođe koje su na kraju Velikog rata stvarale Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovanu u Jugoslavija) nisu razumele da većina Hrvata i Muslimana nije smatrala Srbe sabraćom, već podanicima. Prelazak na veru osvajača – katoličku u habzburškim zemljama, islam u turskim – značio je promenu svesti, preobraženje potlačenih i prezrenih „Vlaha“ i „Slavenosrba“ u „plemenitu rasu“ austrougarskih i turskih gospodara. Činjenica da su posle 1918. došli pod vlast srpskog kralja i postali „ravnopravna braća“ dojučerašnjim sužnjima za njih je bila uvreda i poniženje, koje su predstavili kao „srpsko ugnjetavanje“. Ta ozlojeđenost, i ništa drugo, dovela je do genocida koji je izvršila NDH, sa punom podrškom i učešćem rimokatoličke crkve i Jerusalimskog muftije.

NAJNOVIJE VREME

Posle Hitlerovog poraza, na hiljade ustaša i njihovih saveznika izbeglo je na Zapad vatikanskim „pacovskim kanalima“. Mnogi su se vratili 1990, kada je šovinistički režim Franje Tuđmana NDH proglasio legitimnom težnjom hrvatskog naroda da ima državu. Austrija, Nemačka i Vatikan najglasnije su podržali Tuđmanovo nasilno odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, dok su prve tri vlade koje su priznale neovisnost Zagreba bile Litvanija, Letonija i Ukrajina.

U avgustu 1995. Hrvatska je prekršila mirovni sporazum iz 1992. i napala teritorije na kojima su živeli Srbi koji nisu hteli da priznaju Tuđmanovu vlast. Za samo sedam dana srpsko stanovništvo je pobijeno ili proterano. Na popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. bilo je 380.032 Srba manje nego 1991. Podrška SAD i NATO omogućila je Hrvatima da 1995. završe posao započet sa Hitlerovom podrškom 1941. godine.

Mada i islam i geopolitika igraju uloge u sukobima na istoku Evrope, njihovo istinsko razumevanje je nemoguće bez spoznaje hiljadugodišnje istorije katoličkog neprijateljstva prema pravoslavlju. Nimalo ne čudi što se ta istorija sistematski prećutkuje, pa čak i lažira. Ne treba biti genije da se shvati zašto.

(Stanje stvari)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *