Iskrivljena antipatriotska logika

Iskrivljena antipatriotska logika

19 septembra 2013

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Do danas najpoznatiji norveški pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1920), osuđen je posle Drugog svetskog rata zbog simpatija koje je iskazivao prema sili koja je 1940. okupirala njegovu otadžbinu. Pri tome, u vreme kada je mala norveška armija hrabro pružala otpor moćnom nemačkom agresoru, bez obzira na svoja ekstremno desničarska uverenja, Knut Hamsun (1859–1952) nijednom rečju nije stao na stranu protivnika svoje zemlje. Tek kada je počeo pohod nacističke Nemačke na Sovjetski Savez, solidarisao se sa Berlinom i njegovom, navodnom, politikom „krstaškog rata protiv komunizma“. Bez obzira na to što se nije direktno opredelio protiv svoje domovine, pomenuti norveški nobelovac je procesuiran posle oslobođenja. I nije mu bio od pomoć sav doprinos svetskoj i norveškoj kulturi. A kamoli da je taj, nesumnjivo u svetskim razmerama verifikovani doprinos, bio razlog da ga Norveška na bilo koji način nagradi posle rata. Onim što je na političkom planu učinio, Hamsun je sebe diskvalifikovao za tako nešto. Objašnjenja tipa onoga koje u vezi za postupkom Bore Ćosića navodi Ivan Milenković – da je taj pisac uistinu izgovorio neviđenu „budalaštinu protivpatriotske sadržine“, ali da ta „izjava nema veze sa razlozima zbog kojih mu je dodeljena nacionalna penzija“ – u Norveškoj, s razlogom, nisu smatrana relevantnim.

A kod nas su osnovi za moralnu osudu i konsekvence koje iz toga proizlaze u vezi sa nacionalnom penzijom, još kudikamo nepovoljniji za B. Ćosića. On,nesumnjivo, šta god Milenković apologetski tvrdio, nije Hamsun u pogledu doprinosa svetskoj i nacionalnoj kulturi. S druge strane, u pogledu negativnosti odnosa – čim god on bilo motivisan – prema zemlji čiji je državljanin, Ćosić je otišao mnogo dalje od renomiranog norveškog pisaca.

Da se podsetimo, u vreme dok su NATO bombe sejale smrt širom Srbije, i to ubijajući pre svega civile pa i nemalo dece, B. Ćosić je zahtevao mnogo veći stepen patnje našeg naroda. Kako je sam rekao: „Ja nisam bio za bombardovanje, nego za invaziju. Onakvu kakvu su saveznici izveli na dan D u Normandiji, a potom, godinu dana docnije, ruske snage kada su prešle Odru.“

Uprkos tome, B. Ćosić od 2009. dobija nacionalnu penziju države čiju okupaciju je prizivao. To se argumentovano ne može braniti, pa otuda Milenković to i ne pokušava da čini. Umesto toga istinu pokušava da zaseniuvredama i nipodaštavanjem,kako na moj račun tako i drugih građana koji su nacionalno opredeljeni (kada bi Anđelković manje pisao, a više čitao, patriotska poluobrazovanost i rutava prsa i slično). Uz to idu i zamene teza, proizvoljnosti i nelogičnosti. Otužno mi je da se time šire bavim, pa ću se tek osvrnuti na poslednje. To činim stoga što je Milenković filozof, a ja sam se u tekstu povodom koga je reagovao bavio i profesionalizmom, a ne samo patriotizmom.

Milenković, sa poslednjim u vezi, kaže: „Pozitivan odnosprema državine značiništa. To je opsenjivanje prostote. Puka proizvoljnost. Nema utome određenjuničeg normalnog … aliima mnogo opasnog.” Tako može da govori nekakav ulični politikant, ali ne i diplomirani filozof. Iz koje premise Milenković izvodi navedeni stav? Od filozofa se očekuje poznavanje i uvažavanje elementarnih logičkih pravila, što, primera radi, znači da u vezi sa njegovim tvrdnjama makar postoji prećutna premisa (nešto što se podrazumeva i gotovo je svima jasno). Da je kojim slučajem Milenkovićzaključio da nema ničeg normalnog u pozitivnom odnosu prema kanceru, to bi bilo prihvatljivo. No, kada takve tvrdnje iznosi u vezi sa državom, umesno bi bilo da se potrudio da ih objasni. Naravno, ako je u stanju da bar pokuša da tako nešto učini. Ovako, valjda, samo njemu i fanatičnim mrziteljima svega nacionalnog i državnog jasno je kako je došao do zaključka da je patriotizam, načelno, opasan.

Na kraju, da se vratimo „liku i delu“ Ćosića. Milenković nas je, ponovo prenebregavajući logiku, podsetio na Ćosićevu autobiografsku belešku: „…rođenuZagrebu, umro uBeogradu, živiuBerlinu…” Iz toga je jasno da se B. Ćosić suštinski odrekao Srbije, makar formalno i ostao njen državljanin. A nacionalna penzija se dodeljuje (i valjda uzima), kako je u uredbi koja se odnosi na to pitanje precizirano, „za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi“. Ako već B. Ćosić smatra da je preminuo u Srbiji i potom oživeo u Rovinju ili Berlinu, iz čega logički proizlazi da našu nacionalnu kulturu više ne smatra za svoju, zar je onda moralno da pristaje da uzima novac od srpske države bez obzira na to što ona previđa šta joj je prizivao tokom NATO agresije? A kada smo već kod toga, da ponovim ono što je iniciralo ovu polemiku – Srbija ne bi smela daoprosti bilo čiju podršku agresiji na nju. Novi ministar kulture I. Tasovac, kada je već najavio da će se ponašati profesionalno i odgovorno, ako to nije puka propaganda, morao bi da inicira oduzimanje nacionalne penzije B. Ćosiću.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *