Islam – to sam ja!

Islam – to sam ja!

23 decembra 2013

slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Islamska zajednica BiH i Islamska zajednica u Srbiji i dalje muku muče s poglavarskim nasleđem bivšeg reis-ul-uleme Mustafe Cerića. Manir poistovećivanja funkcije vrhovnog poglavara IZ s gotovo verovesničkim autoritetom jedinog ovlašćenog tumača Alahove Istine, iako u islamu nema svetih tajni, pa sledstveno ni sveštenstva, već samo verskih službenika, zarazio je i jednog ovdašnjeg muftiju, inače reisovog miljenika, pa je i on svojevremeno sve svoje neistomišljnike, posebno iz Islamske zajednice Srbije, proglasio otpadnicima od vere, velikodušno im, doduše, obećavši amnestiju, ako se pokaju. Pa i nije mogao drugačije da postupi, kad je svemoćni sarajevski reis neposredno pred napuštanje dužnosti izdao fetvu protiv reis-ul-uleme Islamske zajednice u Srbiji Adema Zilkića, optuživši ga za lažno predstavljanje i pozvavši vernike da ga bojkotuju.

SMUTNJA I POMETNJA

Nije svakako slučajno profesor Islamskog teološkog fakulteta u Zenici Halil Mehtić ocenio da ova versko-pravna decizija nema uporište u šerijatskom učenju i da nikoga ne obavezuje, ali da je njome Cerić svom nasledniku Huseinu Kavazoviću ostavio „svojevrstan vruć krompir“ i „dolio ulje na vatru koja poslednjih godina bukti u Islamskoj zajednici Srbije“. Verovatno najumniji islamski bogoslov s jugoslovenskog prostora, Mehmed Handžić, raspravljajući o „Pitanju muftija“, napisao je 1936. godine da je prvi i jedini neprikosnoveni muftija u islamu bio sâm Muhamed „Alejhiselam (koji je) sobom obnašao tu čast i rješavao vjerska pitanja na temelju vahja“, odnosno nadahnuća od Boga, a da mu je u tome pomagalo dvadesetak ashaba (najranijih sledbenika i saboraca) dok posle njega niko nije bio obdaren takvom harizmom, pa su halife imenovali po nekoliko muftija za pojedine pokrajine halifata. Izgleda da smo se, bar što se izdavanja neopozivih fetvi tiče, na ustavno-jurisdikcionom području IZ BiH vratili u blažena Pejgamberova vremena.

Nema sumnje da su mnogi umereni i razumni muslimani odahnuli kad su Ceriću videli leđa, ali se pokazalo da posledice njegovog dugogodišnjeg autokratskog i izrazito politizovanog predvođenja Islamske zajednice neće biti nimalo lako prevazići i otkloniti. Ni u BiH, a ni u Srbiji. Baš zato što u islamu načelno nema crkve i posrednika između vernika i Boga, izrazito je opasno i za sam islam i za muslimane štetno kad neki visoki ili manje visoki verski službenik umisli da je jedini tumač pravoverja, pa još za izvesno duže ili kraće vreme i uspe da se na određenoj teritoriji nametne svojoj zajednici i počne da se koristi uzurpiranom verskom vlašću na diktatorski i siledžijski način. Tada u muslimanskom društvu zavlada stanje koje su islamski učenjaci još u srednjem veku nazvali fitna – smutnja, haos i razorna pometnja, izazvano zlim namerama, a što danas razdire savremeni islam. Muslimani u našim krajevima govore o fitneluku. Poznati francuski islamolog, Žil Kepel svoju knjigu s podnaslovom „Rat u srcu islama“ naslovio je upravo tako, Fitna (2004). U Kuranu se na nekoliko mesta upozorava na fitnu. Tako u trećoj suri (poglavlju) „Imranova porodica“ poručuje: „On je Taj koji tebi Knjigu objavljuje, u njoj ima razgovijetnih ajeta (stavaka) i oni su matica Knjige, a drugi ajeti su nejasni. Oni u čijim srcima je zastrana slijede one nejasne iz nje, željni smutnje i željni svoga tumačenja“.

U začaranom krugu „paklene dijalektike džihada i fitne“ kovitlaju se sile pokrenute terorističkim napadom na Ameriku 11. septembra 2000. godine, sile koje razapinju prvenstveno islamski svet, piše Kepel, pri čemu on, u skladu s izvornim islamskim poimanjem, pregnuće džihada smatra faktorom kohezije i jačanja, a fitnu činiocem slabljenja i destrukcije toga sveta.

Zarazno širenje fitne je dovelo do toga da muslimani vode nesveti, perverzni džihad protiv drugih muslimana, da samozvani ekstremisti, poput Bin Ladena i njegovih epigona, neovlašćeno pozivaju na „sveti rat“ i da u nemoralnim i po tradicionalnom islamu nedopuštenim, grešnim samoubilačkim terorističkim napadima fanatizovane žrtve fitne satiru svoje istovernike. Ostalo je zabeleženo da su tokom osmogodišnjeg krvavog iračko-iranskog rata na džihad protiv neprijateljske, ali i muslimanske strane paradoksalno pozivali i Sadam Husein i ajatolah Homeini! Kod nas, srećom, domaći muslimanski lideri „željni smutnje i željni svoga tumačenja“ Alahove Knjige, još uvek nisu izazvali, i nisu kadri izazvati, posvemašni međumuslimanski džihad, ali su nemalo doprineli da se među ovdašnje muslimane useli fitna, zacari nesloga i zapate se nesrećnici koji u sve većem broju hrle da besmisleno polože mlade živote po sirijskim i inim bojištima nekog svog „svetog rata“. „U Siriji ratuju selefije i šiiti /…/, a obje strane su izmanipulirane i ratuju za tuđe interese. NJihova nesporna borbenost je izvjesna replika, ili anticipacija situacije u Bosni, ukoliko se ne pristupi krajnje odgovorno prosvjećivanju ljudi. /…/ Nažalost – i na to je ukazivano ovdje već duže vrijeme – tokom skoro dvije protekle decenije IZ u BiH nije preduzimala ono što je trebalo da bi ‘svoje’ muslimane održala u atmosferi tolerancije i svojevrsne racionalnosti po kojima su uvijek bili poznati“, reagovanje je vodećeg sarajevskog arabiste beogradske škole, akademika Esada Durakovića. Naročito je rečit njegov zaključak: „Vrlo je važno reći da ljudi koji odlaze na tamošnja ratišta preuzimaju Božije ingerencije, jer o vjeri ni šiita ni selefija, o bilo čijoj vjeri, ne smiju, ne mogu, suditi ljudi, već samo Bog jedini. I u tome je greška“. A u neposrednom sandžačkom susedstvu Bosne, ovakvo preuzimanje Božijih ingerencija nagnalo je jednu odvažnu Bošnjakinju, koja odbija da bude saterana u Prokrustovu postelju islamske „istine“ po lokalnom muftiji, da prihvati policijsku zaštitu i da proceni da će svoju nevladinu organizaciju najefikasnije odbraniti od pogromaških nasrtaja ako iz nje istupi.

„Poslednja pretnja je od takozvanih mudžahedina koji su bili isprovocirani mojom izjavom da nema ničeg svetog u njihovoj borbi i da se veliki broj kriminalaca nalazi u njihovim redovima“, reči su Aide Ćorović, u punom sazvučju s Durakovićevim, iako njih dvoje, inače, u mnogo čemu dele čitavi svetovi. Muslimani iz bošnjačke dijaspore ne usuđuju se da odu na muftijine skupove sa više od sto evra u džepu, jer se za potrebe fitne ne prima, kažu, dobrovoljni prilog niži od pet stotina… Posle izvesnog zatišja nakon demokratski zadatih popisnih i izbornih udaraca jednoj naopakoj i razbijačkoj politici mržnje i fitne, s ekrana novopazarskih televizijskih stanica ponovo nadiru poruke netrpeljivosti i kleveta, upućene „izdajnicima“ bošnjačke i muslimanske stvari, beogradskim „poslušnicima“ i „licemernim politikantskim srebroljupcima“…

„REISOFOBIJA“ I KONTROVERZE

Kad je 2010. godine tuzlanska izdavačka kuća „Ofset“ objavila knjigu „Reisofobija“ kontroverznog magistra književnoistorijskih nauka i publiciste Fatmira Alispahića (1966) kome je zbog širenja verske i nacionalne mržnje onemogućeno da doktorira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na portalu Rijaseta IZ BiH ova nesvakidšnja publikacija predstavljena je kao „prvi dokumentovani i ilustrovani katalog islamofobije u Bosni i Hercegovini“. Na koricama je ocrtan krug u kojem je u pozadini prikazan portret reis-ul-uleme Mustafe Cerića, a preko njega simboli krsta i zvezde petokrake, čime se nedvosmisleno sugeriše jednačina reisofobija = islamofobija, a kao glavni nosioci netrpeljivosti prema islamu naznačavaju se hrišćanstvo i komunizam.

Ova knjiga nezasluženo nije privukla širu javnu pažnju, a bolje bi bilo da jeste, iako je ubrzo posle izlaženja predstavljena u dvadesetak gradova BiH, Hrvatske i Nemačke, a deljena je i besplatno. Van procerićevskih krugova u IZ, „Reisofobija“ je ignorisana, kao još jedan autorski „podvig“ neobuzdanog bošnjačko-muslimanskog nacionaliste poznatog po neverovatnim izlivima mržnje prema nemuslimanima, a naročito Srbima. Alispahić je svojim ekstremističkim stavovima ostao dosledan, pa je tako nedavni popis stanovništva u BiH okarakterisao kao „ujedinjeni zločinački poduhvat“, a posebno se žestoko nedavno okomio na sportskog komentatora Marijana Mijajlovića jer je na sarajevskoj „Fejs TV“ važnu fudbalsku utakmicu BiH – Litvanija komentarisao ekavicom, čime su građani ove zemlje, a posebno Bošnjaci, izloženi poniženju „da eho svojih najvatrenijih patriotskih emocija čuju u izgovoru, i u dikciji, na jeziku kojim se ova zemlja iz Beograda mrzela i ubijala godinama“. Ekavica je za Alispahića „jezik genocida“ – „s jedne strane linije je Srebrenica, a s druge ekavica“! Čist vukovarski sindrom! Ali, ovo je navedeno samo ilustrativno da bi se dočaralo o kakvoj je vrsti pameti tu reč. Za našu temu važnija je činjenica izjednačavanja svake kritike na račun reis-ul-uleme sa islamofobijom, kao da on oličava vaskoliki islam, od „Kurana“ i Muhameda do kijametskog Sudnjeg dana. Premda se u knjizi nastoji objasniti da se ona principijelno bavi kontinuiranim napadima na funkciju i instituciju reis-ul-uleme, inače pragmatični administrativni uredak austrougarskog imperijalističkog lukavstva, belodano je da je ona, kao svojevrsni negativ, posvećena podizanju spomenika samo jednom reisu – Mustafi efendiji Ceriću. Da je tako, potvrdila su i neka skorašnja previranja u IZ BiH, zapravo manevrisanja ili, tačnije, koprcanja Cerićevog naslednika, reis-ul-uleme Huseina Kavazovića, da se otme hipoteki, i inerciji, ideološke ostrašćenosti, interesnog mešetarenja i neodmerene estradne retorike svoga prethodnika. Izgleda da Cerićevim sledbenicima Kavazovićeve namere zavođenja reda u IZ, premda još uvek nedovoljno jasne, nikako nisu po volji, pa kritikovati ličnost, a samim tim i instituciju reis-ul-uleme kao da postaje dozvoljeno i opravdano.

Reisofobija više nije islamofobija. U otvorenom pismu, zajedno s dizajnerkom Selmom Rizvić, Fatmir Alispahić optužuje reisa Kavazovića da je Fondacijom „Popis 2013“ upravljao nečasno, da je ta fondacija finansirana iz Turske „kako bi se popisom legitimirali rezultati genocida i RS bila srpski supstituent Kosovu“. Bez Srba Alispahić, očigledno, ne može. Zaista, fatalna privlačnost! Ako se podsetimo da je isti autor u vreme predizborne kampanje za izbor naslednika Mustafe Cerića, čiji je favorit, kao što je poznato, bio Muamer Zukorlić, u radikalnom islamističkom („vehabijskom“) glasilu „Saf“ ironično pisao o „potrazi za mutavim reis-ul-ulemom“, nije potrebno mnogo mudrosti da bi se shvatio kriterijum potencijalne „mutavosti“ novog reis-ul-uleme – napuštanje Cerićeve retorike, odnosno neprihvatanje njenog kontinuiteta u Zukorlićevoj.

„FENOMEN MUFTIJA“

Slično „Reisofobiji“, nezapaženo je u širim krugovima prošle godine prošlo objavljivanje grotesknog panegirika iz, vele, dobro podmazanog pera akademika Muhameda Filipovića Fenomen muftija. Ugrađujući svoju ciglu u kult ličnosti novopazarskog muftije, „najveći bošnjački intelektualac“ poučava da, za razliku od hrišćanstva, „islam ne poznaje instituciju crkve i da ulema ne predstavlja nikakav crkveni stalež i ne uzima sebi nikakva posebna prava u odnosu muslimana prema Alahu, dž.š, što je uvijek stvar individualnog odnosa svakog muslimana“, da bi, samo nekoliko stranica posle ove nesporno tačne tvrdnje, ne trepnuvši, napisao sledeće: „Kada je jedna ličnost proglašena od jedne zajednice muslimana za muftiju, ona to ostaje dok je god živa, a i poslije preseljenja ( na ahiret, odnosno ovozemaljske smrti – D.T.) ona ostaje pod nazivom muftije. /…/ U tom pogledu svaki muftija je nadležan da sam odluči o tome šta je u skladu sa islamskim vjerovanjem a šta nije“. Nema, dakle, crkve ni sveštenika koji bi prisvajali neka posebna prava u posredovanju između vernika i Boga, ali je muftija u svom džematu jedini nadležan da sudi o tome šta je u skladu s islamom, a šta nije, pa da onda, jamačno, i sudi muslimanima koji drugačije veruju i, naročito, misle!

Ovakva „doslednost“ jednog bivšeg marksiste ne treba da nas čudi, jer ona je, zapravo, odraz teorijsko-metodološke konzistentnosti koju neuništivi Tunjo Filipović primenjuje i na samoga sebe ili, kako u njegovom moralno-intelektualnom portretu Čas lobotomije zapaža Tarik Haverić, „Muhamed Filipović (u autobiografiji Pokušaj jedne duhovne biografije – D.T.) piše o sebi, te se u stvari radi o pokušaju jedne duhovne autobiografije, sa svim ogradama koje to povlači. No nije u pitanju propust: Filipović je uvjeren da je njegovo stanje svijesti odraz objektivne stvarnosti, te da između prikaza njegovog života koji bi napisao on sam i prikaza koji bi napisao neko drugi nema nikakve razlike, niti je može biti“. Dodali bismo: niti je sme biti! U skladu s prethodno iznetim, stanje muftijine svesti logično bi bilo odraz Alahove istine, pogotovo kad to znanstveno potvrđuje i Muhamed Filipović. Čemu još kuransko upozorenje na opasnost koja vreba od onih „željnih smutnje i željnih svoga tumačenja“, kao i vezivanje vernika za njihovo vođstvo. Uticajni sarajevski propovednik Sulejman Bugari na jednoj hutbi u Alipašinoj džamiji glasno je krajem 2001. godine upozorio vernike da je jedan od razloga koji gase svetlo vere i umrtvljuju srce „vezivanje za nekog drugog pored Alaha“, što je tumačeno na različite načine. Premda nas uče da između hrišćanstva i islama nema analogija, ne podseća li nekako sve ovo na seviljski susret Velikog Inkvizitora i utamničenog Isusa Hrista kod Dostojevskog, posle čega Isus, ćuteći, odlazi u „tamne gradske ulice“? Ili je samo reč o neverničkoj opsenjenosti grešnom zabludelošću u koju je nekim čudom, kako izgleda, zabasalo i nemalo ovdašnjih muslimana, pa je sve teže vratiti ih, fetvama i pretnjama, na „pravi put“. Nije se slučajno nepogrešivi reis Cerić svojevremeno setno vajkao kako se na sarajevskom Fakultetu islamskih nauka „više citiraju Marks i Hegel nego Božija objava“. Neće biti baš tako, ali se verovatno nedovoljno citira reis, a muslimanski alimi i drugi intelektualci odbijaju da se njegova gorostasna duhovna pojava ispreči između njih i „Kurana Časnog“. Jer o časti i ljudskom samopoštovanju je ovde reč, a i o elementarnoj inteligenciji, o zdravom razumu, na koje valjda svi vernici i građani imaju bar neko pravo. A Alah i onako sve najbolje zna!

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *