ISPOVEST MILOŠA BOŽIĆA: Imao sam 8 godina kad su ustaše preda mnom ubili moje četiri sestre, od kojih je najmlađa imala osam meseci, nju su ubili kundakom

ISPOVEST MILOŠA BOŽIĆA: Imao sam 8 godina kad su ustaše preda mnom ubili moje četiri sestre, od kojih je najmlađa imala osam meseci, nju su ubili kundakom

6 februara 2014

rep-ispovest_620x0

Krajem marta 1943. godine, poslije prolaza njemačko – ustaško – domobranske ofanzive, došle su ustaše i domobrani iz Karlovca u Bižić Selo, Donji Krnjak i zatekli nas sve kod kuće: mene, moga mlađeg brata Mirka, sestre Ljubicu, Stanku, Milicu i Radojku. Tog momenta u našoj kući bile su naše komšinice: Milanka Božić i njezina majka Kata.

Izlaza za nas, zbog iznenadnog njihova dolaska, nije bilo. Ja sam tada imao osam godina. Pretvorio sam se zajedno sa svima njima u jedan živi odrvenjeni strah. Sve su nas poredali u kući i bahato naredili da ne smijemo nikuda ići dok se oni ne vrate iz komšijske kuće. Ostao nas je čuvati jedan ustaša držeći puškomitraljez uperen prema nama u kojima je život već bio zamro. U susjednim kućama Miloša Mikulića i Miletinoj ubili su moju majku Anku, koja se tamo slučajno zatekla i sve druge naše suseljane koji su se nalazili zajedno s njom u tim dvjema kućama.

Zatim su kuće zapalili i ovi su naši poluživi leševi izgorili sakrivši zločin do kraja. Nakon toga zlikovci su se vratili natrag u moju kuću. Stavili su na prozor puškomitraljez i ispalili jedan rafal na moje tri sestre: Ljubicu, Stanku i Milicu, koje su bile zajedno postrojene u ćošku sobe u kući. One su odmah ostale na mjestu mrtve. Vidio sam njihove posljednje trzaje. Onda su ušli u kuću i došli do Milanke Božić te je počeli ispitivati zašto nosi partizanima hranu.

Kada je ona odgovorila da to ne čini, ustaša koji ju je ispitivao, potegao je nož i Milanku htio udariti u prsa. No Milanka ga je snažno zgrabila za ruku i srušila na zemlju. Drugi ustaša koji je stajao uz njega povrijeđeno mu je rekao da on nije nikakav vojnik kad dozvoli da ga žensko ruši, još partizanski bandit te dodao: „Čekaj de malo da ja s njome obračunam.“ Izvadio je nož od puške i pomahnitalo počeo udarati Milanku u stomak. Prvom udarcu Milanka je stavila odbranu, ali drugi je bio smrtonosan.

Ova zlodjela i muke koje preživljava Milanka Božić gledala je svojim očima njezina majka Kata držeći na rukama moju malu sestru Radojku, staru 8 mjeseci. Kako je Kata stajala kod vrata, jedan ustaša uhvatio ju je za ruku i gurnuo prema prozoru a drugi je s prozora iz puške ubio. Moja sestra dotle na rukama Katinim pala je na zemlju i bila je još živa. No jedan ustaša brzo potrča i dijete udari kundakom puške po glavi. Moja seja osta na mjestu mrtva u krvi.

Bio sam zadnji na redu za ubijanje i kad mi priđe jedan ustaša i upita što ja čekam, odgovorio sam da čekam sudbinu. Na ovo uperio je pušku u mene i opali tri metka ali kako sam ja bio na klupi iza zidane peći, odmah sam pao tako da me nije pogodio.

Poslije ovog pucnja ja sam se primirio kao da sam mrtav, a on je rekao drugom zlikovcu da mi je dao u glavu tri zrna. U ovo je bio siguran zbog toga jer sam ja prilikom pada jako udario glavom o zid zbog čega mi je glava bila sva krvava.

Otišli su pod stožinu i donijeli slame te je rasprostrli na leševe mojih sestara, moga brata i mojih komšinica Milanke i Kate. Slamu su zapalili i otišli iz kuće, a ja sam i dalje smireno ležao kao da sam mrtav, sve dotle dok nisam osjetio da ih nema u blizini. Tada sam se digao i u velikom strahu otrčao u pravcu pećine zvane „Ponorac“ u kojoj je bila do koljena voda.

Ovdje sam sa uvukao što sam dublje mogao, ali pošto sam bio slabo obučen i bos, ozebao sam te sam se izvukao odatle i u neko doba noći uputio se do mojih kumova Jovana i Ilije Šaula u Dugi Dol. Kada sam im ispričao sve što se desilo, nisu mi vjerovali već su mislili da sam pobjegao od kuće. Međutim, kada su se uvjerili da je to što sam im ispričao stvarna istina, odmah su se spremili sa svojim zaprežnim kolima i stokom te uputili u bježaniju u pravcu šume Skradska gora. Naravno, i mene su poveli sa sobom. Kada smo došli u Skradsku goru, našao sam tu svoga oca koji je tada bio partizan.

Saznavši za sav ovaj užas i muke njegove djece, supruge i drugih pobijenih i spaljenih komšija, te moje patnje koje sam preživio, moj je otac zaplakao i uzeo me za ruke te odnio u prvo selo do šume Gornji Skrad, kod Milića Zdjelara.

Ovdje sam ostao na oporavku 15 dana, a zatim sam se vratio natrag kod mojih kumova Jovana i Ilije Šaula u Dugi Dol.

No naša nesreća je tim veća što je istog dana, kada su ustaše ubili i spalili u kući moje četiri sestre, brata i majku, ubili i moju petu sestru Milu koja se nalazila kod drugih mojih kumova, Luke Pavkovića u Pavković Selu, koji je imao svoj mlin na vodeni pogon.

Naime, nailaskom druge grupe ustaša i domobrana u ovo selo moju sestru Milu živu su bacili u skele pod kolo ovoga mlina gdje ju je mlinsko kolo koje se okretalo u vodi usmrtilo… Otac nas nikada nije poticao na mržnju ili osvetu. Živimo tako kako možemo i moramo…“

(Svjedočanstvo Miloša Božića zapisao sam u njegovoj kući broj 91 u Krnjaku, 16. juna 1962. godine.)

(Odlomak iz knjige Đure Zatezala: „Radio sam svoj seljački i kovački posao“)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Dinarac says:

    PUT U EVROPU I TADA JE VODIO PREKO ZLOCINA NAD SRPSKIM NARODOM. ONAJ KO NE NAUCI LEKCIJU MORA JE PONOVITI. ODSUSTVO KOMENTARA NA OVAKVE TEKSTOVE GOVORI VISE NEGO DA SU KOMENTARI NAPISANI.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *