Истина о „другосрбијанству“

Istina o „drugosrbijanstvu“

25 jula 2015

vlada-dimitrijevic1 6797Piše: Vladimir Dimitrijević

ŠTA JE ISTINA „DRUGOSRBIJANSTVA?“

Istina „drugosrbijanstva“, koje već dve decenije ratuje protiv Srbstva u svakoj njegovoj projavi (od pravoslavne vere do ljubavi prema Rusiji) jednostavna je – to je titoizam pomešan sa NATOfilijom. Srbi su za „drugosrbijance“ primitivci koji se nikad nisu oslobodili svoje, što bi Hrvati rekli, „bizantske“ zaostalosti, i koje samo put u EU-NATO Imperiju može te zaostalosti osloboditi, što je Tito pokušao, ali nije do kraja uspeo.

Drugosrbijanski uzori i preteče se, ovih dana, veličaju u nas.

Tako se Diplomatska akademija Ministarstva spoljnih poslova države Srbije ne zove po velikanima srbske diplomatije, kakvi su bili, recimo, Jovan Ristić i Milovan Milovanović, nego se zove po Titovom generalu i pregovaraču sa NATO-om u doba raskida sa Sovjetskim Savezom, Koči Popoviću, koji je ministrovao spoljnim poslovima u doba kad Srbije nije bi bilo, nego je bila SFRJ.

Koča Popović je, nedavno, dobio ulicu u Beogradu.

Goran Marković, poznati režiser, je snimio dokumentarac o Koči Popoviću.

Latinka Perović, majka Druge Srbije, u svojoj knjizi „Dominantna i neželjena elita“, ističe ga kao primer samosvojnog revolucionara i političara. Pišući o svom sličnomišljeniku, ona citira druga Koču s početka devedesetih godina prošlog veka, kada su Srbi skidali ludačku košulju Titoslavije i borili se za svoja ljudska i nacionalna prava: “Bašibozuk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo./…/ Žalosno je to što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu, ostali na nivou na kome su bili pre sto godina“.

Zato se treba podsetiti njegovog životnog i političkog puta, i znati da će Srbija biti slobodna kad njena diplomatska akademija bude nosila ime nekog od istinskih srbskih državotvoraca.

ECCE HOMO?

Sin jednog od najbogatijih bankara u predratnoj Jugoslaviji, đak elitnih škola, od katoličkog internata u Lozani do Sorbone u Parizu, drug francuskih nadrealista i pripadnik „sjajnog društvanceta“ nadrealista beogradskih, revolucionar, španski borac, komandat proletera („Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli“, pevalo se u ono doba), čovek koji je, sve do smrti, izjavljivao da je „protiv svakog nacionalizma jer je nacionalizam najniži oblik društvene svesti“…

To je bio Koča Popović.

Pre rata, Crnjanski je takve kao on zvao «salonskim komunistima», i tvrdio da bi oprostio stotinama mladih radnika, zavedenih idejama socijalne pravde, ali da bi bio nemilosrdan prema buržujskoj deci koja se nekažnjeno igraju komunizma, dok sirotinja trune u zatvorima.

MARTOVSKI PREGOVORI 1943.

U martu 1943. vođeni su, u Bosni i Zagrebu, pregovori između partizana i nemačkog okupatora, koje su, u Brozovo ime, vodili Vladimir Velebit, Milovan Đilas (zvani Đido) i Konstantin Popović (zvani Koča).

Sreli su se u Gornjem Vakufu 12. marta 1943. Načelnik štaba generala Litersa, Fafenfront, pisao je, o uslovima koje u partizani ponudili, generalu Horstenau u Zagreb: „Oni izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske države i ni pod kojim uslovima ni protiv Nemaca, već isključivo protiv četnika. Oni su spremni da se oružano bore protiv svakog neprijatelja kog bi Nemci označili i protiv Britanaca kad se budu iskrcali.“

Da se na zaboravi da partizansko, Kočino „čistunstvo“ u ratu nije bilo tako „čisto“.

DRUG BEVC I DRUG KOČA

Kraj rata 1944. doneo je niz bombardovanja gradova u Jugoslaviji, od strane američkih i britanskih vazdušnih snaga, koje su udare dogovarale sa Vrhovnim štabom NOV i POJ na čelu sa Brozom. Naročito su stradali srpski gradovi: od Podgorice, preko Beograda, do Niša. (Naravno, sve zarad uništenja „mrskog okupatora“; trudnice i bebe iz beogradskog porodilišta bile su, kao i 1999, „kolateralna šteta“).

Slovenački gradovi nisu toliko stradali, jer se Edvard Kardelj („drug Bevc“) izrazito protivio tome. Svojim partizanima, koji su tražili bombardovanje pojedinih gradova u „deželi“, pisao je: “Ne razumem koje vas potrebe teraju na to i u čiju korist bi bilo to bombardovanje. Nema sumnje da bi u Ljubljani bilo na hiljade naših mrtvih ljudi, a neprijatelj ne bi pretrpeo gotovo nikakve gubitke. U TOME IMAMO ISKUSTVO IZ CELE JUGOSLAVIJE. Imajte na umu da saveznički avioni bombarduju na POSEBAN način, tako da pokrivaju CELE POVRŠINE.“

Ono što u Sloveniji nije hteo da radi drug Bevc, u Srbiji je hteo drug Koča. On je tražio bombardovanje Leskovca na rođendan kralja Petra Drugog, 6. septembra 1944, kada je poginulo preko hiljadu civila i kada je „srpski Mančester“ srušen do temelja.

Drug Koča je svoj posao obavio sa gospodinom Ficrojem Meklejnom, predstavnikom one Engleske koja je svoje pobede uvek bila spremna da izdašno plati tuđim glavama. Bombardovanje je Koča sa Meklejnom posmatrao sa brda Petrovac, o čemu  Čerčilov emisar piše: „Kao da je čitav Leskovac odleteo u vazduh u pravom oblaku prašine, dima i ruševina… Ostaci Leskovca ležali su pred nama pokriveni dimom… Čak su i partizani bili potreseni“.

POVRATAK DRUGA KOČE

Drug Koča se u Beograd 1944. vratio u jednoj rečenici svog nadrealističkog druga, Marka Ristića. Ristić se, za razliku od druga Koče, koji je s puškom otišao u partizane, krio kod tasta u Vrnjačkoj Banji. Da bi dokazao pobednicima da im je odan, i da ne treba da ga ostrakizuju zbog ratne neaktivnosti, on je, u „Politici“, 5. novembra 1944, napisao: “Nema, ne može da bude slobode naroda, ni jedinstva, ni mira, ni sreće, bez potpunog uništenja izdajničke reakcije, bez pravde koja, kako su rekli Koča Popović i Peko Dapčević, „obuhvata osvetu, uključuje osvetu““.

Dok je osveta sprovođena u Beogradu, drug Koča je pohitao da oslobodi Zagreb, i tamo da „blagovesti“ drugu Krleži da mu je Partija sve oprostila, i da se može uključiti u novi život, iako je njegova Leposava (maskirana u Belu, da ne iritira Zagreb svojim srbskim imenom) za vreme rata zabavljala ustaše u Hrvatskom narodnom kazalištu, a lično ustaški ministar Mile Budak štitio najvećeg hrvatskog pisca.

POSLERATNA OBNOVA I IZGRADNJA

Dobrivoje Tomić, pripadnik „reakcije“, posle rata đak Pete beogradske gimnazije, u svojoj knjizi „Crveno sunce u zenitu“, seća se šta se desilo njegovim drugovima iz odeljenja, koji su u školu pešačili iz Ostružnice, kad su, plivajući, doplivali do druga Koče (svedočio mu jedan Ostružničanin iz odeljenja): “Ispričao mi je da je Koča Popović sa svojim „drugovima i drugaricama“ iz CK/…/ došao na mesto gde se ovi đaci kupaju. Kad su ovi Ostružničani počeli da igraju odbojku, Koča je počeo da viče na njih, da psuje, i tom prilikom je gurnuo jednog od njih. Oni uzvrate psovkama, a jedan od njih zvizne Koču šamarom. Došlo je do opšte tuče, u koju se umeša Kočino „obezbeđenje“. Koča je dobio dobre batine, ali su ove Ostružničane odmah pohapsili. U zatvoru su ih najpre žestoko prebili, pa im je na zahtev Koče suđeno „po hitnom postupku“. Lično Koča Popović je za dvojicu đaka tražio smrtnu kaznu! Đaci su se branili i tvrdili da nisu znali ko je ko, jer su svi bili u kupaćim gaćama. Ovakvim pravdanjem, molbama roditelja i mesnih funkcionera Ostružnice, Koča je udovoljio odustajanjem od smrtne kazne, te su kažnjeni zatvorom i gubitkom prava na školovanje“.

Toliko o Kočinom «humanizmu&renesansi» u prvim danima „slobode“.

DRUG KOČA I NATO

Kada je Tito raskidao sa Sovjetskim Savezom, to je bila ozbiljna spoljnopolitička preorijentacija. Njegov odani drug Koča je tada, 10. juna 1950, u pregovorima sa Dvajtom Ajzenhauerom, koji ga je pitao da li bi jugoslovenska armija, ideološki utemeljena  na komunizmu, bila spremna da se bori, zajedno s kapitalističkim zemljama, protiv SSSR-a u slučaju rata u Evropi, odgovorio potvrdno, uz smokvino lišće izvesnih rezervi. Godine 1951, drug Koča, kao načelnik Generalštaba JNA, tajno je posetio Pentagon, pa je oktobra te godine potpisan Pakt o vojnoj pomoći, da bi Broz, koji je okrenuo leđa SSSR-u i Staljinu, dobio od Amerikanaca oružje i opremu u vrednosti od 15 milijardi ondašnjih dolara!

ZAVEŠTANJE DRUGA KOČE

U specijalnom dodatku rimske „Republike“, 11. januara 1991, drug Koča daje novinaru Dinu Freskobaldiju svoj zaveštajni intervju. U njemu kaže, između ostalog: “Pažljivo me slušajte. Rođen sam u Srbiji, ali sebe ne smatram više Srbinom. Zašto bih morao da se izjasnim kao Srbin kad u Beogradu komanduju upravo naslednici četnika protiv kojih smo se čitavog rata borili? Srbi su ostali na kulturnom i civilizacijskom nivou na kome su se nalazili pre sto godina. Slovenci i Hrvati su otišli dalje od Srba i zato je ispravno što idu svojim putem“.

Ima li se šta dodati ovim mudrim rečima velikog druga Koče?

Slučajno li je dobio diplomatsku akademiju i ulicu u Beogradu?

Slučajno li je ceo Beograd bio oblepljen plakatima sa slikom druga Koče, koji najavljuju film o drugu Koči velikog reditelja Gorana Markovića?

Druga Srbija i dalje može ponosno da peva: “Druže Kočo, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“.

Ali, istinska, normalna Srbija mora svega da se seti, i da, obnavljajući svoje orijentacije, nikad ne zaboravi kome je gde mesto.

LITERATURA:

  1. Mišo Leković: Martovski pregovori 1943, Narodna knjiga, Beograd, 1985.
  2. Miloslav Samardžić: Krvavi Vaskrs 1944/ Saveznička bombardovanja srpskih gradova, Pogledi, Kragujevac, 2011.
  3. Dobrivoje Tomić: Crveno sunce u zenitu, Udruženje književnika Srbije, Beograd, 2004.
  4. Predrag Simić: Tito i NATO/ Uspon i pad Druge Jugoslavije, Novosti, Beograd, 2008.
  5. Latinka Perović: Dominantna i neželjena elita, Krug Komerc, Beograd, 2015.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



9 komentara

  1. Paloma Blanca says:

    Koca je bio rodonacelnik izdajnika sopstvene otadzbine i drugosrbijanstva(mada je to verovatno pocelo i ranije od Jovana Skerlica,Jovana Cvijica itd.).Latinka Perovic je bila humanista koja je palila knjige u Kragujevcu i Rumi,danas je ona veliki demokrata.Jedan od beogradskih bulevara nosi ime po masovnom ubici krcunu,a skole danas dobijaju imena po agitpropu i hohstapleru Dobrici Cosicu koji je potpisivao naredbe za streljanje sunarodnika u Krusevcu.Taj olos nam je zamesio sve ono sto danas kusamo,a bojim se kusacemo jos dugo.

    • Lune says:

      Hm,hmm..zbog te lazi, tvoj duhovni otac"..pop Dzomic, je "emigrirao" u Crnu Goru, da zastari tuzba Dobrice Cosica, protiv te ogavne lazi o streljanju.Porodica Koce Popovica, je dozivela pogrom, od Karadjordjevica, bili su za Obrenovice,dobar deo "obrenovicevaca" se priklonio partizanima...pa, je bilo verovatno i "milo za drago".

  2. Voka says:

    ...ta titoistička govna sa Srbima nemaju ništa zajedničko...oni nisu sramota i izrodi Srpskog naroda...nego svojih porodica i ideologije kojoj su pripadali...kad se oslobodimo njihovog zla...kad se Srbija ponovo uspravi...treba ih javno žigosati i obrisati iz istorije...kao da nikada nisu ni postojali...jer nikakvu vrednost nisu ni imali...

  3. Ankica says:

    Dobro je znati istinu ali je treba znati i ispravno upotrebiti. Nije nimalo dobro da se istina prikazuje na ovakav propagandisticki nacin i da se narod dodatno deli na Srbijance i Drugosrbijance i ine Srbijance i ko zna sta sve ne? Zasto stvarati podele? Zasto produbivati podele? Kome sve ovo odgovara? Tvrdim da Srbima u ovom momentu podele uopste ne odgovaraju. One idu u smeru razgradjnje nacionalnog bica. A onaj koji takve ideje siri, radi protiv intersa sopstvenog naroda i nije nista bolji od gore pomenutih izjava Koce Popovica. Sloga, bez obzira na razlicitosti je ono sta nama treba. Sloga oko samo jedne ideje. One ujediniteljske gospodo !

    • Lune says:

      Hm,hmm.."ciljevi i zadaci", pravih "pravcatih" Srba, dati su u 1.200.000 primeraka, sa "radnim naslovom".kucaj.."udruzenje starosedelaca srbije"..cuvenih devedesetih godina..rezultiralo je, tako sto je kojekakav basibozuk u kriznim stabovima, smenjivao i delio otkaze..."vozi misko"..?

  4. Petar says:

    Od sve ove papazjanije, slažem se jedino da se sa Rusima najbolje razumemo. I od nas i od njih su svi pobegli. I mi i oni živimo u okrajcima bivših velikih država u kojima smo nekada živeli, ali su nas svi ostavili. I mi i oni smo prošli kroz monarhiju i komunizam i nije nam u zadnjih 200 godina uspelo da napravimo bilo kakvu normalnu i slobodnu državu u kojoj običan narod može normalno da živi. A sad i jedni i drugi imamo kaubojski kapitalizam najgore vrste, u kome je čovek čoveku vuk - forma koju je zapad napustio još u vreme kada je Marks napisao svoj "Kapital". I i jedni i drugi pljujemo na EU i nazadne ideje normalnog života i ljudskih prava koja bi važila za sve stanovnike, a ne samo za tajkune i slične "odabrane". I i mi i oni i dalje znamo bolje, eksperimentisaćemo, napravićemo opet nešto novo, svoje i drugačije od već dokazanih uspešnih sistema. Toliki nam domet, bolje i ne znamo, prema svecu i tropar. Valjda će ovaj put da nam uspe.

    • Lune says:

      Hm,hmm...uspesni sistemi, sa milionima crnih robova, je pristojna prvobitna akomulacija kapitala, za razvoj i eksploataciju drugih, glupih Rusa i Srba..sa, NATO, sankcijama,ucenam,stampanim dolarima za "donacije"..ali, bolje kucaj : pecat/destaljinizacija

  5. Anna says:

    Ovaj tekst je tragično loš i više na nivou pamfleta, čak paškvile. Tužno je što je autor završio književnost, a o nadrealizmu očito ne zna ili ne želi da zna skoro ništa. Ai nepoznavanje jednačenja suglasnika je sramotno za diplomiranog filologa :-) Uvek me potrese stapen agresivnosti iskazan u ovakvim tekstovima. Tužno.

    • Zoran says:

      Osim gramatičkih grešaka u tekstu i nedostatku nadrealizma šta je to netačno izrečeno ili lažno napisano? Navedite o tužna Anno! .......ispravite me ako negde nisam ujednačio suglasnike ili ako pitanje nije nadreaalno. Oooo tužna Annnnnnnnoooo......

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *