Ivica i Kusturica

Ivica i Kusturica

1 maja 2013

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Tekst Ivice Dačića u Politici i poslednji intervju Emira Kusturice naličja su istog nekrologa državi, izvedena različitim novinarskim i civilizacijskim postrupkom pigmeja i diva

Nakon što sam pročitao ono što je u servilnim medijima evropske Srbije nazvano premijerovim autorskim tekstom, bio sam izbezumljen. Uvreda inteligencije površnošću, nespretnost stila, pasusi puni neistina. Podmukao politički pucanj u socijalno-ekonomsku nesreću Srbije!

Kada premijer saopšti da je suština sporazuma, kao što je briselski, u stvari ekonomski boljitak, država u logičkom smislu prestaje da postoji. Zamislimo turističku agenciju koja nudi letovanje i peščane plaže na Severnom polu i zimovanje na ekvatoru. U aranžmanima te zamišljene agencije bilo bi više logičke izvesnosti, nego u premijerovom tekstu.

Strančarskoj Srbiji država je pojilo, a ne svetinja. Ona razmišlja želucem, pa joj je jedini ideal javno udomljavanje poluinteligenata, koje danas prošireno nazivamo stranačkim kadrovima. Sav srpski smisao danas je urušen u crnu rupu stranačkog primitivizma. Mandat je mera srpske sudbine.

Strančarska Srbija medijskim inženjeringom lepe narodne legende, nadahnute etikom, zamenjuje razornim evropskim mitovima o socijalnoj sigurnosti koja tek što nije. Ako je Kosovo cena zaposlenosti, puteva, škola, bolnica, čak knjiga i pozorišta, kako tvrdi premijer Srbije, upitam se koliko ćemo tek medija morati da otvorimo kako bismo zabeležili obećanja o infrastrukturi i poslu u zamenu za Vojvodinu i druge oblasti?

Na žalost, premijer u svom političkom promišljanju nije stigao da opiše kvalitet, pouzdanost i postojanost partnerstva koje nudi. Ako bi, u slučaju da Srbija nije popustila, Kosovo nastavilo put ka EU bez osude i odgovornosti, a Beograd bio „gurnut u balkansku rupu beznađa, nesreće, čemera i gladi“, čemu takvo partnerstvo u neravnopravnosti i netrpeljivosti?

I kuda takvo partnerstvo vodi? Kada u nekom drugom delu sveta povade ljudima organima i prodaju ih, hoćemo li zaista prihvatiti novi kanibalski duh Evrope i pristati na odobravanje i ćutanje, samo zato što se to dogodilo u sferi evroatlantskih interesa, što verujemo u ekonomsku moć evropskog bankrota i lepotu vlastitog mazohizma?

Da biste pristali na sve to, zaista morate da budete arhetip iz premijerovog pera: uplašeni egzodusom, zatrovani samokrivicom i slabašni. Slabost je već dugo jedina državna ideologija Srba. Što veći kompleks niže vrednosti, to bolja evropska perspektiva na ekranu!

Ukratko, premijerovom tekstu u Politici mogu da se obraduju samo kadrovi stranaka na vlasti. Kosovo sa sve Metohijom, koja se nekud izgubila čak i iz premijerovog rečnika, nije vredno jednog javnog zaposlenja ili makar nade da će se to jednog dana i dogoditi zbog članstva u partiji. Srbijom sve vreme upravlja ta jedna jedina ideologija praznog stomaka, sa promenljivim brojem gladnih na vlasti.

Ostalima, naročito onima što čitaju i posećuju pozorište, preostalo je da odslušaju ili pročitaju poslednji intervju Emira Kusturice i zapitaju se, zajedno s njim: šta će nam sve to? Više kusturica, značilo bi manje ivica. Više umetnosti i znanja, manje poslušnih stranačkih kadrova.

Više verujem Kusturici, koji kaže da je iz Hrvatske isterano 200 hiljada ljudi i da su Srbi s Kosova i Metohije proterani, nego Ivici koji tvrdi da će pristajanjem na slabost i popuštanje Srbija izvući remi sa vlastitim progoniteljima, logikom zeca koji veruje da će se spasiti ako prestane da trči.

Zato je Kusturica čist višak evropske Srbije. Nada da bismo svi mogli postati protagonisti neke njegove nove režije slađa mi je od kolaboracije sa glupošću. Tekst Ivice Dačića u Politici i poslednji intervju Emira Kusturice, dakle, naličja su istog nekrologa državi, izvedena različitim novinarskim i civilizacijskim postrupkom pigmeja i diva.

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *