Izborna lekcija za Srbe i Srbiju

Izborna lekcija za Srbe i Srbiju

20 marta 2014

iskenderovPiše: Petar Iskenderov

Uspeh jedne političke partije bez presedana u novijoj srpskoj istoriji, zahteva da se maksimalno ozbiljno razmisli o razlozima, okolnostima i posledicama te činjenice. Spolja gledano, isuviše je oštar kontrast između pogoršanja socijalno-ekonomskih pokazatelja srpske ekonomije praćenog neumoljivim rastom spoljnjeg duga države (62% ukupnog bruto-nacionalnog dohotka), 30% stopom nezaposlenosti i prognoziranim deficitom budžeta za 2014. godinu od 7-8% BND (najgori rezultat na Balkanu), sa jedne strane – sa apsolutnom pobedom vladajuće koalicije, koja bi trebala biti odgovorna za ovakvu situaciju, sa druge strane. Međutim, ovaj paradoks je čisto spoljašnji. U stvarnosti, ova pobeda koalicije na čelu sa SNS, na samom početku nije bila povezana sa socijalno-ekonomskom slikom i u svojoj osnovi je imala nekoliko faktora, koje su srpsko rukovodstvo i njegovi savetnici i saveznici besprekorno iskoristili.

Prvi faktor: U ovom trenutku maksimalno moguće iskorišćen i mobilisan propagandni resurs koji se bazirao na tezi “tvrđave pod opsadom” sa spoljnjim (počevši od svetske krize i završavajući sa Rusijom) i unutrašnjim (korupcionaši) neprijateljima. Pobeda SNS praktično predstavlja trijumf jednog čoveka – Aleksandra Vučića, koga po njegovoj harizmi možemo porediti samo sa “mladim” Slobodanom Miloševićem iz 1989. godine. Tada su vlasti uspešno zaigrale na nacionalno-patriotsku kartu. I laiku je jasno da danas tu kartu predstavlja borba protiv korupcije i – kao protivteža ranijim sankcijama i izolaciji – put u Evropu. U rezultatu toga, čak i tako široko prikazane karakteristike Vučića u francuskoj informativnoj agenciji AFP – “Najuticajniji političar u Srbiji koji po svim pitanjima ima poslednju reč u Srbiji” – uopšte ne izgledaju kao preuveličavanje.

Jasno je da ovakva situacija na samog Vučića stavlja “neograničenu odgovornost” – međutim, u sledećih nekoliko godina on će imati “neograničena” punomoćja.

Drugi faktor: Vešta politika SAD i EU u kontekstu pregovora sa Kosovom. Zapadna diplomatija je vešto koristila metod “štapa i šargarepe”, dobijajući maksimalno moguće ustupke od vlasti u Beogradu, pritom pažljivo izbegavajući da od njih traži de-jure priznanje nezavisnosti Kosova. To je omogućilo vladi Ivice Dačića da izjavljuje kako državna politika prema Kosovu nije izmenjena, a istovremeno da se pozicionira u svojstvu realiste sposobnog da izvuče maksimalno moguće u krajnje nepovoljnim spoljnopolitičkim okolnostima.

Treći faktor: Praktični raspad opozicionog bloka. Vešta propagandna kampanja vlade zajedno sa protivurečnostima u redovima opozicije, razorila je donedavno moćnu DS, izbila je temelj ispod nogu DSS i završno sahranila SRS (u svakom slučaju – u njenom tradicionalnom vidu). Očigledno da sama koncepcija partijske izgradnje na bazi nacionalno-patriotskih ideja u današnjoj Srbiji zahteva duboko prestrojavanje sa mogućim prelaskom na šira, nadpartijska udruženja tipa Narodnog (nacionalnog) fronta.

Ovakva situacija potpune političke superiornosti jedne političke snage nad njenim oponentima koji nisu bili u stanju da se dogovore, već je postojala u Srbiji na početku HH veka – u vreme tada svemoćnog premijera Nikole Pašića. Međutim, Prvi svetski rat nije omogućio da se konačno odgovori na pitanje o scenariju daljeg razvoja zemlje u sličnim uslovima.

Četvrti faktor: Psihološke okolnosti su odigrale svoju ulogu – a to je težnja društva da se u određenim nepovoljnim uslovima konsoliduje oko jedne sile. Umorni od unutarpolitičkih tumbanja prethodnih godina, našavši se sa tim istim socijalno-ekonomskim problemima zajedno sa praktičnim gubitkom Kosova, srpski birači su očigledno napravili jednodušan izbor u korist vlade koja bi ih mogla makar formalno izvestiti o konkretnim dostignućima (uključućujući i početak pregovora sa Briselom o pristupanju Srbije Evropskoj Uniji, kao i korupcionaške procese protiv visokorangiranih funkcionera i biznismena) koji zahtevaju nastavak i konsolidaciju. Međutim, čak i ti rezultati su bili dovoljni da bi “naprednjaci”, socijalisti i njihovi saveznici dobili od birača “kart-blanš” za novi mandat, a opozicija se lišila argumenata za sopstvenu propagandu.

Svetska istorija poznaje mnoštvo primera slične svenarodne konsolidacije oko jedne političke snage. Istina, takvi procesi u ogromnoj većini slučajeva su u svom ishodu dovodili do duboke društveno-političke krize i do silaska te snage sa društveno-političke scene (dobro je, kad se to desi bez svetskog rata). Međutim, u ovoj etapi srpske istorije, upravo su naprednjaci bili ta sila u kojoj su svoje ovaploćenje našle najrazličitije snage i pokreti u Srbiji – od radikala do konzervativaca, od pristalica evrontegracija do pobornika iste te teorije o “oslanjanju na četiri noge” (Rusija, SAD, EU, Kina) a-la Boris Tadić.

‘”Nama je neophodna razarajuća pobeda” da bi otvorili nova radna mesta, da bi odlučno nastavili reforme, da bi se punom snagom borili protiv korupcije – izjavio je Aleksandar Vučić pred svojim pristalicama na poslednjem predizbornom mitingu. Vladajuća koalicija sada ima takvu pobedu…

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *