Између два гаса

Između dva gasa

10 marta 2015

hro-vrzic Nikola 3245Piše: Nikola Vrzić

Kada je pre skoro 20 godina, 1997, vodeći američki geostrateg Zbignjev Bžežinski, savetnik za nacionalnu bezbednost kod predsednika Džimija Kartera čiji se uticaj na američku (geo)politiku nije smanjio njegovim odlaskom u penziju, pisao svoju čuvenu knjigu „Velika šahovska tabla: američki primat i njegovi geostrateški imperativi“, Rusija Borisa Jeljcina bila je na kolenima, temeljno razvaljena šok terapijom svojih novostečenih zapadnih prijatelja i njihovih domaćih saradnika u pljački kakvu svet nije video, valjda, još otkad su krstaši osvojili Carigrad 1204. godine. „Amerika je jedina sveobuhvatna globalna supersila“, u čemu joj nisu ravne ni nekadašnje imperije poput Rimske, Kineske ili Britanske, konstatovao je tada zadovoljno Bžežinski. Pritom je „Evroazija centar svetske moći“ i „za Ameriku, glavna politička nagrada je Evroazija“, te pitanje američke supremacije na ovom prostoru „ostaje centralno za američki kapacitet da ostvari svoju globalnu premoć… Američka spoljna politika mora da upotrebi svoj uticaj u Evroaziji tako da stvori stabilan kontinentalni ekvilibrijum, sa Sjedinjenim Državama kao političkim arbitrom“, uz „imperativ“ da učini sve što je u njenoj moći da se „ne pojavi nijedan evroazijski izazivač, sposoban da dominira Evroazijom i time da ugrozi Ameriku“.

Iako je, kako podsetismo, Rusija te 1997. godine praktično bila u klečećem stavu mirno! pred hegemonom Zbignjeva Bžežinskog, Bžežinski je upravo u Rusiji video potencijalnu opasnost po američku prevlast na prostranstvima Evroazije a time i u čitavom svetu. Bžežinskom, i nadi koju nam je on neočekivano pružio, vratićemo se kasnije. Tek, naša nada leži u njegovom strahu, a njegovi se strahovi sve više pokazuju kao opravdani…

IZBACIVANJE RUSIJE

Na sprečavanju ruske opasnosti, koja se ogleda (i) u suzbijanju ruskog uticaja gde god tog uticaja ima jer taj uticaj po prirodi stvari suzbija američki, Sjedinjene Američke Države rade i prilježno i dugo; Gruzija i njena Revolucija ruža, propala „narandžasta“ a potom i prošlogodišnja majdanska revolucija u Ukrajini u koje je, po (procurelom) priznanju pomoćnice američkog državnog sekretara Viktorije Nuland, uloženo pet milijardi dolara, samo su neki od očiglednih primera ovog, ozbiljnog američkog rada na zaštiti svog interesa od opasnog ruskog uticaja. A to nas pak dovodi i do naše Srbijice, i mesta koje ona ima u američkim namerama i interesima. Interes je u Srbiji isti kao što je u spomenutoj Gruziji ili Ukrajini: izbaciti Rusiju iz lokalne igre (pre)moći. Ili, kao što je to prošle jeseni zabrinuto formulisao Dejmon Vilson iz uticajnog Atlantskog saveta (Atlantic Council) iz Vašingtona, „Moskva pokušava da izmanevriše EU sopstvenom diplomatijom, s ciljem da (…) poremeti put Srbije kao EU i, konačno, ka NATO-u… Kao što Moskva sprovodi kampanju kojom će osigurati da njeni susedi ostanu u njenoj orbiti, Rusija se vraća i u Jugoistočnu Evropu, s ciljem da iskoristi svoje religiozne i kulturne veze kako bi sprečila zemlje regiona da se priključe evropskim i transatlantskim institucijama… Deo strateškog odgovora, kojim će se Putin odvratiti od dalje agresije, treba da bude usaglašeni transatlantski napor da se Balkan konsoliduje… U odsustvu obnovljene transatlantske strategije, možemo izgubiti jugoistok Evrope kao što gubimo istok Evrope“.

Srbija po NATO meri

U svojoj „Velikoj šahovskoj tabli“ Zbignjev Bžežinski razotkriva NATO kao glavnu polugu američke vojne i političke okupacije Evrope: „Atlantska alijansa, institucionalno ovaploćena u NATO-u, povezuje najproduktivnije i najuticajnije države Evrope sa Amerikom, čineći Sjedinjene Države ključnim učesnikom čak i u unutrašnjim evropskim poslovima… Čak je i bivši sovjetski prostor prožet različitim sporazumima za bližu saradnju sa NATO-om čiji je sponzor Amerika, kao što je Partnerstvo za mir (PzM)… Ne samo da NATO predstavlja glavni mehanizam za sprovođenje uticaja SAD na evropska pitanja već je i osnova za, politički ključno, američko vojno prisustvo u Zapadnoj Evropi.“

Imajući to u vidu – a nisu ovo reči nekog NATO protivnika, već naprotiv – postaje jasnije i zašto se najnoviji sporazum Srbije i NATO-a, „Individualni akcioni plan partnerstva“ (IPAP) koji je vlada Srbije usvojila 20. decembra prošle godine a NATO savet 15. januara ove, postaje dakle jasnije zašto se ovaj plan srpske kolaboracije sa zapadnim vojnim paktom ne bavi samo vojnim pitanjima. A ponajviše služi svakovrsnom usisavanju naše zemlje u službu produbljivanja američke hegemonije nad Evropom, ubacujući nas u taj mehanizam za sprovođenje uticaja SAD na evropska pitanja.

Što se naše vojske tiče, nažalost, ništa preterano novo a još manje dobro. Plan predviđa NATO kontrolu reformi srpske vojske („Poseban značaj pridaje se uzajamnoj saradnji pod pokroviteljstvom Grupe Srbija – NATO za reformu odbrane.“ A tu je i obaveza na „saradnju sa Kancelarijom za vezu sa NATO u Beogradu o pitanju reforme sistema odbrane i pomoći“) predviđa i da Srbija poveća „interoperatibilnost svojih snaga“ sa snagama NATO, i da NATO pomogne srpskoj vojsci da uništi svoju municiju („Saradnja sa NATO na uspostavljanju Poverilačkog fonda PzM u cilju lakšeg uništavanja i bezbednog skladištenja viška municije.“) predviđa, najzad, verovali ili ne, ali to u dokumentu piše, i stacioniranje NATO trupa u Srbiji: „Osnivanje Centra za obuku VS u bazi ‚Jug‘, koji bi bio otvoren za zemlje partnere u PzM/NATO.“ Do kraja 2017. godine.

Pritom, u Srbiji ima da se sprovodi NATO propaganda, a u NATO propagandu u Srbiji uključiće se i srpska država. Predviđene su ovim planom, naime, i „aktivnosti Ministarstva odbrane kao podrška podizanju javne svesti“, a među tim aktivnostima je i „uvođenje strategije javnog informisanja o saradnji sa evroatlantskim strukturama preko PzM s ciljem dobijanja javne podrške“, pa „realizacija aktivnosti i programa zajedničke javne diplomatije“ sa NATO Odeljenjem za javnu diplomatiju, „osnivanje Dokumentacionog centra/informativni centar za NATO/PzM“…

Ali, rekosmo, vojna saradnja s NATO je samo deo šire priče. Iz ovog dokumenta, naime, saznajemo da se i briselski dijalog Beograda i Prištine odvija pod NATO komandom, i da se srpsko pravosuđe reformiše pod NATO komandom, i da su srpske EU integracije direktno povezane sa NATO-om… U cilju „unapređenja praktične saradnje sa NATO/PzM“, tako, prva predviđena aktivnost je „obezbeđivanje koordinacije i komplementarnosti između IPAP i procesa EU integracija“ – kaže se u dokumentu i da će „ovo (NATO) partnerstvo doprineti ostvarivanju strateških ciljeva osiguranja bezbednosti i trajne stabilizacije regiona Zapadnog Balkana i procesa njegove evrointegracije“, i neka još samo neko kaže da EU i NATO integracije nisu povezane – predviđaju se i „stalne aktivnosti i javna kampanja u pravcu podizanja nivoa podrške javnosti procesu evrointegracije“ te „realizacija obaveza koje proizilaze iz SSP“ koji smo inače 2008. godine potpisali sa EU a ne sa NATO-om, „dalje jačanje administrativnih kapaciteta za proces pregovaranja o članstvu u EU“, „nastavak procesa dijaloga između Beograda i Prištine pod pokroviteljstvom EU“…

NATO od nas traži a mi se obavezujemo i na „jačanje uloge i kapaciteta Poverenika za zaštitu ravnopravnosti“, na „sprovođenje Strategije za reformu pravosuđa za period 2013–2018 (usvojena u julu 2013.) i pratećeg Akcionog plana“, a čak se po sporazumu s NATO sprovodi i aktivnost „uvođenja novih pravosudnih profesija (notar i sudski izvršitelj)“… Kao, uostalom, i „okončanje procesa privatizacije kroz stečaj, likvidaciju ili restrukturiranje“, što je mera koju smo, tako nam je makar javljeno, usaglasili sa MMF-om a ne sa zapadnim vojnim paktom.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *