Између политике и кромпира

Između politike i krompira

24 januara 2016

Bosko Jaksic 45Piše: Boško Jakšić

a političari ne znaju kako da reše probleme, ili kada misle da znaju ali im je u trci sa biračkim nezadovoljstvom neophodno dodatno vreme, raspišu izbore. Treći put u Srbiji u četiri godine.

Ne bih ulazio u političko skeniranje, logiku motiva ili (ne)racionalnost povoda koji su Aleksandra Vučića naveli da zatraži prevremene izbore, odluku kojom je, ako ništa drugo, okončan vodviljski period ispunjen amatersko-hamletovskim dilemama biće – neće biti, pričama o stranim službama koje premijeru rade o glavi, teorijama državnog udara.

Potez je sasvim legitiman. Onima koji se pitaju zašto premijer nije barem stvorio iluziju da se oko tako krupne odluke konsultovao sa svojim najbližim partijskim ili koalicionim drugovima, treba razjasniti: njemu je stalo do suprotnog utiska koji govori da je samo on taj ko se pita.

Obrazloženje o traganje za novim punim mandatom, protkano željom za pozitivnim promenama – i deluje i ne deluje uverljivo. Ako se računa da će nov, osnažen mandat armirati naprednjake, onda je to logično. Ali, zar mandat nije već trajao, zar nije bilo dovoljno vremena da se neke promene realizuju – svakako više od onoga što je učinjeno?

Izvesno je da Vučić ne rizikuje. Obezbediće još četiri godine i kupiti vreme sve u nadi da će stvari nekako krenuti nabolje. Biće teško bez sveobuhvatne reformske politike, tim teže jer nema svežih ideja, ponajmanje ljudi koji bi ih sproveli.

Pitanje je i koliki je rezervoar spremnosti za suštinske promene. Ubacivanje u sistem rastućeg stepena autoritarnosti, utemeljene na nereformisanom pravosuđu i eroziji medijskih sloboda, nagoveštava želju da se produži period skrajnutih institucija.

Kako je realno očekivati nastavak srpskog zaokreta udesno, proevropska liberalna opozicija tu ne može da bude korektiv. Njena „konsolidacija” svodi se isključivo na želju da se skine Vučić, ali takav dosovski pokušaj nema šanse za uspeh. Dok defiluju isti likovi, opozicija izlazi sa manje-više istim programima sa kojima je izgubila vlast.


Čeda sa Borisom koji ga je izbacio iz stranke. Boris sa Pajtićem kome je zabo nož u leđa napuštajući demokrate i osnivajući svoju stranku. Okupljanje ne deluje verodostojno, a „puno srce i prazan papir”, što je amalgamski slogan, ne zvuči uverljivo.

Šteta, Srbija, pa i aktuelna vlast, zaslužuju bolju opoziciju koja će, očito, plaćati ceh svoje neuspele vlasti duže nego što je pomišljala. Srbi, pokazuje se, nisu skloni čestim promenama. Ta vrsta konzervativizma sada ide naruku vlastima.

Što se predizborne atmosfere tiče, ako su Bela Crkva i Bački Monoštor prvi signali, a plašim se da jesu, onda nije dobro. Vlast će kampanju koristiti kao vežbanku širenja straha i pritisaka, a opozicija za lični obračun sa velikim vođom. Malo će tu biti ozbiljne politike, vrednosti i ideologije, još manje svežih ideja. Ponajviše prizemnih, često prljavih blaćenja.

Pošto se ogradio od svoje radikalske prošlosti, Vučić se i u zemlji i u inostranstvu umnogome oslobodio bremena Miloševićevog ministra informacija i bivšeg ultranacionaliste i sve čini da se prikaže kao prozapadni reformista. Dijalog o Kosovu, nastavak evrointegracija i tretman izbeglica doneli su mu aplauze na adresama za koje kaže da su mu najvažnije.

Vučićev problem zasad je prekriven kamuflažnom mrežom i nalazi se tamo gde ga ređi traže – unutar SNS-a i njegova dva sve profilisanija krila: proevropskog i proreformskog, i „patriotskog”, naslonjenog na radikalske vrednosti i Rusiju. Prvi su jaki u vrhu naprednjačke piramide, drugih je sve više što se ide ka njenoj bazi.

Nisam siguran koliko naprednjačka masa zdušno podržava liderov pristup Briselu ili kosovskim pregovorima. On će morati neke stvari objasniti svojim biračima od kojih su mnogi u konfuziji.

Prvi put sam raskorak uočio posmatrajući nedavni jubilej naprednjaka u Sava centru i frenetičan aplauz ruskom ambasadoru. Baza SNS-a tradicionalno naginje Rusiji, a stranku vodi čovek koji, bez obzira na česte iskaze poštovanja prema Moskvi, tvrdi da Srbiju želi da uvede u Evropsku uniju, da je obrenovićevski konačno okrene Zapadu. Kako proevropski stranački vrh misli da pridobije rusofilsko članstvo? Ako to uopšte želi.

Sve se to direktno tiče Vučićevih odnosa sa Tomislavom Nikolićem. Mogli su obojica da nas uveravaju da je u porodici sve kako se samo poželeti može, ali svakom iole politički pismenom jasno je da su njihovi potezi, ocene i izjave u dubinskom raskoraku. Znam da postoji teorija da su „podelili uloge”. Vučić o evropski klin, Nikolić o rusku ploču, ali nisam pristalica te teorije.

U autentičnost Nikolićevog opredeljenja ne sumnjam. Čovek koji je Kremlju nudio vojne baze u Srbiji i koji Rusiju doživljava kao „majku” te svoje naklonosti ne prikriva.

Vučić diplomatski balansira dok se trudi da ostavi utisak nekog kome je Srbija u EU prioritet. Ali, segmenti premijerovog ponašanja ukazuju da se vlast nije sasvim jasno opredelila za evropske vrednosti demokratije, vladavine prava, ljudskih prava ili medijskih sloboda – što ohrabruje sumnje da njegovo evropejstvo nije iskreno, da je samo metodologija za dobijanje vlasti.

Stvari moraju da se postave na svoje mesto jer samo tako možemo da imamo preciznu sliku političke moći Vučićevih, odnosno Nikolićevih sledbenika. Zbrajati glasove samo zbog broja je loše. Uostalom, i Vučić kaže da „politika nije matematika”.

Ne verujem u bilo kakvo raščišćavanje uoči izbora – Vučić nije Tadić – ali bi premijer morao ozbiljnije da se pozabavi svojim naprednjacima, pre nego što oni počnu da se bave njime.

Onaj ko misli da će izbori dati autentičan odgovor na pitanje da li su građani zadovoljni vladom SNS-a – greši. Rezultat lako može da zavara vlast. Građani će dati mandat SNS-u, ali vladajući krugovi načinili bi ozbiljnu grešku ako po automatizmu iz toga izvuku zaključak da su ljudi zadovoljni vladom. Nisu.

I vlast i opozicija moraće da se potrude da animiraju anemične birače koji su, zamoreni hrpom neispunjenih obećanja, dobrano pogubili poverenje u politiku. Moraće ozbiljno da se pozabave onim srpskim seljakom koji je na tarabi napisao: „Biraću samo krompir na pijaci“.

(Politika)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Goran says:

    Nije Nikolic ono sto mislite gospodine Bosko , Putin njega dozivljava kao cirkusantkog klovna i nista vise od toga . Ovoj cirkusantskoj vladi on nebi dao ni nacrtanu pusku na cuvanje , a kamo li S400 ili nesto slicno. Uostalom on bi odavno bio skinut sa funkcije koju obavlja da to nije tako ,,,,,, samo "podobni" u cirkusu rade :-(

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *