JEDAN POGLED IZ MOSKVE Zašto je Putin 2003. godine naredio da ruska vojska napusti Kosovo

JEDAN POGLED IZ MOSKVE Zašto je Putin 2003. godine naredio da ruska vojska napusti Kosovo

23 aprila 2013

Viktor Litovkin, poznati ruski vojni ekspert, bio je 1999. sa ruskim trupama koje su zauzele prištinski aerodrom. On ekskluzivno za „Rusku reč“ prenosi svoje uspomene na taj događaj i pokušava da odgovori na pitanje: zašto je ruska vojska po ukazu Vladimira Putina 2003. napustila Balkan?

Tačno pre deset godina, 5. maja 2003, ruski predsednik Vladimir Putin doneo je odluku o povlačenju ruskih mirovnih snaga sa prostora bivše Jugoslavije. Do 1. avgusta iste godine Balkan je napustilo skoro hiljadu naših vojnika i oficira – 320 mirovnjaka iz Lenjingradskog vojnog okruga baziranih u Ugljeviku u Bosni i Hercegovini i 650 vojnika Moskovskog vojnog okruga i pripadnika vazduhoplovno-desantnih snaga razmeštenih na teritoriji Kosova u tri glavne oblasti (u opštini Kosovska Kamenica koja je bila pod kontrolom Amerikanaca, u opštini Srbica gde su glavni bili Francuzi, i u opštini Mališevo gde su komandovali Nemci, kao i na glavnom kosovskom aerodromu „Slatina“, koji se nalazi petnaestak kilometara od Prištine, glavnog grada pokrajine).

Sećam se da sam u junu 1999. zajedno sa pripadnicima 98. gardijske svirske vazduhoplovno-desantne divizije odlikovane ordenom Kutuzova, u mračnom i skučenom prtljažnom prostoru vojnog transportnog aviona Il-76 doleteo iz Ivanova na pomenuti aerodrom. Sedeo sam na uskom i hladnom metalnom sedištu između dva mlađa vodnika iz 217. gardijskog puka ove divizije i razmišljao kako li će nas na Kosovu primiti lokalni Srbi i Albanci koje su upravo, baš kao boksere u ringu – svakog u svoj ugao, razdvojile ujedinjene međunarodne mirovne snage kojima treba da se pridruže i naši mirovnjaci… Situacija nije bila nimalo jednostavna.

Prve reči koje sam čuo čim sam sa avionske rampe stupio na beton aerodroma bio je uzvik nekog oficira:

„Ne idite po travi! Tamo sigurno ima mina!“

Ispostavilo se da su američke, odnosno NATO snage, koje su bombardovale taj aerodrom da ga srpski lovci ne bi koristili za presretanje NATO aviona, obasipale Slatinu ne samo bombama nego i minama. Ali, vodili su računa da ne oštete pistu koju su zatim hteli da koriste za svoje potrebe. Međutim, njihove planove poremetio je neviđeno hrabar, odlučan i izuzetno naporan jurišni marš bataljona ruske vojske od 600 km u oklopnim transporterima koji je po planinskim putevima Balkana u najstrožijoj tajnosti vodio pukovnik Sergej Pavlov, putujući iz Bosne i Hercegovine kroz čitavu Srbiju pa sve do Kosova, da bi se neočekivano pojavio na prištinskom aerodromu „Slatina“.

Kažu da kada su američkog generala sa „tri zvezdice“ Leslija Klarka, komandanta snaga NATO-a u Evropi i združene operacije protiv Jugoslavije (koji je inače dao nalog da se bombarduje Beograd), izvestili da su Rusi pretekli koalicione snage i zauzeli aerodrom Slatinu, on u prvi mah nije poverovao.

„Nemoguće da su tamo Rusi!“, uzviknuo je general. Ali kada su mu dali snimke načinjene iz aviona, on je izbezumljen od besa naložio britanskom generalu Džeksonu, koji je komandovao snagama KFOR-a, da napadne Ruse.

Džekson je odbio da to učini i odgovorio je Amerikancu:

„Nije mi potreban treći svetski rat, generale!“

Četiri godine nakon ovog do tada neviđenog marša, koji je bio šok za NATO komandu i koji je pokazao svetu da je bez obzira na izazove ruska vojska još uvek vrlo sposobna, snažna i efikasna – naši mirovnjaci morali su da napuste Kosovo. Pre svega zato, kako se tada izrazio Vladimir Putin, da ruska zastava ne bi bila paravan dok zapadne zemlje rasparčavaju Srbiju i otimaju joj Kosovo.

Sećam da su ocene ove odluke Vladimira Putina da povuče ruske mirovne snage sa Kosova bile vrlo oprečne. Reakcije su išle od oštrih kritika ruskog rukovodstva od strane domaćih levičara, penzionisanih generala, a zatim i mnogih političara sa Kosova i iz Srbije i Crne Gore, pa do snažne podrške članova Državne Dume RF, uglavnom centrista. U razgovoru sa mnom tadašnji predsednik Komiteta za odbranu Državne Dume general armije Andrej Nikolajev je rekao:

„Doneta je ispravna odluka. Rusija ne može da dozvoli da se u prisustvu njene zastave nastavlja otimanje od Srbije zemlje njenih predaka, ugnjetavanje i proterivanje srpskog stanovništva, i albanizacija Kosova na kome sve više vlada kriminal i terorizam.“

A tadašnji generalni sekretar NATO-a lord Džordž Robertson tokom posete Moskvi u maju 2003. u razgovoru sa mnom izrazio je „toplu i iskrenu zahvalnost ruskom vojnom kontingentu na Balkanu za sve što je učinio za očuvanje mira i stabilnosti u tom problematičnom regionu“.

O ulozi ruskih mirovnjaka na Balkanu govori se i raspravlja više od deset godina, a verovatno će se i nastaviti još dugo. Njihov boravak u južnoj srpskoj pokrajini je sada istorijska činjenica, a svaka kontroverzna istorijska činjenica zahteva sveobuhvatnu analizu u okviru koje bi se posebna pažnja obratila na vreme i okolnosti kada se sve to dešavalo. Naši mirovnjaci su se stvarno izuzetno pokazali na Balkanu, mora se priznati – i to na najbolji mogući način. Rusija može da bude ponosna na njih. Sa druge strane, šta je boravak usred Evrope predstavljao za rusku vojsku koja je bila „potpuno okružena“ NATO snagama? Kakvo iskustvo i kakve zaključke im je to donelo? Odgovori na ova pitanja su takođe vrlo različiti.

Junski 600-kilometarski marš dvestotine ruskih vojnika u oklopnim transporterima tokom 1999, iz Bosne preko Beograda i čitave Srbije na kosovski glavni aerodrom Slatinu, bio je zaista jedan od najsenzacionalnijih događaja krajem prošlog veka. On je podsetio vodeće države sveta da su iz istorijskih zbivanja u Evropi prerano otpisale rusku vojsku. Ona je i pored svega još uvek u stanju da dosledno i efikasno štiti nacionalne interese zemlje.

Ali sa kakvom radošću i oduševljenjem je ruski vojni konvoj dočekao srpski narod – koji se nadao da će srpsku borbu sa muslimanskim ekstremistima i teroristima podržati Rusija i ruska vojska, i da srpskom stanovništvu na Kosovu više ne preti opasnost.

ruska-vojskaIstina, pojedini vodeći ruski političari nazvali su sada već istorijski marš „nepromišljenom generalskom avanturom koja je našu zemlju dovela do ivice vojnog sukoba sa NATO-om“. Iako spor između ruskih konzervativaca, liberala i patriota nije do kraja razrešen, ne može se poreći jedna činjenica: nakon što su pripadnici ruskih desantnih snaga zauzeli strateški važan objekat na Kosovu, istovremeno i cilj ujedinjenih snaga iz 32 zemlje, i na taj način preuzeli strategijsku inicijativu, tadašnje rukovodstvo Kremlja nije postupilo sasvim dosledno.

U Moskvi kao da su se uplašili uspeha svoje vojske. Brinuli su kako će na marš da reaguju u Briselu, Londonu i Parizu, i šta će reći predsednik Klinton. Oklevanje u donošenju odluka i u preduzimanju smelih postupaka skupo je koštalo Kremlj. I ne samo Kremlj – na prvom mestu Beograd. Strategijska prednost se postepeno izgubila, kontrolu vazdušnog prostora nad teritorijom preuzeo je NATO pa je aerodrom „Slatina“ – „vazdušna kapija Kosova“, vrlo brzo pripao albanskim separatistima. Organizovani su redovni vojni, putnički i kargo letovi po celoj Evropi u kojima Rusija nije imala praktično nikakvu ulogu, niti bilo kakav uticaj, iako je njena vojna komanda i dispečerski centar i dalje bio na aerodromu.

Na teritoriji Kosova je, uprkos prisustvu 40 hiljada vojnika iz 32 zemlje, mirovnih snaga UN, misije OEBS-a i drugih međunarodnih organizacija, nastavljeno otimanje ljudi i napadi na mirno stanovništvo srpskih sela i gradova, spaljivanje njihovih domova i pljačkanje, cvetala je trgovina drogom, oružjem i municijom. Iako je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) zvanično rasformirana a njeno naoružanje navodno predato u centralna skladišta, ilegalne naoružane grupe nastavile su da deluju u posebnim situacijama, pružajući podršku razgranatim albanskim kriminalnim strukturama. Pravosudni sistem nije funkcionisao, tačnije pokrivao je mnoge zločine.

Tih godina kao vojni reporter više puta sam imao priliku da boravim na Kosovu i da čujem od ruskih mirotvoraca kako često rizikujući život hvataju trgovce oružjem i naoružane Albance koji napadaju srpske kuće, zatim ih odvode u lokalnu policijsku stanicu, a posle nekog vremena ponovo ih sreću na ulici puštene na slobodu uz minimalnu kaznu, ili čak i bez toga. Kako je u takvim uslovima uopšte moguće boriti se sa kriminalom?! Pogotovo kada se birokratija UN i OEBS-a i komanda KFOR-a, zabrinuta za svoju dobrobit, uzdržava od bilo kakvih postupaka „da ne izazove“ masovne nerede većinskog albanskog stanovništva, već se trudi da stvori utisak da se na Kosovu sve „gradi na evropskim principima demokratije i ljudskih prava…“

Kako smatra predsednik Komiteta za odbranu Državne Dume general armije Andrej Nikolajev, naša zemlja nije više bila u stanju da podržava taj mit, niti je to bilo neophodno. Naša zemlja nije mogla da odbrani Srbiju vojnim putem. Moskva i Beograd nisu bili vojni saveznici, tj. nije ih vezivao sporazum o saradnji i uzajamnoj pomoći, a da se pred NATO i SAD izađe sa upozorenjem da će kao odgovor na bombardovanje Jugoslavije Moskva napasti Vašington ili Brisel, nije bilo nikakve političke niti pravne mogućnosti. Uostalom, 1999. niko od ruskog rukovodstva na takav korak, čak i hipotetički, ne bi se usudio.

Osim toga, bilo bi veoma pogrešno govoriti o ulozi ruskog vojnog kontingenta na Kosovu i u Bosni i Hercegovini kao o neuspeloj mirovnoj misiji. To ne bi bilo ispravno i pošteno.

Mnoge pravoslavne svetinje na Kosovu i Metohiji, kao što su drevni manastiri Gračanica i Devič, zaštitili su i sačuvali od skrnavljenja upravo ruski mirovnjaci. Oni su u svojoj zoni odgovornosti čuvali od terorista srpska sela i domove, i ne samo srpske već i albanske. Odvozili su decu u školu i nazad kući, raščišćavali šume, njive i livade, patrolirali putevima i delili humanitarnu pomoć stanovništvu Kosova. A kroz rusku vojnu bolnicu u Kosovu Polju, koja je radila pod zastavom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, prošlo je na hiljade pacijenata, uključujući i pripadnike NATO trupa. Ova bolnica se sa pravom smatrala najboljom zdravstvenom ustanovom u sastavu KFOR-a. Boravio sam nekoliko dana tamo i video svojim očima sa kakvom se zahvalnošću prema bolničkom osoblju odnosilo lokalno stanovništvo.

Ipak, na kraju je ruska vojska napustila Balkan. Mnogi ljudi, kako u Rusiji, tako i u Srbiji, primili su tu vest sa velikom žalošću. Ali, kako je rekao jedan mudar čovek, ne treba žaliti za dobrom koje je otišlo, nego mu treba biti zahvalan za to što je uopšte postojalo. Siguran sam da će naše vojnike-mirotvorce pamtiti u bivšoj Jugoslaviji samo po dobrom.

Ja nikada neću zaboraviti Kosovo i sve one Srbe koji su izgubili svoj dom, ali koji nikada neće izgubiti nadu na buduću sreću i pravdu.

(ruskarec.ru)

KOMENTARI



9 komentara

  1. Dragan iz Nisa says:

    Volimo i mi vas! Ali sta sada ciniti?

  2. aleksandar says:

    Da su 1999. Rusi ostali i napravili kao Amerikanci svoju bazu,Srbija bi sigurno pristupila vojnom savezu sa Rusijom,treceg svetskog rata ne bi bilo,ali ni Kosovo ne bi smeli da otrgnu iz narucja Majke Srbije.Da su Rusi i Kinezi tada u Savetu bezbednosti glasali protiv bombardovanja Srbije,i pokusali da odvrate unistavanje cele zemlje od strane NATOA,sve bi danas izgledalo drugacije.One su jake zemlje,koje su veoma slozne po pitanju svojih nacionalnih interesa i spoljne politike i gledaju samo sebe.Mi smo sacica hrabrih,postenih i dostojanstvenih ljudi,koji zarad dokazivanje pravde stetimo sami sebima.

  3. Žikica Marković says:

    Zaposedanje vojnog aerodroma Slatina kod Prištine od strane Ruskog kontigenta KFORA lociranom u BiH bila je prvenstveno želja i odluka Srbije i njenog vojnog rukovodstva.I da toga nije bilo Rusi nisu mogli ostvariti taj vojni poduhvat na koji su sada ponosni.Ali Rusija nije bila na nivou zadatka koji su od njih očekivali Srbi.Tad je kod Rusa prvenstveno preovladavao momenat da se nametne NATO-u kao ravnopravni partner i ako su i sami znali da je to bila nemoguća misija.Zahvaljujući Jeljcinovoj udvoričkoj politici prema SAD, Amerikanci su imali u vidu sve slabosti, političke i vojne, koje je tada Rusija posedovala.I ako ništa, taj poduhvat zaposedanja aerodroma Slatina u marketinškom smislu imao je velikog odjeka u Rusiji,a veliki bes kod Amerikanaca, jer takvu mogućnost nisu bili predvideli.Rusi su unapred znali da njihova moć i uticaj u okviru KFOR-a je beznačajna, jer su to već bili iskusili u BiH.Srbima je to u tom trenutku mnogo značilo, jer se nisu osećali usamljeni u svim tim nevoljama koje su je zadesili.Imali su faktički samo moralnu podršku od Rusije.Putin je još bio pod uticajem ranije proklamovane politike Jeljcina o približavanju SAD i NATO-u kao ravnopravnom partneru.Kasniji razvoj događaja je osvestio Putina.Uvidevši da takav poklonički odnos prema SAD vodi ka marginalizaciji Rusije kao države u političkom i vojnom smislu, a permanentnom slabljenju njene ekonomske moći i pored enormnog bogatstva prirodnim resursima,postepeno se oslobađao lažnog proklamovanog partnerstva.Imao je viziju i lidersko državničku hrabrost da se nametne svojom odlučnošću u svom državničkom aparatu i počne da štiti interese svoje države Rusije.Malo je ljudi koji imaju takve sposobnosti da se u u odlučujućem trenutku pravilno postave u zaštiti svog naroda i svoje države.Neka mogućnost o većoj vojnoj i političkoj pomoći jednoj maloj Srbiji, pa makar ona bila bratska Slovenska i uz to još i pravoslavna, realno ni Srbi da su bili trezvenih glava, nisu trebali očekivati od Rusije.Veliki prema malima prave ustupke ili pružaju pomoć i zaštitu istima,jedino ako to ne ugrožava njihove interese.Malima ostaje naravoučenje "uzdaj se use i u svoje kljuse".Tako i ovaj članak Ruskog vojnog dopisnika o njegovom i prisustvu vojske Rusije na Kosovu i aerodromu Slatina, treba shvatiti kao podsećanje Rusije na njene doprinose i Putinove zasluge u osvešćivanju i okretanju od pogubne politike približavanju SAD i NATO savezu.

  4. Paštrović says:

    2004. se to malo jada "silne ruske vojske" podvijena repa pokupilo sa Kosmeta. Dovoljno je gledati ono razulareno divljanje, vrisku, ciku i radovanje kad su oni šiptarski momci sa krova srbske svetinje dolje, u prašinu i pod noge, bacili onaj "konačno" slomljeni krst, pa da ti je sve jasno. Cim su Ruje "digle sidro", nastao je pakao za ono malo jada preostalih Srba. Ako je Rusija i zbilja nekakva sila, a ne samo "plišani meca", ona je ne radi nas, no radi sebe same morala da tamo ostane. To što sad Ruje u NATO-ovom SBUN ulažu nekakva veta, i što ne priznaju samostalnost šiptarima poklonjenog Kosova, to ja i svi dobromisleći i zdravomisleći Srbi možemo da okačimo "mačku o rep". Dovoljna je i ova zadnja Putinova izjava da Rusiji nije ni na kraj pameti da napadne NATO. Ostaje mi da se nadam da će NATO da se dopela čak i do Vladivostoka, pa da možda Rusiji i Putinu proradi guzica kad pameti nemaju. Proradiće im kad NATO pomlati još jedno 30-tak miliona Rusa... ako i to bude "dovoljno" za budjenje? Da li se baš tome i sam Putin nada i raduje?... obzirom da mu je, kažu, majka Hazarka, znači hazarska Jevrejka. Meni tu mnogo toga smrdi, mada ne znam sa koje strane taj "smrad" dolazi?

  5. Svetislav says:

    Upravo tako Pastrovicu. Rusi nisu isli od Ugljevika do Pristine samoinicijativno, nego na poziv Milosevica (ili verovatnije pod pritiskom nekih patriotskih generala, mozda samo i Lazarevica, tj. pristinskog korpusa jer su oni najvise iskrvavili). To je bila poslednja nada da deo Pristine ostane u srpskim rukama, kao i da ne bude pogroma 2004-te. Jos mi se place kad sam gledao kako Srbi iz Pristine (tada jos 40 hiljada njih), pozdravlja ruske vojnike kao garant da ih siptarski teroristi i nato ne prodaju u organe. Medjutim oni se ne rasporedjuju po gradu, nego idu na aerodrom Slatinu. Tad se mislilo da ce Rusija da posalje mirovni kontigent na Kosmet, i trazi i svoju zonu odgovornosti. Medjutim, Rusija je tu pala na ispitu. U narednih dva meseca teroristi iz ovk su ubijali Srbe po Pristini, na zadovoljstvo tz. kfora, i pred ocima Rusije. Sad je mozda kasno, ali kako je Rusija sada "osvescena", neka otvoreno kaze nasem narodu, da bi na njegov poziv bila spremna da nas primi u svoj vojni savez i da pomogne u odbrani Pravoslavlja, i zajednickih interesa. Ako kao 1999-te nisu sigurni ili spremni da se uhvate u kostac sa nato u Srbiji, onda ce se hvatati sa njima u rumuniji i poljskoj.

  6. Milan Protic1 says:

    jednamom rečenicom prodali nas rusi,i opet će ya neku godinu kad budu priynali kosovo,već sada ga yvanično u medijima nazivaju kosovo država

  7. aleksandarmali says:

    hmmm.......Putinova majka je Srpkinja poreklom sa prostora zapadne Srbije - RSK,njeni koreni se nastavljaju u NovojSrbiji u Ukrajini,oblast koju sacinjavaju velikom vecinom Srbi doseljeni u 17veku itd.

  8. Paštrović says:

    "aleksandarmali", bilo bi lijepo da si u pravu i da mu je majka porijeklom "naša". To što sam ja napisao čuo sam od Lučića, a on ima daleko bolje izvore i informacija i dezinformacija od nas, koji jedino nešto možemo da kao saznamo sa ovih silnih "srbskih" sajtova. No, iako mu je majak možda "naša", ne zaboravimo i to da je majka Pavelića bila čistokrvna srbkinja! I??? Da ponovim: ili si SILA, ili si SLINA... nalik današnjem srbstvu, koje samo teški buzdovan može da nekako naćera da se otrese od mržnje i svakolikog medjusrbskog raskola. Evo, pogledajmo samo što se dešava sa ovom mrčnom kanadskom eparhijom, pa će i slijepcu da bude "vidljivo". Lavrentije "i 40 'ajduka" su i dalje pravoslavno-hrišćanski žreci, Amfilohije, Irinej bački i Grigorije hercegovački, koji ne izbivaju iz Rimo-katoličkih samostana sa sve papskim prstenom na rukama... ma, sve je u Otadžbini dobro da "bolje biti ne može", pa se sad okomili na ovaj jad od kanadskih Srba i kakvog-takvog episkopa Georgija.

  9. mmz says:

    Da nije bilo Rusa nebi Turci ostavili ni kamen od Srbskih svetinja. A izdajničko ponašanje vlasti u srbiji dovelo je do ovakvog stanja a ne Rusi koji sa Tadićem dogovore jedno on kada ga naguze oni koji su ga doveli na vlast radi treće. Nadam se da kada postanemo "država" sve izdajnik zaposlićemo na poljima Zabele.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *