Jedan pogled s Istoka

Jedan pogled s Istoka

28 jula 2014

ljiljana-smajlovic-FRAJPiše: Ljiljana Smajlović

Setite li se ratova devedesetih dok pratite vesti iz Ukrajine i Gaze? Ako ste poput većine ljudi koje znam, imate gorak ukus u ustima. Jer mi smo bili pokusni kunići u sličnim eksperimentima. Na nama je Zapad vežbao ovo što sada radi Putinu i ruskim pobunjenicima u Ukrajini.

Kao što je ovo što sada radi u Gazi Izrael već radio u Libanu. A kada je upozoren da se za slična dela u Haškom tribunalu sudi ljudima s prostora bivše Jugoslavije (a najviše Srbima), Izrael je odgovorio da radi „tačno ono što je 1999. godine u SR Jugoslaviji radio NATO”.

Ne pada mi na pamet da tvrdim da smo uvek bili žrtve. Igrali smo različite role na različitim kotama u istim ratnim tragedijama kakve sada pratimo s relativne geografske i emotivne udaljenosti.

Mi smo na sopstvenoj koži osetili šta znači biti predmet surove ratne propagande. Tačno je da smo je i sami proizvodili i da smo to skupo platili, ali je sada brže prepoznajemo i dešifrujemo.

Sve reči koje služe kao ratni obarači našle su se u upotrebi posle rušenja malezijskog aviona nad Ukrajinom. Pre bilo kakvih dokaza o upletenosti Moskve, „Putinov zločin” i „Putinova raketa” postali su opšte mesto u zapadnim medijima. Počeo je novi hladni rat i njegovi protagonisti traže da se izjasnimo jesmo li s njima ili protiv njih.

Neke klišee prepoznajemo (Putin razume samo jezik sile, grmi ovih dana ratni izveštač „Njujork tajmsa” iz Sarajeva), ali ima i novih tonova s trijumfalnim prizvukom kakav devedesetih nije vladao.

Britanski novinar koga su kamere uhvatile kako vršlja po ličnim predmetima poginule dece s leta MH17 manjak pijeteta prema žrtvama pravdao je time što na poprištu tragedije nije bilo policije koja bi, kao u uređenim državama, napravila sanitarni kordon oko „sterilne zone” kojoj novinari ne bi imali pristupa.

Pogrešio je, drugim rečima, jer mu je dozvoljeno da bude tu, na mestu „gde pravila ne važe”, kako se izrazio. Po toj logici bi i za njegov nepristojni gest mogao da bude kriv Putin jer – da nema Putina, ne bi bilo ruske podrške pa samim tim možda ni ruskog otpora…

Bez Putina bi Kolin Frejžer možda ostao besprekorni profesionalac kakvim su ga gledaoci Skaja nekad smatrali.

Pitam se da li je Putin odgovoran i za ono što smo upravo saznali o Timotiju Gartonu Ešu, oksfordskom profesoru s reputacijom „evropskog intelektualca”. Putina je, kaže ovih dana, sreo još 1994. na položaju zamenika gradonačelnika Sankt Peterburga i Rus mu je još tada išao na živce svojom deplasiranom brigom za sudbinu 26 miliona Rusa koji su raspadom SSSR-a ostali van granica Rusije.

Čudim se odsustvu svake političke korektnosti u njegovom opisu Vladimira Putina, „iritirajućeg čovečuljka” „pacovskog lica”.

Stvarno, Putin mu toliko ličio na pacova? Ništa ne kaže o tome na koju životinju ga podseća izraz lica ukrajinskog premijera Jacenjuka, a nadam se da nikad nećemo ni saznati. Političke simpatije su jedno, ali da ugledni istoričar otkrije toliko nedolično ličnog stava mi se čini upravo grotesknim.

A groteskno je reč koju zapadni novinari i političari vole da koriste za ljude na istoku Ukrajine. Tamo navodno ima mnogo grotesknog, počev od toga što su leševe putnika bez dozvole Oebsa s letnje vreline sklonili u hladnjače.

Reč groteskno ipak nije pala na um novinarki Bi-Bi-Sija koja je juče intervjuisala legendarnog šefa Mosada u Izraelu. Prizore iz klanice zvane Gaza na ekranu je na kratko smenio naizgled dobroćudni deda koji je rekao da je raspoloženje građana Izraela povodom napada na Gazu „upravo izvrsno”.

Ali, ako Gaza nije ratni zločin, šta je uopšte ratni zločin?

Rekla bih da je svet postao pun „mesta na kojim pravila ne važe”. Izgleda da više ne važe ni u Londonu, čiji se popularni gradonačelnik Boris Džonson nada da će jednog dana smeniti Dejvida Kamerona na mestu šefa Konzervativne stranke.

U oštroj konkurenciji objavio je valjda najbestidniji autorski tekst povodom rušenja malezijskog aviona. Ovaj bivši novinar podseća kako su Amerikanci 1988. godine u prolazu Hormuz s ratnog broda „Vensan” greškom oborili iranski putnički avion s 290 putnika i 66 dece, ali nalazi drastičnu razliku između Amerikanaca i Putina, koji je po njemu nedvosmisleno skrivio smrt putnika malezijskog aviona. Amerikanci su, kaže, odmah pošteno priznali grešku i valjano ispitali nesreću.

Ništa nije dalje od istine i nemoguće je da Džonson to ne zna: Amerikanci su zataškavali i lagali dok su god mogli, prikrivali dokaze i zametali tragove da bi komandanta na kraju nagradili vojnom medaljom.

Ovakav nemar prema istini bivšeg profesionalnog novinara nije karakterističan za redovno, mirnodopsko vreme: ovako se zaista laže samo u lovu i – ratu.

Samo što Srbija nema nijednog razloga da stupi u novi hladni rat koji je uveliko počeo. Pogotovo nema razloga da se priključi onome što je naš list nazvao „lovom na Putina”. To bi bilo nezamislivo čak ni da Rusiji nismo ništa dužni, ni danas, ni od pre sto godina.

Naša je istorija surova i naša zemlja ne sme da posluži kao andrićevski „sitan krvav kusur” u trgovini velikih sila: ne sme lakomisleno da stupa u saveze protiv drugih država, ni onih s kojima je bila u sukobu, a pogotovo onih koje joj nikakvo zlo nisu nanele. Niti bi to iko od nje smeo da traži ko prethodno nije koračao njenim stopama, u njenim cipelama.

Obratite pažnju na koje se principe međunarodnog prava Zapad poziva u Ukrajini. Kada su se zapadne republike silom otcepljivale od bivše Jugoslavije, zapadne zemlje su to pozdravljale kao čin samoopredeljenja i priznavale kao akt suvereniteta.

Kada su se Rusi na istoku Ukrajine pobunili protiv nasilne smene vlasti u Kijevu, proglašeni su teroristima. Američki potpredsednik lično je doleteo u Kijev da pruži podršku „antiterorističkim operacijama” ukrajinske vojske protiv ruske manjine.

Kada je UČK krenuo u rat protiv srpske države na Kosovu, Vašington je prvo poslao NATO da u tom ratu bude vazdušna podrška pobunjenicima, a zatim im je dao državu.

Kada se Krim odlukom većine vratio Rusiji, u Briselu i Vašingtonu je odmah osuđena Putinova politika „gole agresije” i „aneksije”.

Gde je tu onda međunarodno pravo? Ispada da je glavna linija podele na američke klijente i one koji to tek treba da postanu. U bivšoj Jugoslaviji je važio samo princip da svi mogu da se otcepe od Srba, ali da Srbi ne mogu da se otcepe ni od koga a da ih NATO ne bombarduje.

Da bi osudio referendum na Krimu, američki predsednik Barak Obama izmislio je nepostojeći referendum na Kosovu. Kad se Putin pozvao na pravo da štiti Ruse, Hilari Klinton i Toni Bler u njemu su odmah videli novog Hitlera.

Srbija je devedesetih kažnjena i kada je pokušala da bude Rusija i kada je pokušala da bude Ukrajina. Koje je pravo dovoljno elastično da to objasni?

Kada je podržavala Srbe u Hrvatskoj, kao što Rusija podržava rusku manjinu u Ukrajini, Srbi su za kaznu proterani iz Hrvatske. Srbija je kažnjena i kada je pokušala da zadrži Kosovo, kao što Ukrajina sada pokušava da sačuva istok zemlje.

Našim je građanima dah stao kada je američki ambasador zatražio od Aleksandra Vučića da mu potvrdi svoju privrženost principu teritorijalnog integriteta u slučaju Ukrajine.

Kakva smelost da Amerika na našem tlu testira princip koji je upravo Amerika na našem tlu trijumfalno pogazila!

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. miki says:

    Treba shvatiti da "teroriste" ne treba žaliti. Samo odakle ti, u pojmovnom ispravnom smislu, silni teroristi stižu i koji im je pravi cilj, motiv. To nitko ne zna, a to je vrlo bitno radi definicije što se stvarno događa u svijetu i reprogramu svijesti građana, da su svi legitimni otpori građana, pa i cijelih država i naroda, postojećem ekonomsko-političkom stanju zapadnih režima, i-ili oružanom pobunom zbog nanesene nepravde i miješanja u tuđe interese unaprijed proglase i označe teroristima ili terorizmom protiv svega svog teroristička korporativna nametanja i s time stvorena lažnog blagostanja, kod svojih mirnih građana tzv. uređenih demokracija, od tamo nekih ne građana ili po njihovom kriteriju manje vrijednih ljudskih bića koja te korporativne modele hoće na ravnopravnoj osnovi.

  2. Den says:

    Da bih se primjenjivalo medjunarodno pravo , moramo imati institucije koje provode to pravo. Dok god bude kadija tuzio i sudio od toga prava nema nista . UN. nema nikakvu fizicku moc da sprovede zakon na terenu , videli smo to na podrucju X-Yu. Cak se pripadnicima UN. "snaga" ne dozvoljava objektivno svjedocenje u Den Hagu. Stoga molim vas ne pozivajte se na medjunarodno pravo , vec na pravo sile i spinovane diplomatije.Nedavno sam slusao da su UN.osnovale SAD u VB, kao sporazim u borbi protiv Fasizna za vreme drugog svjeckog rata , i SAD duguje UH. preko nekoliko stotina milijardi $, stim dugom drzi UN. u saci. Stim dugom drzi u saci UN. od raspada... i manipilisde sa odlukama UN.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *