Ју Несбе: Интимно сам везан за Србију, ускоро долазим

Ju Nesbe: Intimno sam vezan za Srbiju, uskoro dolazim

13 juna 2017

LIČNO sam vezan i intimno zainteresovan za Srbiju, često dobijam i pozive da dođem, tako da ću se svakako potruditi da vas posetim što je skorije moguće. Radujem se što se to sad već meri mesecima. Kaže ovo, u ekskluzivnom intervjuu za „Novosti“, majstor trilera Ju Nesbe (57), jedan od najprodavanijih pisaca u svetu, čiji su romani o inspektoru Hariju Huleu i kod nas među najčitanijim naslovima (u izdanju „Lagune“).

U svojoj Norveškoj je istinska zvezda, i kao pisac i kao muzičar. Nastupa sa svojim bendom gotovo svakodnevno, a pored tekstova za grupu neprestano piše i uspeva majstorski da drži armiju čitalaca bez daha. Nesbe izbegava i samom sebi da odgovori na pitanje da li će, i kada, poslati Hulea u penziju, a pogotovo na ono najstrašnije – da li će ikad „ubiti“ problematičnog inspektora, podjednako voljenog od čitalaca i omraženog od kolega i nadređenih u Domu policije u Oslu.

Nesbe, koji za sobom ima san o karijeri fudbalera, ali i realnu karijeru berzanskog brokera, po svemu je drugačiji od drugih pisaca, čak i od drugih pisaca krimića. Nikada ne „pokazuje prstom“ na ubicu kao jedinog krivca, naprotiv, vrlo često optužuje upravo državu, uređenje, društvo, politiku i političare. Misli da je nemoguće pisati a ne komentarisati politiku.

– Norveška jeste država blagostanja, ali nipošto nije savršena zemlja – veli Nesbe, koji nam mračnu stranu ove skandinavske države otkriva bez zadrške, prelivajući preko stakala ružičastih naočara (kroz kakve smo skloni da je gledamo) najtamnije zamislive tonove.

Naša zemlja ga intrigira, poverava nam se već godinama. Njegova namera da poseti Srbiju u jednom od najtežih trenutaka naše novije istorije izjalovila se…

– Da, hteo sam da odem u srpsku ambasadu i tražim dozvolu da odem u Srbiju 1999. godine, tokom bombardovanja. Ali imali su jedan uslov, a to je da povedem bend i da u okviru turneje sviramo na stadionu u Beogradu. U to vreme to bi bilo shvaćeno kao podrška Miloševiću, pa sam tu „ponudu“ odbio, uz objašnjenje da ne mogu da zauzimam ničiju stranu. Želeo sam samo da čujem glasove drugih ljudi, a ne i da im sviram. Probao sam da uđem sam, otišao sam dole, da vidim mogu li da pređem granicu, ali nismo uspeli u tome.

* Ipak je i taj, propali plan ulaska u Srbiju, rezultirao knjigom?

– Napisao sam, sa još jednim piscem, knjigu kada je NATO bombardovao Srbiju. Putovali smo svuda, probali smo da dođemo do Srbije, ali nismo uspeli. Bili smo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, u Mađarskoj. To je bila dramatična situacija. Samo smo pričali sa ljudima, među njima i sa Srbima, koji su pobegli ili živeli van zemlje u to vreme, puštali ih da kažu šta misle i onda to objavili u knjizi intervjua „Glasovi sa Balkana“. Nije to bio bestseler, ali je za mene to bila važna knjiga. Iskoristio sam deo istraživanja za roman o Hariju Huleu „Spasitelj“, a većina materijala upotrebljenog za formiranje lika hrvatskog plaćenog ubice potiče iz te knjige.

* Upravo u tom romanu inspektor Hari Hule pušta plaćenog ubicu da pobegne sa aerodroma nazad u Hrvatsku, sa kešom kojim će pomoći njegovima u Vukovaru?

– Mislim da ga je Hari pustio jer je, možda, u tom trenutku, na neki način video sebe u tom plaćenom ubici iz Hrvatske, prepoznao u tom „hitmenu“ sebe, drugu stranu posla kojim se bavi… Taj njihov susret na aerodromu, gde Hari staje na stranu tog plaćenika i „prepušta“ mu sudbinu pravog zločinca (Norvežanina), svojevrsna je emocionalna avantura.

* To vaše očigledno interesovanje za ovo područje datira iz mladosti kada ste bili u bivšoj Jugoslaviji…

– Da, sa 17 godina proputovao sam tadašnju Jugoslaviju, i tokom tog putovanja upoznao neke od najinteresantnijih ljudi u životu. Nisam imao pojma da li sam u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Kasnije, kad je rat počeo, pitao sam se šta se dogodilo sa onim sjajnim ljudima, širokogrudim i nasmejanim, da započnu dug i strašan ratni period, usred Evrope, nije mi bilo jasno ko protiv koga i zbog čega ratuje. Vi ste Evropljani, Evropljani koji su se borili protiv Evropljana, što mi je bilo teško da shvatim. Pritom sam, kažem, posetio bivšu Jugoslaviju i zaista mi se dopala ta zemlja. Možda je to meni bilo bliže nego drugima, ne znam, ali jeste važno ono što se dešava u Evropi, na dva sata leta od mesta gde ja živim. To je kultura koju poznajem. Nije mnogo bilo prošlo od Olimpijskih igara u Sarajevu koje sam gledao. Zbog svega toga sam i docnije bombardovanje Srbije sigurno doživeo emotivnije i teže mi je palo nego nekim drugim ljudima.

* Ti sudari među najbližima obeležili su u neku ruku i vaš identitet i formiranje – roditelji vam potiču iz miljea sa sasvim suprotnim ideološkim predznacima?

– O da, majčini su bili borci protiv nacista koji su okupirali Norvešku tokom Drugog svetskog rata, dok je moj otac odrastao u Americi dvadesetih i usađeno mu je ubeđenje da je komunizam najgora stvar koja može da zadesi jednu zemlju. Sa takvim uverenjima, po izbijanju rata pridružio se nemačkoj vojsci u borbi protiv Staljina. Odrastao sam slušajući samo priču „sa majčine strane“, onu zvanično prihvaćenu i podržanu verziju istorije, dok mi kao petnaestogodišnjaku otac nije otkrio istinu o sebi.

* Kako ste reagovali, i čemu vas je to naučilo?

– Bio je to, naravno, ogroman šok za mene koji sam oca poštovao najviše na svetu, ali iako mi je bilo teško potrudio sam se da razumem i njegovu stranu priče, kroz „razgovor“ sa ocem koji je potrajao od mog 15. rođendana pa sve do kraja njegovog života. On je verovao u svoje ideale, borio se za Norvešku kakvu je želeo, protiv Staljina, nije znao za Holokaust, načuo je tek glasine o logorima… Poštujem njegovu iskrenost i zaključak da su tri godine robije, koliko je odležao zbog svojih ratnih aktivnosti, po njemu pravedna kazna za zlo koje je lično počinio. To sve me je naučilo mnogo o istoriji i njenom poimanju, a još mnogo više o ličnim izborima i tome u kojoj nas meri oni određuju, utičući i na nas i na istoriju.

* Krimi romani, rekli ste, nikada nisu bili „vaša šolja čaja“, kao čitaocu. Koji su autori vas formirali?

– Nije da ih nisam čitao, pročitao sam, naravno, dosta krimića i volim Džima Tompsona i Rejmonda Čenlera, ali to mi, ipak, nije omiljena literatura. Džek Keruak, Henri Miler, Čarls Bukovski jesu imali uticaj na moje odrastanje, to su za mene zaista važni pisci.

* Držite li se i danas tvrdoglavo odluke da radite neki „dnevni posao“, ili je to, ipak, nemoguće za toliko plodnog pisca i aktivnog muzičara?

– Dugo sam pokušavao da zadržim i neki „pravi posao“, odnosno posao berzanskog brokera, uveren da ću tako zadržati umetničku slobodu kao muzičar. Nisam želeo da plaćam račune od muzike, verujući da ću tako izbeći sve eventualne kompromise. Ipak, morao sam da napustim posao kada je bend postao „prevelik“, i fizički je postalo neizvodljivo raditi još nešto uz muziku i pisanje. Kod posla muzičara i pisca radi se o tome da pričate priče, ali biti broker na berzi je sasvim drugačije.

* I dalje svakodnevno balansirate između pisanja i nastupa sa bendom…

– Stalno pišem, svakodnevno, i gde god stignem, kako kod kuće tako i na putovanjima. Istovremeno, mnogo nastupam sa bendom, svirali smo juče, sviramo večeras, i naredne tri večeri.

SANJAO SAM TOTENHEM

* KAKVO mesto u vašem životu danas zauzima fudbal, koji je bio vaš „originalni“ san?

– Bio sam fudbaler, u potpunosti posvećen fudbalu, imao sam talenta, igrao za FK Molde kao tinejdžer i verovao da ću profesionalno zaigrati za Totenhem. Fudbal jeste bio moj život, dok me povreda kolena nije preokrenula kada sam imao 19 godina. Ipak, nisam dopustio da me taj srušeni san uništi i potpuno definiše, kada ste tako mladi brzo možete izgraditi novi san, karijeru i život. Danas, tek ponekad gledam utakmice.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Bez tebe smo ko ludi, gladna srpska deca stalno me pitaju kada ces doci.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *