KAKO ĆE SE OVAJ PUT ZAVRŠITI? – Anglosaksonci po treći put nahuškavaju Nemačku na Rusiju

KAKO ĆE SE OVAJ PUT ZAVRŠITI? – Anglosaksonci po treći put nahuškavaju Nemačku na Rusiju

30 jula 2014

Putin doors openingPiše: Petar Akopov

U globalnom konfliktu Rusije i SAD, čija je posledica i rat u Ukrajini, u toku je važna promena koja će se odraziti na svim frontovima na kojima se Rusija sukobljava sa atlantistima.

Nemačka, koja se nekoliko meseci suprotstavljala pritisku SAD, popustila je i pristala na uvođenje ekonomskih sankcija Rusiji. Taj korak će na najozbiljniji način uticati na Putinovu taktiku prema ukrajinskim događajima.

Veoma je verovatno da će sektorske sankcije protiv Rusije biti 29. jula usaglašene u komitetu stalnih predstavnika zemalja Evropske unije i da će udariti na ruske finansije, energetiku, naoružanje i proizvodnju dvojne namene.

Ako preporuke Evropske komisije budu prihvaćene, one će narednih dana biti utvrđene na sednici Saveta EU. Jer, o uvođenju novih sankcija protiv Rusije bilo je reči i u poslednjem razgovaru Baraka Obame sa liderima Britanije, Francuske, Nemačke i Italije.

Još prošle nedelje postojale su sumnje da će Anglosaksi uspeti da na to privole Nemačku, ali izjave nemačkih ministara i industrijalaca poslednjih dana ne ostavljaju mesta sumnji da je Berlin „sazreo”.

Nemačka odobrava uvođenje sektorskih sankcija protiv Rusije – izjavila je portparolka vlade Kristijane Virc: „Vlada se zalaže za konkretan sektorski paket mera”.

Predsednik Federalnog udruženja Nemačke industrije, Ulrih Grilo, rekao je da podržava sankcije: „Nastupilo je vreme politike”.

Imajući u vidu da je upravo Nemačka bila glavna prepreka uvođenju sektorskih sankcija, jasno je da te sankcije sada postaju praktično neizbežne.

Jasno je takođe da će njihov prvi paket možda biti prilično ograničen kako po obuhvatu, tako i vremenski, ali je važno to što su Sjedinjene Države ipak uspele da prinude Evropljane da se priključe njihovoj politici političkog i ekonomskog pritiska na Rusiju i njene izolacije, politici kojom Vašington računa da će naterati Moskvu da odustane od Ukrajine.

Pukotina između Evrope i Rusije postaje još važnija u svetlu transatlantskog partnerstva koje iniciraju Amerikanci, nastojeći da stvore zajedničko atlantsko tržište, povezavši tako dve najveće ekonomske zone sveta i postavivši ih pod anglosaksonsko rukovodstvo.

U ovoj ravni, odluka Nemačke i Evropske unije postaje uistinu istorijska – od onih su koje opredeljuju smer i hod istorije.

Upravo od ovakvog shvatanja uloge Berlina, polazio je Vladimir Putin opredeljujući tokom svih proteklih meseci taktiku delovanja Rusije, čak i onda kada je ukrajinska kriza već poprimila forme pravog rata.

Putin nije dobacio izazov SAD i anglosaksonskom globalnom projektu onda kada je prisajedinio Rusiji Krim, već znatno ranije – samim svojim povratkom u Kremlj 2012. godine.

Pokušaj da se Ukrajina izvede iz Ruskog sveta bio je glavni odgovor Zapada na povratak Rusije u veliku igru, ali, od samog početka opšte faze ukrajinske krize Rusija nije samo pokušavala da osujeti „otmicu Ukrajine”, nego i da igra na protivrečjima unutar Zapada – imajući u vidu da interesi SAD i Evrope, u prvom redu Nemačke, nisu sasvim podudarni.

Naravno, Putin nije imao iluzija povodom samostalnosti Nemačke jer je ona država sa ograničenim suverenitetom (pritom ne samo zbog toga što je u vojnom bloku NATO, nego i zbog delovanja celog niza javnih i tajnih mehanizama koji Anglosaksima daju mogućnost da kontrolišu elitu te najveće zemlje Evrope).

Putin je računao sa ubrzavanjem procesa postepenog oslobađanja Nemaca od striktnog atlantskog tutorstva – na proces koji je trajao godinama i dobijao na snazi i pre ukrajinske krize.

Nacionalno osvešćeni deo Nemačke elite odlično shvata da su naše dve zemlje objektivni partneri i da normalni odnosi među njima situaciju u Evropi čine otpornom na sve manipulacije anglosaksonskih geopolitičara. Taj deo nemačke elite shvata da je upravo nepravilna procena Rusije od strane Nemačke (pritom umnogome zahvaljujući sugestijama ostrvskih stratega) dva puta tokom poslednjeg veka dovodila njihovu zemlju do nacionalne katastrofe.

Nema sumnje da su Anglosaksi spremni da i po treći put sukobe naše dve zemlje, nahuškavši Nemačku na Rusiju – ovoga puta ekonomski.

Ali, u procesu okupljanja velike Evrope, koji je u toku, interesi Nemačke, koja na sve načine insistira na produbljivanju političke integracije u EU, u korenu su suprotni interesima anglosaksonskih globalizatora koji ne žele da u Evropskoj uniji vide samostalnu, tim pre kontinentalnu, nemačku orijentisanu silu, već poslušno istočno krilo globalnog Zapada, to jest – svog svetskog projekta.

Samostalnost Nemačke, kao i gradnja na tom temelju zdanja nezavisne Evropske unije, moguća je samo pri postojanju odnosa sa Rusijom koji nisu neprijateljski nego partnerski.

Odnosa sa velikom Rusijom koja će neizbežno povratiti svoje granice i uticaj, makar i u formi Evroazijskog saveza. A globalna osovina Berlin-Moskva-Peking sposobna je da prenese centar teže u svetskoj geopolitici na Evroazijski kontinent, sahranivši sadašnje hegemonističke ambicije atlantista.

Kriza oko Ukrajine je manifestacija svih ovih protivrečja jer je zaoštrila i postavila na nezaobilazan način mnoga pitanja koja su mirno vreme mogla da se rešavaju sporije.

Moskva je računala na to da će američka igra sračunata na izolaciju Rusije postati katalizator procesa emancipacije Nemačke. Naravno, niko nije računao na trenutni raskid (između Berlina i Vašingtona) – Putinov cilj je bio da izdejstvuje uslovni neutralitet Nemačke (a znači i Evrope) u konfliktu Rusije sa SAD.

Radi toga je Rusija bila spremna na mnogo šta, naravno ne na izdaju nacionalnih interesa i odustajanja od borbe za Ukrajinu. Ali, mirna, ne utralna Ukrajina sasvim bi mogla da u narednim godinama bude forma rusko-evropske saradnje – kada bi Evropa bila spremna da sama određuje svoju politiku u odnosima sa Kijevom i da odustane od podržavanja planova SAD da Ukrajinu uvuče pod atlanski kišobran.

Avaj, kako u briselu, tako i u Berlinu, nisu se pokazali spremnim da priznaju ni tu prostu činjenicu da Rusija neće dozvoliti otimanje dela ruskog mira u formi evrointegracija.

Nemački snovi o bogatom ukrajinskom černozjomu, zajedno sa željom da se od Ukrajine napravi još jedna tampon-država pod kontrolom Nemaca, koja ih deli od Rusije, sve je to – zajedno sa podsticanjima i ukazivanjima iz Vašingtona – prevagnulo nac istinskim nacionalnim interesima i hladnokrvnim računicama.

Odvojiti Ukrajinu od Rusije SAD ipak neće uspeti – ni uz pomoć Nemačke ni bez nje. A posvađati Nemačku sa Rusijom – Amerikanci su sasvim u stanju.

Šta zapravo oni žele da dobiju?

Čak i ako Amerikanci izgube Ukrajinu (našta su već poodavno spremni američki stratezi koji realno gledau na stvari), Vašington će biti u velikom dobitku jer će za dugi niz godina osujetiti mogućnost nemačko-ruskog zbližavanja.

Putin je od samog početka krimskih događaja shvatao da šanse za raskol između Nemačke i SAD nisu tako velike, ali su postojale i on je savršeno rezonski pokušao da ih iskoristi. Intriga sa nemačkim aminovanjem sankcija i uključivanjem u blokadu Rusije trajala je nekoliko meseci i bila je jedna od najnapetijih zakulisnih bitaka svetske istorije.

Rusija od samog početka nije težište svog delovanja imala na raspadu jedinstvenog zapadnog fronta jer je odmah objavila da će – u slučaju da SAD i EU stvarno pokušaju da organizuju njenu izolaciju i blokadu – biti spremna da se okrene na Istok i Jug. Štaviše, da će Rusija graditi novu svetsku arhitekturu koja će biti alternativa anglosakskoj i da će na tome raditi zajedno sa apsolutnom većinom međunarodne zajednice koja odavno priželjkuje da neko dobaci izazov gospodarima globalističkog projekta.

Napad SAD na Rusiju nije zbog Ukrajine. Sasvim obrnuto: ukrajinska kriza je postala plod želje Amerike da spreči nestajanje svoje svetske hegemonije i da onemogući uspostavljanje istorijske Rusije, jedine sile u svetu koja je u stanju da se otvoreno suprotstavi anglosaksonskom projektu.

Oslobađanje Nemačke od tutorstva atlantista sada se odlaže, ali nije skinuto sa „dnevnog reda” – ako se, naravno, polazi od toga da nemački narod ima pravo na sopstvenu budućnost i da želi da se sačuva od rastvaranja u kotlu za topljenje globalizacije.

Međutim, u ovoj fazi su Nemci (tačnije, njihova elita) napravili izbor, a Rusija je spremna da se suprotstavi jedinstvenoj poziciji Zapada, braneći svoje nacionalne interese i pojačavajući ofanzivu na međunarodnoj areni, formiranjem fronta civilizacija i država zainteresovanih za nova pravila globalne igre.

Jedna od najvažnijih posledica Putinove politike na nemačkom frontu bila je to što se Moskva, u situaciji sa Novorosijom, oficijelno pridržavala pozicije nemešanja – da ne bi olakšala Sjedinjenim Državama posao zavrtanja ruke Nemačkoj.

Sada se situacija menja – Evropa, to jest Berlin, objavljuje rat Rusiji, makar i ekonomski, makar i sa nekim uslovnostima. A u ratu već deluju drugi zakoni, pa Nemci ne treba da se iznenađuju kada postane jasno da je njihova odluka da se priključe američkoj blokadi Rusije dovela do toga da Moskva uskoro prizna Novorosiju. A da zaoštravanje ekonomskih sankcija neće dovesti do rušenja ruske ekonomije, nego do pada kijevskog režima.

U ovom svetu sve je povezano – a upravo je Vladimir Putin, sve ovo vreme, na to ukazivao Berlinu.

(Fakti.org)

KOMENTARI



5 komentara

  1. ARTILJERAC says:

    SA PRAVOSLAVCIMA DO POBEDE NIKAD SA KATOLICIMA . ŽIVELA RUSIJA

  2. jugoslav mitic says:

    zivela,slobodoljubiva rusija,a nek umre fasisticka evropa i njeni slugeranti,ukljucujuci tu i srpskeevro guzolisce

  3. SENOVIĆ says:

    Bravo, bravo za naslov.

  4. Nebojsa says:

    Kad su Ameri proglasili pobedu nad SSSR nisu ni slutili da to nije pobeda, vec samo dobijena jedna bitka! Stvorili su sebi takmaca koji je sad jos jaci nego sto je bio SSSR! dobili su Rusiju za takmaca, ali kakvog ? JEDAN NAROD, JEDNA VERA i JEDNA VOJSKA! Rusija nema kao SSSR unutrasnje neprijatelje koji mogu da rovare iznutra i koji bi u odsudnom trenutku zabili noz u ledja! Dobili su homogenog protivnika! Ruski narod sve vise vidi kakve su namere zapadnih lihvara i postaje sve homogeniji i uporniji u tome da ne dozvoli vise gazenje po Ruskim nacionalnim intresima! Sad samo mozemo reci da ce Rusija i treci put pregaziti Evropu kao sto je to uradila u vreme Napoleona i Hitlera!

  5. Za Srbiju says:

    Sve bi ovo bilo podnošljivo, da Putin nema oligarhe i proatlanske liberale u vladi bliske Medvedevu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *