Како је Додикова РС постала кандидат за ЕУ

Kako je Dodikova RS postala kandidat za EU

30 oktobra 2016

672x672_kecmanovic-nenad-435f

Piše: Nenad Kecmanović

Baš onih poslednjih dana uoči referenduma, kada je postalo jasno da Srpska neće odustati od glasanja, a Dodik bio kod Putina, stigla je, gotovo neprimećena, dobra vest iz Brisela. Neočekivano je prihvaćena prijava BiH za EU.

Samo godinu dana ranije, rezolutno su odbijene intervencije nekih uticajnih zemalja i uglednih lobista da se Bosni, zbog mnogobrojnih specifičnih teškoća da zadovolji standardne uslove, „progleda kroz prste”. Naprotiv, BiH je često opisivana kao beznadežna: korumpirana politička elita, socijalna beda, nezaposlenost, prezaduženost itd. Osim toga, u EU primaju isključivo demokratske zemlje, a BiH je pod inostranim protektoratom na neodređeno vreme uz sva diktatorska bonska ovlašćenja visokog predstavnika.

Međutim, kao što znamo, kada se dogovori tamo gde treba – sve može. Zašto se to dogodilo, i to baš sada? Pošto je propao još jedan pokušaj da se sruši Dodik, ambasadorka SAD Meri Korvik je javno izrazila spremnost da sa predsednikom RS obnovi komunikaciju koju je pre dve godine, ili više, sama prekinula standardnom izjavom: „Dodik više nije naš partner.” Jeste joj on istog dana odbrusio da nije ni on srećan kada treba da se susretne s njom, ali to prihvata „kao deo profesionalnih obaveza”. To je značilo da će američki partner u RS postati opozicioni Savez za promjene (SZP).

I zaista, zapadne ambasade, s američkom na čelu, podržale su opoziciju na izborima 2014, kumovale koaliciji SDS i drugih članica SZP-a sa SDA u zajedničkim organima u Sarajevu i medijski pumpale njihove ulične proteste u Banjaluci. Dodik se najpre odbranio kontramitingom, zatim je uspeo s referendumom i, najzad, trijumfovao na lokalnim izborima. A Amerikanci poštuju čak i omražene pobednike, kao što odbacuju omiljene gubitnike. Sada se s Dodikom može razgovarati.

Istovremeno, Bosnu, kao vruć krompir, SAD su ko zna po koji put ponovo prebacile Evropskoj uniji jer je „deo evropskog dvorišta”. To je značilo da inicijativu preuzima formalno Brisel. A faktički, Berlin. Merkelova i Junker najpre su odlučili da iskoriste činjenicu da je proevropsko raspoloženje praktično jedina tačka saglasnosti tri naroda u dva entiteta. A pošto je narod u RS znatno manje evrofiličan nego u Federaciji, komesar Han i predstavnik EU Vigemark su ubedili B. Izetbegovića da prihvati Dodikov uslov za „mehanizam koordinacije” na putu za Brisel: Savjet ministara BiH ne može da napravi ni korak bez prethodne saglasnosti Vlade RS.

Međutim, pošto se računa da će Srpska biti remetilački faktor i na tom „putu snova”, Merkelova i Junker su procenili da prema njoj treba primeniti metod koji se pokazao efikasan u Srbiji. Umesto stalnih pritisaka i ucena, odškrinuti vrata EU, te BiH što pre postaviti na evropski kolosek, a onda je uz stalne pohvale i podsticaje gurati ka Briselu. Srbi žive i u Srbiji i u Srpskoj, jedan su narod i isti politički mentalitet, i pokazalo se da su, pogotovo oni prekodrinski, velike inadžije. Kad ih neko prisiljava, neće ni ono što je za njih dobro, a kad ih hvali i uzdiže, lako ih je navesti da rade i protiv svojih interesa. Posle četvrt veka poniženja i uvreda, sankcija i izolacije postali su osetljivi na svaku lepu reč koja dolazi iz sveta. I već čujem kako će EU komesari za proširenje i ostale poslove početi da pričaju kako Srpska „svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje”, kako je „mesto susreta kultura” itd. Već su i počeli: utvrdili su da je RS ispred FBiH, iako niko ne zna u čemu je taj naprasni progres.

E sad, da bi sve išlo glatko, treba u drugi plan gurnuti neprijatne teme. I za Srbiju i za Srpsku pogotovo je to prekid prijateljstva s Rusijom, a ono što je za Srbiju priznanje Kosova, to je za Srpsku – unitarna BiH. Videli smo kako to izgleda! Najpre se govori da „Srbi imaju pravo da izaberu svoje prijatelje” i da „od Srba niko i ne traži da se odriču Rusije”. A onda povremeno neko iz Brisela usput kaže da će „Srbija ipak vremenom morati da usaglasi svoju spoljnu politiku s politikom EU”, što u prevodu znači da će pre ili kasnije biti obavezna da Rusiji uvede sankcije. U slučaju BiH, ponavljaju da „niko u EU ne dovodi u pitanje postojanje RS”, a onda uzgred spomenu kako će „BiH u Briselu morati da govori jednim glasom”. To opet znači da će se u evropskim institucijama čuti samo Sarajevo, kao glavni grad, a Banjaluka će da utihne.

Uzalud predsednik Srbije Nikolić ljutito traži da se iz Brisela konkretno odgovori da li Srbiju na kraju evropskog puta čeka odricanje od Rusije i Kosova ili ne? Čovek na čelu države hoće, prirodno, da zna da, ako je tako, ne gubimo vreme. Međutim, jasan i precizan odgovor sa te adrese neće dobiti jer to je sastavni deo igre. Srbija je sa dva otvorena poglavlja već odmakla ka Briselu, a RS tek treba da se nagodi sa FBiH oko onih sedam hiljada EU pitanja. Dok je Vučić preokupiran novim poglavljima, Dodik neće da „pređe iz dejtonske u briselsku fazu” sve dok onu prvu, novim referendumima, ne istera na čistac. Junker kaže „suočeni smo sa krizom opstanka EU”, a njegov prethodnik Prodi da je „raspad EU sasvim moguć”.

U međuvremenu, nije loše da Srbi selektivno usvoje neke od evropskih standarda.

(Politika)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kosovac says:

    Nenad Kecmanović, Ovo što si napisao, pod hitno da zatražiš patent u Knjizi izreka: „Amerikanci poštuju čak i omražene pobednike, kao što odbacuju omiljene gubitnike“. Valjda je tvoja, ako nije onda ništa.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *