Како настаје СВЕТСКИ ПОРЕДАК

Kako nastaje SVETSKI POREDAK

1 januara 2019

Stabilan svetski poredak je retka stvar. Kad se pojavi, on je uglavnom posledica velikih potresa koji stvaraju želju i uslove za nečim novim. On zahteva stabilnu distribuciju moći i široko prihvatanje pravila koja uređuju vođenje međunarodnih odnosa. On takođe zahteva i vešto državništvo, jer se poredak ne rađa, već se stvara. I bez obzira na to koliko su pogodni početni uslovi ili jaka prvobitna želja, održavati svetski poredak zahteva kreativnu diplomatiju, funkcionalne institucije i efikasnu akciju usmerenu na njegovo podešavanje onda kad se okolnosti promene, kao i na podupiranje kada se suoči sa izazovima.

Čak i najbolje vođen poredak naposletku neizbežno dođe do svog kraja. Balans moći koji ga podupire se izgubi. Institucije koje ga održavaju ne uspeju da se prilagode novim uslovima. Neke države padaju, druge se uzdižu kao rezultat promenljivih kapaciteta, nestalnih volja i rastućih ambicija. Oni koji su odgovorni za održavanje poretka čine greške, kako u onome što biraju da rade, tako i u onome što ne biraju.



Ali ako je kraj svakog poretka neizbežan, tajming i način njegovog završetka nisu. Niti je ono što dolazi nakon njega neizbežno. Poretci se svršavaju nakon dugotrajnog opadanja, ne nestaju u iznenadnim kolapsima. A isto onako kao što održavanje poretka zavisi od efikasnog državništva i efikasnih poteza, dobra politika i proaktivna diplomatija mogu pomoći u utvrđivanju toga kako se opadanje odvija i šta ono donosi. Međutim, kako bi se to dogodilo, nešto drugo mora da prethodi: svest o tome da se stari poredak nikada neće vratiti i da su pokušaji njegovog obnavljanja uzaludni. Kao i kod svakog kraja, kako bi krenuli dalje moramo najpre da prihvatimo realnost.

U potrazi za paralelama sa sadašnjim svetom, akademici i praktičari su se vraćali sve do perioda antičke Grčke, u kojoj je uspon nove sile rezultovao ratom između Atine i Sparte, ili perioda nakon Prvog svetskog rata u kojem su izolacionističke Sjedinjene Države i veći deo Evrope sedeli skrštenih ruku dok su Nemačka i Japan ignorisali sporazume i napadali svoje susede. Međutim, paralela koja bolje odslikava sadašnjost je ona koja je vezana za „Evropski koncert“ 19. veka – najvažniji i najuspešniji poduhvat za izgradnju i održanje svetskog poretka, sve do našeg doba. Od 1815. do izbijanja Prvog svetskog rata, poredak uspostavljen na Bečkom kongresu je definisao mnoge međunarodne odnose i uspostavljao osnovna pravila međunarodnog opštenja (premda često nije uspevao da ih nametne). On pruža model kako kolektivno urediti bezbednost u multipolarnom svetu.

Propast tog poretka i ono što je usledilo pruža nam poučne lekcije za sadašnjost – ali i urgentno upozorenje. To što je poredak u nepovratnom opadanju ne znači da su haos i stradanje neminovni. Ali ako se opadanjem bude loše upravljalo, mogla bi da nas zadesi katastrofa.

IZ PEPELA

Svetski poredak druge polovine 20. i prvog dela 21. veka je iznikao iz kataklizme dva svetska rata. Poredak iz 19. veka je usledio nakon međunarodnog pretumbavanja proisteklog iz Napoleonovih ratova koji su, nakon Francuske revolucije i uspona Napoleona Bonaparte, razarali Evropu duže od decenije. Nakon što su pobedili Napoleona i njegove armije, pobedonosni saveznici – Austrija, Pruska, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo (sve velike sile svoga doba) – su se sastali u Beču 1814. i 1815. godine. Na Bečki kongres su došli sa namerom da se obezbede da francuska vojska više nikada neće ugroziti njihove zemlje, a da revolucionarni pokreti nikada neće ugroziti njihove monarhije. Pobedničke sile su takođe napravile mudar izbor da integrišu poraženu Francusku, što je kurs potpuno različit od onog koji je primenjen prema Nemačkoj nakon Prvog svetskog rata, a ponešto različit i od onoga odabranog za Rusiju nakon Hladnog rata.

Kongres je uspostavio sistem poznat kao „Evropski koncert“. Iako je bio centriran na Evropu, on je konstituisao globalni poredak svog doba, s obzirom na dominantnu poziciju Evrope i Evropljana u svetu. Postojao je set slaganja o odnosima između država, pre svega u vidu sporazuma da se isključi mogućnost invazije na drugu zemlju ili mešanje u unutrašnja pitanja druge zemlje bez njene dozvole. Sirovi vojni balans je razuveravao bilo koju državu koja bi se našla pred iskušenjem da zbaci poredak da uopšte i pokuša takvo nešto (i sprečavao uspeh onih koje bi se na takav korak ipak usudile). Ministri inostranih poslova su se sastajali (na onome što će postati poznato kao „kongresi“) kad god bi se pojavilo neko značajno pitanje. Koncert je bio konzervativan u pravom smislu te reči. Bečki sporazum je napravio brojna teritorijalna prilagođavanja, da bi potom fiksirao evropske granice, dopuštajući promenu samo ukoliko se sa tim slože sve potpisnice. Sporazum je takođe „činio šta je mogao“ da podrži monarhije i ohrabri ih na međusobnu pomoć (kao što je Francuska učinila u Španiji 1823. godine) ukoliko bi bile ugrožene narodnim ustancima.

Koncert je funkcionisano ne zbog toga što je postojalo potpuno slaganje velikih sila o svakoj tački sporazuma, nego zato što je svaka država imala svoje razloge da podržava sistem. Austrija je bila najzainteresovanija za otpor snagama liberalizma koje su ugrožavale monarhiju. Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo fokusirano na sprečavanje obnavljanja izazova iz Francuske, uz istovremenu zaštitu od potencijalne pretnje iz Rusije (što je podrazumevalo da se Francuska ne oslabi toliko da ne bude u stanju da učestvuje u suzbijanju pretnje iz Rusije). Ali bilo je dovoljno preklapanja interesa i konsenzusa o pitanjima prvog reda da se spreči rat između velikih sila tog vremena.

Koncert je praktično trajao čitav vek, do početka Prvog svetskog rata. Ali dugo pre formalnog kraja je izgubio svoj smisao. Revolucionarni talasi koji su pogodili Evropu 1830. i 1848. su otkrili granice toga šta članice mogu da učine kako bi očuvale postojeći poredak unutar država pred licem narodnog pritiska. Potom je, što je još važnije, usledio Krimski rat. Prividno vođen zbog sudbine hrišćana unutar Osmanske imperije, u stvarnosti se vodio za kontrolu teritorija imperije koja je trulila. Konflikt je okupio Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Osmansku imperiju protiv Rusije. Trajao je dve i po godine, od 1853. do 1856. Bio je to skup rat koji je otkrio granice sposobnosti koncerta da sprečava oružani sukob između velikih sila; njihova međusobna učtivost – koja je koncert uopšte činila mogućim – nije više postojala. Potonji ratovi između Austrije i Pruske i Pruske i Francuske su pokazali da su se ratovi velikih sila vratili u srce Evrope nakon dugog zastoja. Ispod površine, nemačka snaga je rasla, a carstva su trulila. Ova kombinacija je postavila pozornicu sa Prvi svetski rat i kraj onoga što je predstavljao koncert.

KOJE SU BOLJKE PORETKA?

Koje se lekcije mogu izvući iz ove priče? Više od bilo čega drugog, uspon i pad velikih sila determiniše vitalnost poretka, jer promene u ekonomskoj snazi, političkoj koheziji i vojnoj moći utiču na to šta države mogu i žele da rade izvan svojih granica. Tokom druge polovine devetnaestog veka i početkom dvadesetog, došlo je do uspona moćne, ujedinjene Nemačke i savremenog Japana; Osmanska imperija i carska Rusija su bile u padu; a Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su jačali, ali ne dovoljno. Te promene su oborile balans moći koji se nalazio u temeljima koncerta, a naročito je Nemačka počela da posmatra status kvo kao nespojiv sa njenim interesima.

Promene u tehnološkom i političkom smislu su takođe uticale na balans. Narodni zahtevi za demokratsku participaciju i skokovi nacionalizma tokom koncerta su bili unutrašnja pretnja za status kvo, dok su novi oblici transporta, komunikacija i naoružanja transformisali politiku, ekonomiju i ratovodstvo. Uslovi koji su pomogli uspon koncerta su postepeno bivali poništeni.

Međutim, bilo bi previše deterministički pripisati istoriju samo aktuelnim uslovima. Državništvo i dalje ima svoju ulogu. To što je koncert nastao i trajao toliko dugo pokazuje značaj ljudskog faktora. Diplomate koje su ga stvorile – Meternih iz Austrije, Taljeran iz Francuske, Kaselrej iz Ujedinjenog Kraljevstva – su bile izuzetne. Činjenica da je koncert sačuvao mir uprkos jazu između liberalnijih zemalja – Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva – i njihovih konzervativnijih partnera pokazuje da zemlje sa različitim političkim sistemima i afinitetima mogu zajedno da rade kako bi očuvale međunarodni poredak. Malo toga što se u istoriji dogodi kao dobro ili loše je neizbežno. Krimski rat je mogao da bude izbegnut da su sposobniji i pažljiviji lideri bili na pozornici. Daleko od toga da postoji nedvosmsilen odgovor na pitanje da li su ruske aktivnosti zahtevale vojni odgovor Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva u stilu i obimu koji se dogodio. To što su dotične zemlje učinile to što su učinile takođe ističe faktor moći i opasnosti nacionalizma. Prvi svetski rat je dobrim delom izbio zato što naslednici Ota fon Bizmarka nisu bili u stanju da artikulišu moć moderne nemačke države za čiji nastanak je on učinio tako mnogo.

Ovde se ističu još dve lekcije. Prvo, nisu samo glavna pitanja ta koja mogu da izazovu slabljenje poretka. Solidarnost velikih sila koncerta se okončala ne zbog nesporazuma povodom društvenog ili političkog poretka unutar Evrope, nego zbog konkurencije na njenoj periferiji. I drugo, pošto se poretci pre okončavaju cviljenjem nego eksplozijom, proces opadanja često nije očigledan donosiocima odluka sve dok ne dospe u poodmaklu fazu. Do izbijanja Prvog svetskog rata, kada je postalo očigledno da Evropski koncert više ne može da se održi, bilo je prekasno da se on spase, pa čak i da se upravlja njegovim raspadom.

PRIČA O DVA PORETKA

Svetski poredak koji je nastao kao epilog Drugog svetskog rata se tokom većeg dela svog postojanja sastojao od dva paralelna poretka. Jedan je iznikao iz Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. U njegovoj srži je bio sirovi balans vojne snage u Evropi i Aziji, podržan nuklearnim faktorom odvraćanja. Dve strane su pokazivale stepen uzdržanosti u svom rivalitetu. „Rolbek“ – hladnoratovski termin za ono što se danas naziva „smenom režima“ – je bio odbačen kao nekoristan i sumanut. Obe strane su se držale neformalnih pravila koja su uključivala zdrav respekt za interesne sfere i saveznike druge strane. Na kraju se došlo do slaganja povodom političkog poretka unutar Evrope – osnovne arene hladnoratovskog takmičenja – pa je 1975. to uzajamno slaganje kodifikovano u Helsinškoj deklaraciji (povelji). Čak i u podeljenom svetu, dva centra moći su se složila o tome kako će se voditi nadmetanje. Njihov poredak je bio poredak baziran na sredstvima, a ne na ciljevima. To što su postojala samo dva centra moći je olakšavalo postizanje takvog sporazuma.

Drugi posleratni poredak je bio liberalni poredak koji je funkcionisano rame uz rame sa onim hladnoratovskim. Demokratije su bile glavne učesnice ovog pregnuća, u kojem su finansijska pomoć i trgovina korišćeni za jačanje veza i izgradnju vladavine prava unutar i između država. Ekonomska dimenzija ovog poretka je bila dizajnirana tako da iznedri svet (ili preciznije njegovu nekomunističku polovinu) definisan trgovinom, razvojem i funkcionalnim monetarnim operacijama. Slobodna trgovina bi postala motor ekonomskog rasta i vezala bi države jednu za drugu tako da rat postane preskup. Dolar je prihvaćen kao de facto svetska valuta.

Diplomatska dimenzija poretka je dala značaj Ujedinjenim nacijama. Ideja je bila ta da bi stalni svetski forum mogao da spreči ili reši međunarodne sporove. Savet bezbednosti UN, sa svojih pet velikih sila kao stalnim članicama i dodatnim mestima za rotirajuće članice, orkestrirao bi međunarodne odnose. No, poredak je isto tako zavisio i od spremnosti nekomunističkog sveta (pre svega američkih saveznika) da prihvate američki primat. Kako se ispostavilo, bili su spremni na to jer su Sjedinjene Države tada uglavnom bile percipirane kao relativno dobronameran hegemon koji je izazivao divljenje kako zbog onoga što je predstavljao kod kuće, tako i zbog onoga što je činio u svetu.

Oba ova poretka su služila interesima Sjedinjenih Država. Mir u Evropi i Aziji je održavan po ceni koju je rastuća američka ekonomija lako mogla da priušti. Uvećana međunarodna trgovina i prilike za investicije doprinele su američkom ekonomskom rastu. Vremenom se sve više zemalja pridruživalo demokratskom bloku. Ni jedan ni drugi poredak nije predstavljao savršen konsenzus, nego je umesto toga svaki nudio dovoljno tačaka slaganja da nije na sebe navlačio direktno suprotstavljanje. Tamo gde je američka spoljna politika upala u nevolje – kao u Vijetnamu i Iraku – razlog nije bio u obavezama prema saveznicima ili brizi za poredak, već u svesnim odlukama da se vode skupi ratovi na osnovu loših procena i saveta.

ZNAKOVI TRULJENJA

Danas su oba poretka oslabljena. Iako se sam Hladni rat odavno završio, poredak koji je on stvorio se raspadao daleko postepenije – delom i zbog toga što zapadna nastojanja za integraciju Rusije u liberalni svetski poredak nisu postigla mnogo. Jedan znak opadanja poretka Hladnog rata bila je invazija Kuvajta koju je pokrenuo Sadam Husein 1990, što je nešto što bi Moskva sasvim sigurno sprečila u godinama pre toga pod argumentacijom da je previše rizično. Iako nuklearni faktor odvraćanja i dalje stoji, nešto od sporazuma o kontroli naoružanja koji ga podupiru je pocepano, a preostali dotrajavaju.

Iako je Rusija izbegavala bilo kakav direktni vojni okršaj sa NATO-om, ona je uprkos tome pokazala rastuću spremnost da poremeti status kvo: kroz svoju primenu sile u Gruziji 2008. i u Ukrajini od 2014, svoju često neselektivnu vojnu intervenciju u Siriji i svoju agresivnu primenu sajber ratovanja za uticaj na političke ishode u Sjedinjenim Državama, Evropi i drugde. Sve to predstavlja odbacivanje osnovnih ograničenja vezanih za stari poredak. Sa ruske tačke gledišta, isto se može reći za širenje NATO-a, što je inicijativa očigledno suprotstavljena savetu Vinstona Čerčila: „U pobedi: velikodušnost“. Rusija je takođe osudila rat protiv Iraka iz 2003. i NATO intervenciju u Libiji iz 2011. (koje su preduzete u ime humanitarizma, ali su brzo evoluirale u smene režima) kao nepoštene i nezakonite poteze, nespojive sa njenim shvatanjem ideje svetskog poretka.

Liberalni poredak pokazuje sopstvene simptome propadanja. Autoritarizam je u porastu, ne samo u zemljama gde je to jasno uočljivo, kao što su Kina i Rusija, nego i na Filipinima, u Turskoj i Istočnoj Evropi. Svetska trgovina je porasla, ali su se poslednje runde trgovinskih pregovora okončale bez sporazuma, a Svetska trgovinska organizacija (STO) se pokazala kao nesposobna da izađe na kraj sa najvažnijim današnjim izazovima, uključujući netarifne barijere i krađu intelektualne svojine. Raste revolt zbog američke instrumentalizacije dolara za nametanje sankcija, kao i strepnja povodom akumulacije američkog duga.

Savet bezbednosti UN je od malog značaja za većinu konflikata u svetu, a međunarodni dogovori su doživeli neuspeh u pokušaju da se nose sa izazovima globalizacije. Sastav Saveta bezbednosti ima sve manje dodirnih tačaka sa realnom distribucijom moći. Svet je sebe ovlastio da deluje protiv genocida i usvojio je pravo na intervenciju kada vlade ne uspeju da ispune „odgovornost za zaštitu“ svojih građana, ali dela nisu pratila reči. Sporazum o zabrani nuklearne proliferacije dozvoljava da svega pet zemalja ima nuklearno oružje, ali ga danas poseduje njih devet (a moglo bi da ga pribavi još dosta njih ukoliko bi se odlučile na takav korak). Evropska unija, taj ubedljivo najvažniji regionalni poredak, muči se sa Bregzitom i sporovima oko migracija i suvereniteta. A države širom sveta se sve glasnije suprotstavljaju američkom primatu.

POMERANJE MOĆI

Zašto se sve ovo dešava? Poučno je osvrnuti se na postepeno propadanje Evropskog koncerta. Današnji svetski poredak teško podnosi pomeranja moći: uspon Kine, pojavu nekolicine srednjih sila (naročito Irana i Severne Koreje) koje odbacuju važne aspekte poretka i fenomen nedržavnih aktera (od narko kartela do terorističkih mreža) koji mogu da budu ozbiljna pretnja za poredak unutar i između država.

Tehnološki i politički konteksti su se takođe bitno izmenili. Globalizacija je imala destabilizujuće efekte koji variraju od klimatskih promena do širenja tehnologija u više ruku nego ikada pre, što obuhvata i paletu grupa i pojedinaca koji nameravaju da sruše poredak. Nacionalizam i populizam su skočili kao rezultat sve veće nejednakosti unutar zemalja usled finansijske krize iz 2008, gubitka radnih mesta izazvanog trgovinom i tehnologijom, uvećanog priliva migranata i izbeglica i snage društvenih mreža da šire mržnju.

Za to vreme, efikasno državništvo upadljivo nedostaje. Institucije nisu uspele da se prilagode. Danas niko ne bi napravio Savet bezbednosti UN onako kako on trenutno izgleda, međutim prava reforma je nemoguća jer oni koji bi izgubili uticaj blokiraju bilo kakvu promenu. Pokušaji da se izgrade efikasni okviri za rešavanje izazova globalizacije kao što su klimatske promene i sajber napadi nisu urodili plodom. Greške unutar EU – pre svega odluka da se uspostavi zajednička valuta bez stvaranja zajedničke fiskalne politike ili bankarske unije i gotovo neograničena imigracija u Nemačku – su stvorile snažan otpor prema postojećim vladama, otvorenim granicama, pa i samoj EU.

Sjedinjene Države su se skupo prenapregnule u pokušaju preuređivanja Avganistana, osvajanja Iraka i vodeći politiku smene režima u Libiji. Ali su isto tako i odstupile od čuvanja svetskog poretka, a u pojedinim slučajevima se čak može reći da ih je pasivnost mnogo koštala. U većini slučajeva, nespremnost SAD na delovanje nije se događala povodom ključnih, već povodom perifernih pitanja koja lideri otpisuju kao nešto što nije vredno troškova – kao što je npr. sukob u Siriji u kojem SAD nisu uspele da smisleno odgovore kada je Sirija prvi put upotrebila hemijsko oružje, niti da značajnije pomognu antirežimskim grupama. Ova uzdržanost je uvećala spremnost drugih da ignorišu interese SAD i deluju nezavisno. Saudijska vojna intervencija u Jemenu je tipičan primer. Ruske akcije u Siriji i Ukrajini bi takođe trebalo posmatrati u tom svetlu. Interesantno je da je baš Krim obeležio efektivni kraj Evropskog koncerta i najavio dramatično propadanje aktuelnog poretka. Sumnje u pouzdanost SAD su se uvećale pod Trampovom administracijom zahvaljujući njegovom povlačenju iz brojnih međunarodnih paktova i njegovom uslovnom pristupu nekad neupitnim američkim savezništvima u Evropi i Aziji.

Imajući u vidu ove promene, oživljavanje starog poretka će biti nemoguće. Takođe bi bilo i nedovoljno, zahvaljujući pojavi novih izazova. Jednom kada ovo bude prihvaćeno, dugo propadanje Evropskog koncerta bi trebalo da posluži i kao lekcija i kao upozorenje.

UPRAVLJANJE PROPADANJEM

Za Sjedinjene Države bi prihvatanje tog upozorenja podrazumevalo jačanje određenih aspekata starog poretka i njihovu dopunu merama koje bi uzimale u obzir promenu dinamike moći i nove globalne probleme. Sjedinjene Države bi morale da očuvaju sporazume o kontroli oružja i neproliferaciji, da ojačaju svoja savezništva u Evropi i Aziji, osnaže slabe države koje ne mogu da izađu na kraj sa teroristima, kartelima i bandama i da se suprotstave mešanju autoritarnih sila u demokratske procese. Međutim, ne bi trebalo odustajati od pokušaja da se Kina i Rusija integrišu u regionalne i globalne aspekte poretka. Takvo stremljenje će neizbežno podrazumevati mešavinu kompromisa, podsticaja i suzbijanja. Činjenica da su pokušaji integracije Kine i Rusije uglavnom propali ne treba da postane osnov za odbacivanje budućih pokušaja, jer će sam kurs 21. veka u nemaloj meri odrediti kako će ti pokušaji da se završe.

Sjedinjene Države takođe moraju da se otvore prema drugima kako bi se rešili problemi globalizacije, naročito klimatskih promena, trgovine i sajber operacija. To neće zahtevati uskrsnuće starog poretka, nego izgradnju novog. Nastojanja da se ograniče klimatske promene i da se njima prilagodi moraju da budu ambicioznija. STO mora da bude izmenjena kako bi mogla da izađe na kraj sa izazovima kakvi su kineska aproprijacija tehnologija, pružanje subvencija domaćim firmama i upotreba netarifnih barijera u trgovini. Pravila igre su potrebna za regulisanje sajber prostora. Ukratko rečeno, ovo je direktan poziv na savremeni koncert. Takav poziv je ambiciozan, ali neophodan.

Sjedinjene Države moraju da pokažu uzdržanost i obnove nivo poštovanja kako bi ponovo stekle reputaciju benignog aktera. To će zahtevati neke oštre zaokrete od američke spoljne politike koja je primenjivana poslednjih godina: za početak, bez daljih nemarnih osvajanja drugih zemalja i bez daljeg pretvaranja američke ekonomske politike u oružje kroz prekomernu primenu sankcija i tarifa. Ali više od bilo čega drugog, mora biti preispitano aktuelno refleksno protivljenje multilateralizmu. Jedna je stvar kada se svetski poredak polako rastače, a sasvim druga kada država koja ga je najvećim delom izgradila preuzme vodeću ulogu u njegovoj demontaži.

Sve to takođe zahteva da Sjedinjene Države dovedu u red sopstveno dvorište – da smanje državni dug, obnove infrastrukturu, unaprede javno obrazovanje, investiraju više u socijalnu sigurnost, usvoje pametni imigracioni sistem koji dopušta talentovanim strancima da dođu i ostanu, srede političku disfunkcionalnost kroz pojednostavljenje glasanja i ukinu „džerimandering“ (američki izraz za prekrajanje granica izbornih jedinica kako bi onaj koji vrši prekrajanje dobio većinu glasova u novoformiranim izbornim jedinicama – prim. prev.). Sjedinjene Države ne mogu efikasno promovisati poredak u inostranstvu ako su podeljene unutra, zauzete domaćim problemima i opterećene manjkom resursa.

Vodeće alternative modernizovanom svetskom poretku koji bi podržavale Sjedinjene Države ili ne deluju izvesno, ili su neprivlačne, ili oba. Primera radi, kineski poredak bi bio neliberalan, karakterisan autoritarnim  unutrašnjim političkim sistemima i etatističkim ekonomijama koje stavljaju fokus na održavanje unutrašnje stabilnosti. Došlo bi do povratka na interesne sfere, sa Kinom koja pokušava da dominira u svom regionu, što bi verovatno rezultovalo obračunima sa drugim regionalnim silama kakve su Indija, Japan i Vijetnam (koje bi verovatno krenule da gomilaju svoje konvencionalne, pa možda i nuklearne snage).

Novi demokratski poredak baziran na pravilima koji bi predvodile srednje sile iz Evrope i Azije, kao i Kanada, koliko god atraktivan bio kao koncept, jednostavno ne bi imao vojni kapacitet i domaću političku volju za krupnije korake. Izvesnija alternativa je svet sa sasvim malo reda, odnosno svet još dubljeg nereda. Protekcionizam, nacionalizam i populizam bi bili na dobitku, a demokratija bi bila na gubitku. Konflikt unutar i preko granica bi postao učestaliji, a rivalstvo između velikih sila bi se uvećalo. Saradnja na globalnim izazovima bila bi isključena. Ako ovo zvuči poznato, to je zato što naš današnji svet sve više odgovara ovom opisu.

Opadanje svetskog poretka može da pokrene procese koji vode ka katastrofi. Prvi svetski rat je izbio nekih 60 godina nakon što se Evropski koncert praktično raspao na Krimu. Ono što danas vidimo asocira na sredinu 19. veka u nekoliko važnih aspekata: posleratni (misli se na Drugi svetski rat, prim. prev.) i posthladnoratovski poredak se ne mogu vratiti, ali svet još uvek nije na ivici sistemske krize. Sada je trenutak da se postaramo da se ona nikada i ne dogodi, bilo zboh pogoršanja američko-kineskih odnosa, sukoba sa Rusijom, eskalacije na Bliskom istoku ili kumulativnih efekata klimatskih promena. Dobra vest je to što je daleko od neizbežnog da će svet skliznuti u katastrofu. Loša je što je daleko od sigurnog da neće.

Preveo Vojislav Gavrilović / Novi Standard

( Ričard N. Has/Foreign Affairs)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Pingback: Kako nastaje SVETSKI POREDAK

  2. uf says:

    Hm, hm anticka grcka, laz ,..

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *